sirens


heroes



pjesma svim porušenim kućama



pred mojim očima
ruše kuću,
a bila je lijepa,
meni
velika i zelena kuća,
sa velikim smeđim prozorima.
sada ću
na trenutak vidjeti komad neba
oduzetog
dok se ponovo ne sagradi, nova
hoće li i ona druga biti tako lijepa?
ako ne bude,
ja ću ju učiniti lijepom.
i bit će dio mene,
kao i ova dosad
za kojom plačem.











crvena i plava
povijest ovoga grada
pada ravno pred moja vrata
okupana suncem
smješi se
- još nisam pala, iako su ulice strme;

i kroz jesen se šuljaju izlozi puni lutaka
s kapama
zaboravljena pisma, tamo negdje u koferima spavaju

i prašina se pomalo šulja da ih zgrabi
rišem točke, velike i male, i zauzdavam sudbine

brojevi cipela su u zadnje vrijeme čudni, a i brojevi odjeće,
kao da nikom više nije stalo do tijela

ozbiljni muškarci i namrštene žene na periferiji
a u gradu, centralna ulica, više se smije
ljudi u izlozima jedu kolače
i topli mirisi kave izlaze iz tananih vrata lokalnih kafića

zemlja je tako zagrijana željama,
da se mi gubimo, valjda su to i neki novi, čudni, ali veseli
ptičji pjevovi oko nas
došle su nam ptice iz hladnijih krajeva
a naše su otišle na jug

ulični prodavači kalendara već su kucali na vrata
dok negdje u divljini
moja baka spava slatkim snom, i djed joj se pridružio,
oni, kao nekad, zajedno doručkuju i jutrom se dogovaraju što
će raditi danas

ne daju jedan drugome ogromna obećanja
i raduju se vinu i maslinovom ulju
kao što bi se netko radovao novom namještaju

što bih dala da su ove jeseni uz mene
da ne moram dirati uspomene
na njih










foto: net






ljubim te, moja jeseni
moja majko
okućnice,
moje djevičansko srce
ljubim te...
da samo znaš
koliko ti pjesama
mogu ispjevati
moja zlatna i smeđa golubice
moja radilice
moj topli kolaču od borovnice
jeseni,
moja radosnice
da samo znaš...









ti se držiš rituala, kao da si bio blizu smrti
on ne,
zato mi je bliži
a možda si ti senzibilniji,
on ne
zato mi je bliži
ti, on, ja
naš vječni trokut
slatki preljev trodimenzionalne vječnosti
ti znaš kako se slamaju srca
on ne,
zato mi je bliži
on popravlja svako srce koje mu dođe u ruku
on je istraživač, kako zemlje, tako i svemira
njegov skin mi leži na trbuhu
i on napravi one leptiriće, znaš
kao kad te netko škaklje po tabanima
on tjera na smijeh
ti, ne,
ti si onaj najnježniji maestral kojeg poznajem
ti si crnina koja mi pristaje
baloni, oni narančasti, koji vladaju mojim tijelom
zemlja čuda i obijesti,
to je on, i on je moj, jom, moj skin
ja sam njegova skvo
ali, ti si tako racionalno tužan,
ti si tako ustrajan
tvoja glava je čudo
tvoje riječi, i ja klečim
tvoje usne
i ja sam uspavana













često kratkotrajno mistificiramo zabune

i nastrano se kunemo kako su iste bile prave
a, nisu

ponovimo egzistenciju carstva
ti, i ja

nezaštićene slatke ptice koje nagovješćuju svanuće
budimo,
hipnozi se nedajmo

besmislica je post festum obrazlagati sulude različitosti

flora naše ljepote je u našim riječima
i, koliko to god slutilo na ludost

mi smo omađijani onim našim galopom, samo našim
interpretacijama
vrhunaca ekstaza











i, ....mažuran, i...ulje na tanjuru

ljeto, jesen, sunce
i tegle
razigranog cvijeća

a već mi se vrzma po glavi vrijeme božića

i, uz sve to
još sjedim na klupi, u kupaćem kostimu

more pod nogama

tvoj osmijeh i lopta u zraku
mi mašu

______________________________

c. baudelaire
jesenska pjesma :

....

II
volim krijes zelenkast tvojijeh zjenica,
ljepoto, no danas prepun sam gorčine,
ni tvoja mi ljubav ni topla ložnica
ne gode ko sunce i lice pučine.

pa ipak me ljubi, budi nježna mati,
premda nezahvalan i zao sam sada;
ljubavnice il sestro, blagošću pozlati
jednu slavnu jesen il sunce što pada.

zakratko! grob lukom čeka kao meta! -
na koljena tvoja daj da čelo svijem
i pusti da žaleć za vatrama ljeta
na poznome suncu bar malo se grijem.


prijevod: jurević


















izvireš iz mene
i ja iz tebe
mi smo novine na odlasku
i ljeto koje je prošlo

pregršt sjena
hrana konjima
kunići u kavezu
gotica srednjovjekovnog svijeta








iz tvojih pluća raste
drvo jabuke
i na tvom ramenu
rađa se svitanje










namazala sam lice maslinovim uljem
ili obrisala šminku, not matter
dok je avion letio iznad grada
pun straha

misliš li još uvijek da je ljubav donošenje voća gladnima

misliš li da je ljubav sirena, upozorenje od mogućeg bombardiranja
vidjela sam mladića
bez noge, kraj aparata za kavu, u invalidskim kolicima,

i nije mise više pila ta jebena kava
u očima su mu bile izgubljene duge
sve pičke koje je poželio, a nisu ga htjele

nebo zasuto plačem, mojim, i njegovim
vidjela sam
rakove koji su se povlačili u rake

iz te čekaonice
posvetila sam mu pjesmu

zove se _moje
ljubim ti uši i vrat

spuštam se niz leđa.
stat ću na tvom struku
obujmit ćeš me nježno
koliko ljepote,

rekao si, koliko ljepote.

i tako sam ostavila tu jesen iza sebe,
došla je nova jesen













zaspat ću
a ti joj reci
da ostavljaš čipke na mojim slabinama
i da truješ zvijezde mojom nemoći

ako i ostane koja zabrinuta magla
iznad tvojeg čela
postavit ćemo gromobrane
pokušaj ne imati tu sparinu na svom llicu

i pusti da polete vrane

jer
kad utihne, noć je bezvremena

gdje počivaju radionice multipleks snova
tamo se dodiruju trajna značenja

i ja sam trezor magle samo tebi srodna

zamračene, tvoje usne, cijeli bi ocean pokrile
ne daju se iskoristiti nejasnoće kojima me obasipaš
i čekam proviđenje, oslobođenje vlastitosti

koliko puta je zloupotrijebljena riječ sloboda

to nije sloboda, već baruština želja

slabašno cvate sve ono što se ima
a priroda je tako nepokorena
jasna
blaga
svečana
i prilagođena

jer, beskraj je neimanje
domoći se, a otpustiti
krotkost se ne bori, ne boji
ona se prepušta

svojevremeno sam se zaljubila u film
- društvo mrtvih pjesnika -
u plavičaste sjene šume
u rečenicu: poezija se topila na usnama kao med

a onda sam drugo veče legla u drugi krevet
potajno se nadajući, da ću sve to sanjati

svaki korak, svake zvijezde,
prepustiti zatvorenicima sutona

sunce je ležalo na travi, a mi smo pušili lule
i kao da su magarci rikali u daljini

sve što smo omotali bjelogoricom
odjednom je postalo
golo