time for some resignation
,,,






- limunada s ledom
pojavio se određeni prezir prema budućnosti
htjela je vječno zadržati to jednostavno ponašanje,
njegove oči, i svečani duh laganog čamca kojeg je vjetar prevrnuo
na njenu pritajenu čežnju

mogla je to biti i ona, a, mogao je i on.
mekanih šarenica i stisnutih usana, a sunce je tog jutra izašlo iza mutnih oblaka,
ili možda piskutave smjese koja se nazivala oblacima

usne su joj mirisale na svježe smokve, kao onomad kameline, velike ljubavi i
učiteljice hesseovog siddharthe
željela je barem naslutiti smisao riječi iz glave, koje su bile tako poredane, kao da i bez bića
govore o smislenosti težnji za početkom
za ponovnim buđenjem
ponovnim pokretanjem zmije koja je jednom davno ležala na njenom putu

pružala su se tako, u nedogled, sjećanja,
arhaične obline tog kamenja koje je
valjalo prijeći, igrajući se mosta na rijeci ili potoku,
ili veliko morsko jezero unutar luke
preplivati

kako nazvati svijet, koji je sve, samo ne nestrpljiv
ležao tu, ispred nje, napola gol, napola zaspao
u sasvim drugačijoj živosti nego inače

a, tik pod kuhinjskim prozorom rastao je grm zvončića
koji su vrlo malo govorili
ali obilno krasili
taj vanjski pogled
boje ciklame

kada bi sama i pospana izašla u rano jutro, i zagazila tu začas ogoljenu zemlju, od suše
taj bi joj grm prvi zaželio dobro jutro
svjež i veseo, naspavan, zelen
opijao je pogled, slušanje, i nudio okuse

ta slika nije pripadala niti jednoj nedovršenosti, i nije se razumjela sa mislima

i nije zapravo nikad našla smještaj

i nije nikad sazrela
a bila je

tada bi se skoro cijeli dan povukla u sebe, a svatko tko bi došao razgovarati s njom.
osjetio bi tu odcjepljenost duha, udaljenost bića
poluprisutnost pogleda

lišena i sama sebe, ponukala bi tada Sve da stane
jer Sve je dosta, gotovo, i savršeno

njena ludost je lutala u šumi, i ona ju je, poput vučice, njušila, mirisala
u počecima, budila se sa zlatnim zalazima dana
da joj ne pobjegnu zore
i cijele noći bi tada osluškivala valove
život je bez prestanka jurio
a jutra su stajala

i nije joj ostalo još mnogo pitanja bogataša i prosjaka
ganutljivo je nadmašila samu sebe
uvlačila pod kožu nenašminkana preplanula lica
običan komad platna
poprimio bi obris nakita posebnog smisla

i tisuće još, slika, povrh te jedne
lepršalo je još u zraku
veliki lagani kofer
sa tek nekoliko neophodnih stvari
koturao se za njom, i ona je u tom ozvučju rekla
-bit će dobro,
ma što da se desi-











svijet je odložio masku svojega beskraja pred voljenim.

postao je sićušan poput pjesme, poput poljupca vječnosti.


r. tagore, dolutale ptice









ne zazirem više od
susreta

svemu sam lonac
za pekmez

i mirisa, daj mi

lovac na tišinu,
24 dodira
u danu

prispjeli su
zašto te zarobljavaju

a odan si gelenderima











ova, jebeno nenadmašiva
kiša
osjećam isto
gdje si?

idi negdje bez snova
i odjeće,
na sedmom
čekam

osjećam isto
prema tebi









pred svim očima
zrake sunca su spustile
svoj pogled

naramak kiše je dar
hladna i čista je
nepoznata granica

a vodiči traže kako će se
predajom naći

vlastita sjenka






...

zasitili smo se djelića neba
30 puta prenosili hranu s jedne obale
na drugu
mi smo neoprani vijećnici
grožđe zanosno zrije
odreći ćemo se tog zelenila
po mravinjacima
ćemo se ravnati


















za uzdahom bježim
i kao mrav na suncu
vrtim se u
krugu

tvoj visak me burka
nabire mi stihove
tada se pretvorim u hrid
zagladim se
kamenom

ja sam ti konačište
ti si moj lav
što hraneći me
prede

ja sam ti krilo
pogledi lijeni

ja sam ti kruškino vino
i punih pehara
ja k tebi koračam


...
zar ne vidiš d a pamet gubim
zar ne znaš za tople zagrljaje neba
zar sunce nikad ti ne poljubiš
zar nikad nisi na pragu ko zeba

sve što prisutnosti teži, sad rasipno je
poput bakra
sve što nas oplahuje i sniježi
to su naša nadanja iz pakla

srce moje, gdje su tabori, gdje vole
gdje se daju
srce moje, sveznajući jarboli
gdje ste, gdje vas znaju

ja se bogom gubim, zar ne vidiš
malo mi treba da i tebe zaboravim
ja se kunem užadi i pamukom
da sam samo trakama odriješila lim
i krovove od breskvi preskočila















bože, koliko pametnih riječi,
lutaju tako na sve strane
a ja razmišljam o krovu,
o novom, i onom

koji neki nemaju iznad glave
razmišljam o onima koji
ne znaju jezik kraja u kojem
se našli,

i žive neke svoje, samo njima
razumljive samoće;
jesmo li gizdavi ponekad,
tako da ne vidimo nikog,

osim svog sujetnog lika,
i opet, da ih pitaš, svi bi rekli
isto...;
a ta šaka emocija, što nas veže

meni je sasvim dovoljna staza,
kojom kročim svako
veče
ne bih li ti rekla, laku noć

kralju moj,
i odvjetniče,
nisam, hvala bogu, večerala
ništa teško

i zaspat ću lako;
zamišljena, ne vrludajući sa pijancima
novog doba;
i, makar među nekim jučerašnjim,

zamagljenim
ruševinama,
rastegnut će se
ovi prsti

prema tvom
nježnom oluku
zgrčenoga tijela
i tvojoj silnoj noći















nemoj nikad poželjeti
da ti budem
iskustvo
to je navika koja košta

one najmilije
cijelog milenija promašaja
izvrsnost
kiselog mlijeka

je zaštita od pripeke
odron
nećemo
spriječiti

lupajući glavom
srcem, srce,
trebam
ljubav stobom