Ponekad mi bljesne vrh pitanja o iskustvu i njegovoj svrsi za buduće vrijeme. Vjerujemo kako možemo uvjerljivo protumačiti znakove pred nama temeljem pohabanih i izlizanih iza nas. To nije čvrst oslonac. Živica je što je sklona mijeni, rastu ili nestanku, nepouzdana ćudljivim okruženjem, a to više hirovitija svojom naravnom žilavošću. Ipak, bez njega se ne može. Postavlja granice, ali i sužava vidokrug. Što nas sprječava istinski odrediti vrijednost iskustva, a što nas obmanjuje? Jesmo li spremni, unatoč nesklonoj vjerojatnosti, zakoračiti u rizik koji iskustvo nije upoznalo? Ili ćemo i dalje vjerno pripadati trudbenicima na industrijskoj pokretnoj traci koja se ravna korisnošću?
05.09.2017. (10:26)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
iskustvo mi je kao fotografija, zamrznuto, zaokruženo, već idući trenutak to sve nije više živo. pa ipak, slažem se s tobom, iskustvo ima snagu putokaza, omogućava novitet, pa makar kakav on bio. ali, nije nužno biti ratnik, važnije je "vidjeti"...možda bi praksa trebala biti meditacija, netko je rekao da čovjek niti nema vremena za išta drugo, osim meditacije, osjećam svu silu širine ove teme, ali, sve upoznati?, zar nije opasno, pomalo i bizarno...hoćemo li dostići taj trenutak? bi li uživali u mirenju poznatog s nepoznatim? indusrijska traka je sigurnost, štedi li nas ona ponekad od porinuća u ono što ipak ne bi mogli podnijeti?
05.09.2017. (11:33)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
meroveus
Ponekad mi bljesne vrh pitanja o iskustvu i njegovoj svrsi za buduće vrijeme. Vjerujemo kako možemo uvjerljivo protumačiti znakove pred nama temeljem pohabanih i izlizanih iza nas. To nije čvrst oslonac. Živica je što je sklona mijeni, rastu ili nestanku, nepouzdana ćudljivim okruženjem, a to više hirovitija svojom naravnom žilavošću.
Ipak, bez njega se ne može. Postavlja granice, ali i sužava vidokrug. Što nas sprječava istinski odrediti vrijednost iskustva, a što nas obmanjuje? Jesmo li spremni, unatoč nesklonoj vjerojatnosti, zakoračiti u rizik koji iskustvo nije upoznalo? Ili ćemo i dalje vjerno pripadati trudbenicima na industrijskoj pokretnoj traci koja se ravna korisnošću?
05.09.2017. (10:26) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
easy
iskustvo mi je kao fotografija, zamrznuto, zaokruženo, već idući trenutak to sve nije više živo.
pa ipak, slažem se s tobom, iskustvo ima snagu putokaza, omogućava
novitet, pa makar kakav on bio.
ali, nije nužno biti ratnik, važnije je "vidjeti"...možda bi praksa trebala biti
meditacija, netko je rekao da čovjek niti nema vremena za išta drugo,
osim meditacije,
osjećam svu silu širine ove teme, ali, sve upoznati?,
zar nije opasno, pomalo i bizarno...hoćemo li dostići taj trenutak?
bi li uživali u mirenju poznatog s nepoznatim?
indusrijska traka je sigurnost, štedi li nas ona ponekad od porinuća u
ono što ipak ne bi mogli podnijeti?
05.09.2017. (11:33) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...