Sjedim u loži
I čitam krive interpretacije
Uzeti od nekog misli, izvaditi ih iz konteksta
Može biti opasno
Začas se zaluta
I oni koji misle da nemaju veze s maštom
Začas su u mašti, i to nekih nezahvalnih razmjera
Pričamo o tome kako biti slobodan, ne znači posezati
Za tuđim mislima
Vlastito iskustvo potpuno je dovoljno da donese jačinu
Ali čovjek se očito ne osjeća dobro gol
Međutim iz svoje kože ne može
Nikakvim " preparatima " osim svog osobnog
Iskustva
Kombinacije razmišljanja nisu pri tom nemoguće
Ali znatno zamućuju vodu





















Sergeju Aleksandroviču J.

Volim jesenjinovu pjesmu pismo ženi
U njoj ima nešto što me drobi
Pojačava mi zvukove u ušima
Prije sam jako voljela čitati jesenjina
Nosio je tu žestoku krv u svojim berbama

A tada sam otkrila ljermontova i mnoge druge
I utopila se
Bojim se da tih korjenastih pjesnika više neće biti
Možda su oko mene a ja ih ne vidim
Sada gledam pjesnike kao drveće
I stolice od papira koje se okreću na vjetru
Jesenjin će ipak ostati jedna od mojih prvih ljubavi
Bio je moj bolno iskreni " poznanik "

A ja ostala zaljubljenik
Sa punom košarom šipka na rasprodaji
Jer psi laju prečesto u mom kraju
I cvijeće koje vene od vrućine
Puno je jesenjinovog soka
I visi u mraku, poput njega































U eteru jeca šarena mržnja,
tu se žestoko otok igra
Uskovitlane vaše oči iskustva traže
Horus bi htjeli biti
i žeđ da Mine

Otmjenost žene
I kostur plijena
jednako podršku traže
Pod stražom tumaraju misli naše
Bogatstvom bi htjeli osumnjičiti tijelo

Lijepi ko san
Udaraju kipovi u nebo
Mi smo krik što odgovore traži
Tako smo blizu zategnutoj pažnji
Puni nade u oslobođenje
Na ramenu tvorca tajni i zgoda





















neko bezglavo bdijenje

jedan korak naprijed, pa dva natrag,
pa lijevo, desno
nadomak tvoje noge
u cipelama i golih stopala, svejedno
ovo je vjetrovita pjesma
o grmljavini, vinu, i cvijeću u velikim vrtnim teglama
zaigrano slijedimo
i u samosti

zreli kukuruz se njiše, i polja puna suncokreta
a da bi se između kistova zanjihao crvić zavjere
i ogoljena rujna mašta
kojoj otrovnica ne može - ništa

punoća kojom guraš me, na prstu visi
koliko jasne zelenosti, a koliko bistrine
sparine i zrelosti
mlada zrnja, pobrana tek ječe
ostavljaju me u nadolazećem, žetva se smije
potočnice, zlatice i grozdovi bijelih hortenzija
odaju primirje sa kišom,
ti listovi, ko srca, nasmiješeni kroče po mokrim zidovima
sivih nanosa i crnih mački

nezavršene priče kroče kroz stvarnost
i o nježnosti zbore,u tvojim lokomotivama se one pritajuju
i neznanim jezicima
samo sklopljenim dlanovima darujući svečanost
one mrmore