kad utihne noć
zaspat ću
a ti joj reci
da ostavljaš čipke na mojim slabinama
i da truješ zvijezde mojom nemoći
ako i ostane koja zabrinuta magla
iznad tvojeg čela
postavit ćemo gromobrane
pokušaj ne imati tu sparinu na svom llicu
i pusti da polete vrane
jer
kad utihne, noć je bezvremena
gdje počivaju radionice multipleks snova
tamo se dodiruju trajna značenja
i ja sam trezor magle samo tebi srodna
zamračene, tvoje usne, cijeli bi ocean pokrile
ne daju se iskoristiti nejasnoće kojima me obasipaš
i čekam proviđenje, oslobođenje vlastitosti
koliko puta je zloupotrijebljena riječ sloboda
to nije sloboda, već baruština želja
slabašno cvate sve ono što se ima
a priroda je tako nepokorena
jasna
blaga
svečana
i prilagođena
jer, beskraj je neimanje
domoći se, a otpustiti
krotkost se ne bori, ne boji
ona se prepušta
svojevremeno sam se zaljubila u film
- društvo mrtvih pjesnika -
u plavičaste sjene šume
u rečenicu: poezija se topila na usnama kao med
a onda sam drugo veče legla u drugi krevet
potajno se nadajući, da ću sve to sanjati
svaki korak, svake zvijezde,
prepustiti zatvorenicima sutona
sunce je ležalo na travi, a mi smo pušili lule
i kao da su magarci rikali u daljini
sve što smo omotali bjelogoricom
odjednom je postalo
golo
nedjelja, 01.10.2017. // komentari (18)
layout by: lennon