white lilith https://blog.dnevnik.hr/whitelilith

petak, 18.11.2016.

25 godina od...

Znala sam to. Negdje oduvijek u sebi. Živjela sam s tim...godinama, desetljećima. Znala sam to. Osjećala. Vidjela. U nekim lucidnim proročanskim trenutcima sika i osjećaja koji su samo promicali ispred mojih očiju, koje sam osjećala drhtureći u sebi, kao da se događaju toga trena, meni. Godinama prije, nesvjesna što znače.
Bio je prekrasan jesenski dan, dan usred jeseni kada sunce još toplo sjaji, a zlatno-crveno-smeđi sag od lišća prostire se pod mojim nogama u gradskom parku. Znala sam to. Taj sag od lišća bio je već scena mojim životnim prelomnim predstavama, ali ovo je bio vrhunac. Kraj. Zadnja scena.
Jedino nisam znala da će umjesto ptica padati granate.
i da me neće biti strah. Da neću znati što je strah, u tome trenu.
Da neću biti "ondje", da ću biti negdje "izvan vremena i prostora".
Sama, odijeljena od svih i svega.
Znala sam da ću hoditi sama.
Ni žive duše, ni čovjeka, ni psa, ni mačke, ni ptice.
Samo grobna tišina, nakon uzbune, povremeno prekidana detonacijama. Blizu.
Nikada nikome nisam govorila o tome, o tom danu koji živim već godinama.
Samo sam iznova proživljavala taj dan, a kada je došao, nimalo iznenađena, bila sam spremna za njega, proživljenog.
Znala sam da je to taj dan.
Prepoznala sam ga. U ne-pjevu ptica i gromoglasnom crescendu granata. U šutnji. Nedjelovanju. Psovci. Okretanju leđa. Napuštanju. Izopćenju. Dan kada sam ostala bez ičega....i ikoga. Dan koji sam naslućivala godinama prije...dan koji se obistinio.
Pa i dodir, posljednji pozdrav vanjskom stranom dlana na njenom desnom obrazu, onako kako je nikada nisam pomilovala, kazao mi je ono što već znam. Taj hladni obraz, to ukočeno tijelo, to nije bila Ona. Znala sam to, i prije nego sam je dotakla, posljednji put, ne iz svoje želje, nego da udovoljim želji moje bake, njene majke jer...toliki su se trpali u prvi (jedini) red, toliki su si nezasluženo prispisivali pravo boravka uz njen odar... Dok su oko nas odjekivali zvukovi uzbune, u to vrijeme na groblju koje se izbjegavalo, pa ni sahrane nisu mogle biti obavljene.
Nisam se htjela gurati. Ona je u mom srcu. I živi. Smije se i pjeva. Topla, živa, ovo hladno tijelo, to više nije Ona.
Zna da sam tamo negdje u pozadini. Nesvjesno-svijesna, ruku obrgljenih oko tijela u tankom crnom sakou, pod oštrmi sjevercem, nesvjesna onih što me vuku za rukav da daju sućut, gledam zemlju kako se razmrvluje u raci i ne mogu ništa.... Ništa. Ni riječ, ni zvuk, samo praznina ... Praćena teškim lopatanjem i bijegom na ponovnu uzbunu.
A ja? Ne bježim.
Hodam, kao da plovim iznad tla bez prepreka, osjećaja hladnoće i zime, sjeverca u kostima i duši, granata što padaju blizu. Ostajem u tom čudnom hodu do onog saga od zlatno-crveno-smeđeg lišća kojim kročim, kroz gradski park, ispunjavajući sudbinu.
Znala sam. Osjećala to.
Studeni je za mene posebno studen.
I kada krene od Svih Svetih, Dušnog dna, povorka svih mojih kojih nema, kojih se posebno tada sjetim posjećujući grobove i paleći lampione....do Njene godišnjice 4.11. i ove nemoguće ogromne sahrane u to vrijeme kada su padale granaet, a groblje je baš tada bilo meta... (25 ljudi ju je došlo ispratiti, to je vrijedno tisućama danas, u mirnodopsko vrijeme)....do pada Vukovara....
Ne mogu šutjeti danas. Morala sam ovo podijeliti s vama.

Oznake: 25

ponedjeljak, 14.11.2016.

...mada znam da ostaju u nama, sa nama, život su mi označili upravo odlasci i nedostajanja

riječi su drage mi, poznate duše,
riječi su koje potpisujem
mislima, djelima, osjećajima, riječima.

Rođena u suđenom odlasku, prije rođenja,
osuđena nedostajanjem doživotno,
slavim danas postojanje u nestajanju,
voljenje unatoč udaljavanju,
prihvaćam svoj put i emocionalnu ovisnost
naslijeđenu prije rođenja.

Ne dižem spomenike za života,
živim život darovan i naslijeđen,
prenosim ga dalje, njegujem, ljubim i liječim.
Postojanje će govoriti postojanije
od svih ispraznih riječi,
ljubav će živjeti i bez ispisanih riječi.

Trajanje će trajati
u odlascima i nedostajanju,
al' život će ipak biti veći.

...mada znam da ostaju u nama, sa nama, život su mi označili upravo odlasci i nedostajanja

Oznake: život, odlasci, nedostajanje

<	studeni, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Kolovoz 2024 (1)
Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (1)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (1)
Lipanj 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Listopad 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (2)
Siječanj 2021 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)

Space Oddity

Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira

Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku

Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno

Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_

***

***

Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.

Čuvarica pinkleca 07.03.2015.

***