Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
30.05.2007., srijeda
Promatran sam, dakle jesam
|
Descartes-mislim dakle jesam Descartes je, nakon što je odlučio posumnjati u postojanje svega, došao do jedne sigurne točke u koju može "jasno i odjelito" biti siguran, cogito ero sum - mislim dakle jesam. Drugim riječima, čak i ako prihvatim da je cijeli svijet u kojemu živim iluzija (kojom me po Descartesu vara neki zli demon) i dalje mogu biti siguran u svoje postojanje zato što mislim. Taj njegov argument je jedan od najačih u osiguravanju postojanja. Ipak, često je bio osporavan argumentima poput, da je misao nešto nezavisno od postojanja, prema tome ne može ga dokazivati. No bez obzira na prigovore Descartesov cogito je postao jedna od najstabilnijih točaka filozofije. Promatran sam, dakle jesam No, sada bih se malo poigrao s Descartesovom mišlju. Što ako se cijelo naše jastvu formira isključivo kroz interakciju s okolinom? Descartes može reći da je cijeli svijet oko nas i svi ljudi samo varka zlog demona, međutim to je okolina s kojom mi uspostavljamo nekakve odnose i od nje dobivamo povratne informacije kakvi smo, koje se onda uklapaju u sliku o samima sebi. Primjerice Shakespeare kaže da je cijeli svijet pozornica i da su svi ljudi glumci. Prema takvom tumačenju jastva mogli bi iskonstruirati parafrazu Descartesove poznate misli koja bi glasila: Promatran sam, dakle postojim. Ili, jastvo svoj smisao postojanja potvrđuje kroz odnose s drugim ljudima i objektima. Bez drugih naša uloga ne bi imala smisla, jer nije promartrana. Kome igramo i zašto? Naime, ima pjesma od grupe The Doors "Riders on the storm" u kojoj jedan stih kaže "and actor all alone". Zamislimo da su svi ljudi glumci i onda taj glumac ostane sam. Što se događa s njegovim jastvom? Može li sama misao spasiti njegovo ja, njegov identite, apercepciju? Ništavilo Zamislimo, dakle, da misleće bitće stavimo u ništavilo. Misao opstaje u ničemu i traje, međutim ne prima nikakve povratne informacije sama o sebi i počinje gubiti smisao vlastita postojanja. potvrđivanja samog sebe. U psihološkom eksperimentu iz senzorne deprivacije (odnosno stanje dkada umrtvimo sva svoja osjertila moglo bi biti analogno postojanju misli u ništavilu) dolazi do halucinacija, kada mozak počinje stvarati iluzorna bića i predmete kako bi naša misao ipak mogla uspostaviti odnos s nekim i time dalje osigurati si smisao postojanja. Ali zamislimo još teži slučaj, da je naše tijelo isto iluzija i u tom ništavilu niti tijelo niti neurološki procesi niti mozak, ništa ne postoji već jedino misao i ništavilo? Što ostaje od jastva Hoće li se ono prepoloviti na više komada i time si stvoriti "društvo" da bi moglo obavljati svoju svrhu potvrđivanja samog sebe kroz odnose? Nešto slično kaže suvremeni ruski pisac Viktor Pelevin u svom romanu "Kaciga užasa". Citiram dio dijaloga koji se vodi između likova Sartrika i Nutscrackera (odnosno malih jastva nastalih iz glavnog) " Sartirk: A zato što niste ništa nego dijelovi kacige užasa. Davno sam to razjasnio. I kakva je to pak xxx, kada shvaćaš da su svi, svi, i prijatelji, i neprijatelji - samo njezini dijelovi! Ne govorim o vama. Mislim, vi mi niste prijatelji. Niti neprijatelji. A dijelovi jeste....svi ste vi samo sjene, jedini sam ovdje ja živ." Uglavnom Pelevinu je Kaciga užasa sadržaj misli koji želi zavladati nad umom (ja bih to interpretirao nad jastvom), tako što unutar sebe razvija niz malih nezavisnih jastva koja onda polako razbijaju to glano jastvo iz kojeg su se razvili. Uglavnom u mojoj interpretaciji koja me je potakla na pisanje ovog članka. Inače, Kaciga užasa je izvrsna kn jiga, pisana u formi rasprave na chetu između tih djelova kacige (koji su glavni likovi romana skriveni pod chatovskim nickovima) koji to tek na kraju spoznaju i prepuna je raznih dodirnih točaka sa vječnim filozofskim pitanjima poput slobode volje, stvarnosti i iluzije, beskonačnog regresa, odnosa mita i stvarnosti, uma kao labirinta. Uglavnom, odlična za mentalnu gimnastiku, ef fraza, ali eto... Tada kada niz malih jastva spozna da su zapravo samo proizašla iz jednog glavnog, koje je također nestvarno (???-drugi put možda objašnjenje) glavno jastvo nestaje i roman se prekida. Time pokušavam dokazati parafrazu "Promatran sam, dakle jesam", naime, čini mi se da kada bi naše jastvo prekinulo sve kontakte s okolinom i našlo se u ništavilu, nakon početne šizofrenije ono bi naprosto nestalo. Zato ta potreba jastva za odnosima s drugim jastvima i objektima je jedan od "osigurača" postojanja vanjskog svijeta, koji možda nije onakav kakav nam izgleda ali hrani naše jastvo i time mu osigurava opstanak. A to što niz malih jastava nastalih iz glavnog neizbježno nestaju, dokazuje da ne mogu biti samo ja taj koji promatram (dakle, idealizam nije rješenje), već da mora postojati nešto ili neko drugo nezavisno od mene koje mene promatra i koje mi šalje određene podražaje koji utječu na razvoj i opstanak mog jastva. |
23.05.2007., srijeda
Barufe, buka, Op art i turizam
|
Jučer je gradsko poglavarstvo Opatije donjelo odluku da se neće smjeti održavati koncerti na otvorenom nakon 24 sata. Razlog tome je bila ovogodišnja manifestacija Barufe 4 u sklopu festivala Op.art koji je djelom financiran od strane istog poglavarstva sa 50 tisuća kun. Razlog toj odluci je bila žalba jedne gošće hotela Kvarner, što se nalazi u neposrednoj blizini ljetne pozornice na kojoj se koncert Barufe (punk, rock, HC, metal muzika) održavao. Jedan poziv i odmah se diže frka i zabranjuje se!? Blago se turistima, kako poglavarstvo uvijek brani njihove interese na uštrb interesa onog dijela lokalnog stanovništva kojeg zanima alternativna muzika i kultura, što je pohrlilo na Barufe gladno bilo kakvog sličnog događanja. Budući da su se i prošle godine neki hoteli žalili zbog glasne muzike na istoimenoj manifestaciji, pa je iz tog razloga događanje preseljeno na ljetnu pozornicu, čovjek se zapita kamo dalje seliti? Maknuti fest iz Opatije ili u neki podrum daleko od nevinih očiju stranih turista koji nesmiju imati dojam da itko živi u Opatiji izuzev on ih u konobarskim i sobarskim uniformama. Festival koji je rađen da se pokaže da stanovnici Opatije ne zavise samo o turizmu i da se takvo mišljenje prikaže kao stereotip, je otkrio da taj stereotip živi u umovima oni koji se žale na fest i umovima članova poglavarstva, čak što više, žele zacementirati takvo stanje zauvjek i pretvoriti građane Opatije u sluge turista i ništa više. Turist se požali zbog buke i odmah se zabranjuje, a meni se pol metra od prozora spavaće sobe već četiri mjeseca izvode bučni radovi s raznim bagerima, pneumatskim bušilicama. Radovi su se odužili zbog nesposobnosti poglavarstva da izabere adekvatne izvođače radova i poslovične nesposobnosti samih izvođaća radova. Jasno sve se totalno fušarilo i sada kada je sezona pred nosom, radovi se požuruju, pa tako kada kući dođem umoran nakon posla još dugo do nekih 18:30 moram trpiti zvukove pneumatske bušilice. Ali ja sam građanin Opatije, a ne strani turist zbog kojih se ti radovi požuruju. Ja moram trpiti običnu buku građevinskih storjeva, jer je to u svrhu turista, dok turist ne može jednom godišnje otrpiti rock koncert namjenjen stanovnicima Opaije, Rijeke i okolice jer on ima veća prava nego građanin Opatije. Tako se pokazalo da vodeća vlast nema razumjevanja za daljnje razvijanje grada prema alternativnom kulturnom i zabavnom pravcu, već će Opatija postati muzej voštanih figura iz 19. stoljeća, pogodno tlo za zapadnjačke antropologe i BBC serija o plemenitim divljacima, a jedina zabava je neki debilni mehanički konj za rodeo koji svira idiotsku pjesmu Cotton eye joe na glavnom kupalištu slatina, ponavljajući je po cijeli dan (sve dok osobe jašu) i tako iritira svakoga tko živi u blizini. Ali ako se sviđa turistima onda super!!! BBC će zaključiti da je to čin inicijacije mladog Opatijca u muškaraca. Neće mnogo niti pogrješiti. |
19.05.2007., subota
Filozofija i tehnološke inovacije
|
Kroz povijest filozofije često su se neki ključni problemi poput ljudskog identiteta i ontološkog pitanja što je svijet objašnjavali analogijom sa izumima novih strojeva. Tako je Descartes ljudsko tijelo objašnjavao poput mehaničkog stroja, Leibniz je objašnjavao bit pomoću monada, budući je negdje u njegovo vrijeme otkriven mikroskop te ga je mnoštvo stanica potaklo da na sličan način konstruira svoju ontološku priču. U današnje vrijeme David J. Chalmers, potaknut informatičkom revolucijom, je ponudio teoriju da je svijet jedna binarnom kodu, odnosno nešto (materija) su jedinice, dok je ništa nula, dok je kod funkcionalista popularna teorija koja kaže da mozak funkcionira poput kompjutera. Pitanje koje se postavlja jesu li ta objašnjenja svijeta istinita, stoga što nam nova otkriča ukazuju kakav svijetzapravo jest , odnosno da tim novim strojevima implicitno ukazujemo kako ljudski um funkcionira i kako je svijet uređen ili su naprosto filozofi fascinirani i začuđeni nekakvim novim pogledom na svijet napravili grašku time što su svijet išli objasniti samo kopirajući jedan proizvod ljudskog uma, te su ga tako objasnili na antropocentrični način, pa su radi toga zapostavili ostale mogućnosti prirode koje se ne očituju u izumu zbog njegove specifičnosti, odnosno specijaliziranosti za jedno područje? Naime, čini se da je priroda sa svojim zakonima mnogo bogatija nego što ljudski um može dokučiti, stoga ako način na koji funkcioniraju naše misli ili cijelokupno objašnjenje svijeta argumentiramo pozivajući se na sličnosti sa nekim izumom, mi zapravo radimo grešku i udaljujemo se od istine. To je još očitije kada se shvati da se svakim novim izumom nova ontološka objašnjenja ne podudaraju sa starima upravo iz razloga što su ti izumi toliko različiti. Tako se danas više neće čovjeka objašnjavati kao analogni mehanički stroj, već kao neko digitalno biće ili u ekstremnijim slučajevima hologram i četiri dimenzionalno biće. Svijet neće biti podjeljen na male monade koje asociraju na spermatozoide koje se promatra mikroskopom, već će biti podijeljen u jedinice i nule. Sve do otkrića novog izuma. Osim toga argumenti iz analogije (uspoređivanja s nečim) su često najjasniji, najjednostavniji za shvatiti jer se nerješiv problem poput svijesti, što je svijet, zašto nešto, a ne ništa, objašnjavaju s nečim što je poznato ljudskom umu. Time ne obajšnjavamo svijet, već samo prilagođavaom teoriju neko tehnološkom trendu. Mogli bi smo to nazvati "Filozofska moda". A što reći za davna doba kada nije bilo toliko tehnoloških inovacija pa su svijet objašnjavali pomoću četiri elementa-zemlja, voda, vatra, zrak, jer im je to bilo nešto najpoznatije s čim su mogli svijet usporediti, dok su Mongoli za svijet mislili da je divovski šator, jurta? Čini se da su takvi argumenti iz analogije jednaki viđenju zemlje kao ploče, jer se s tadašnjim znanjem zemlja mogla samo tako opisati, kao što mi sa današnjim znanjem najjednostavnije analogijom s kompjuterom opisujemo funkcioniranje ljudskog uma. Lako je za shvatit, a u isto vrijeme je i trendy. Oni koji brane takve argumente iz analogije sa aktualnim izumima (možda i ja?), mogu reći da mi nikada nećemo u potpunosti saznati kakav je svijet (priroda) zapravo, jer je naše viđenje svijeta limitirano konceptualnim i perceptualnim sposobnostima ljudske vrste. Odnosno, kao što bi rekao Kant, nikada ne možemo znati noumenom (stvar samu po sebi) već samo fenomen (pojavu, kako je vidimo). Stoga su ti izumi zapravo indikator kako čovjek viedi svijet i kako razmišlja. Drugim riječima, kada je izmišljen kompjuter, čovjek je poput mitskog boga nesvjesno stvorio stroj na svoju sliku i priliku. Nesvjesno je kompjuteru usadio sličan funkcionalan način razmišljanja kakvog ima i ljudski um. Tako da zapravo postepenim razvojem inovacija, filozofskim tumačenjem mi otkrivamo nove sposobnosti u nama, pa čak i stvaramo nove sposobnosti i dobivamo novu perspektivu na uređenost svijeta, što onda dalje implicira nove tehnološke inovacije, koje onda dalje razvijaju naše kognitivne sposobnosti i perceptualne. Sve dalje dok, možda, ne dođemo do novog stupnja u evoluciji ljudske vrste. I onda opet dalje, ha-he-ha! Dakle, mi možda takvim tumaćenjem svijeta ne otkrivamo potpunu istinu, niti joj se približavamo, već se naprosto razvijamo kao bića. Mentalno i fizički. |
08.05.2007., utorak
Dilema
|
"Ima razdoblja u kojima umni i intuitivni čovjek stoje jedan pored drugoga, jedan u strahu pred intuicijom, drugi s porugom za apstrakcije; posljednji bezuman baš toliko koliko je prvi neumjetnički. Obojica žude vladati životom: ovaj time što oprezom, razboritošću, pravilnošću zna predusresti osnovne nevolje, onaj time što, kao "preradosni heroj", te nevolje i ne vidi te realnim uzima samo život pretvoren u privid i u ljepotu" Friedrich Nietzsche, O istini i laži u izvanmoralnom smislu,Matica Hrvatska, Zagreb 1999., str 20, 21 Sjedio sam kraj prozora i gledao drveće kako se slaže uz moj vagon. Jednolično nestajanje stabala pratio je isti takav ritam zvukova kotača. Sad kada sam tako rekao, to više ne mogu biti zvukovi već prava muzika. Kaotični zvuci koji su u sudaru s prirodom poprimili sklad. "Prava harmonija." pomislim. Još ta repetitivnost! Pogodna za šamansko transiranje svijeta. "Nije tehnologija potpuno loša i suprotna prirodi." shvatim. Ta me spoznaja u isto vrijeme obradovala, jer nudi optimizam, odnosno vjeru u opstanak ljudske rase, međutim, također me je razočarala, jer sam time došao u sukob s osnovnim tezama vjerovanja svojih omiljenih pisaca i filozofa. "Tko ih jebe." tiho za sebe procjedih, ali ne dovoljno tiho, jer me stara žena što je sjedila preko puta mene pogledala. Taj pogled poslan iz para očiju smještenih na rumenom licu čija je koža zbog debljine bila napeta, pa gotovo nije bilo niti jedne bore, iako bi prema naboranim rukama osutim staračkim pjegama lice trebalo biti potpuno zgužvano, mi je prekinuo harmoniju između tehnologije i prirode. Sad sam mogao čuti samo običnu raspršenu buku i vidjeti besmisleno, monotono promicanje stabala. "Prokleta da si!" pomislim i stvorim izraz lica s najnakošenijim obrvama, tako da ih nitko na svijetu ne bi uspio toliko nakositi. Kada je vidjela moj izraz lica starica se instinktivno prekriži. Bio sam veoma ponosan na svoju facijalnu ekspresiju, u toj mjeri da sam joj svake dvije minute upućivao zli pogled sa zlog lica. Jadna žena nije znala zašto sam takav prema njoj. Nije imala nikakva razloga pomisliti da se ljutim na nju zato što je ukinula sklad između tehnologije i prirode. Stoga je, nakon sat vremena vožnje iz ogromne crvene torbe izvadila orahnjaču zamotanu u foliju. Kada ju je odmotala ponudila mi je komad. Bio sam ljut na nju, ali bio sam i gladan. Nisam znao što? Izabrati hranu ili svoj ponos. Zato sam izašao na hodnik vagona, stao kraj otvorenog prozora s namjerom da zapalim cigaru i porazmislim o dilemi. Dim u plućima me ispunjavao zadovoljstvom, dok mi kondukter nije pokazao znak "Zabranjeno pušenje", pa sam i za njega složio izraz lica s najnakošenijim obrvama na svijetu i unio mu se u facu. On se nije prekrižio već je rekao: "Šta glumiš, nemoj da te zviznem!" Ja nisam rekao ništa, već sam mu odvalio direkt u nos. Cvilio je, krvario i previjao se po podu, a ja sam razmišljao o dilemi da li da ga iscipelarim ili je jedan udarac dovoljan. Dok sam tako razmiošljao, nisam ni primjetio da smo stali na stanici, sve dok mi dva policajca nisu zgrabila ruke. Priveli su me. Dobio sam par šamara i prijavu "Napad na službenu osobu". |
05.05.2007., subota
CRNA KRONIKA I DOBRE VIJESTI
|
( Budući da sam u zadnjih nekoliko tjedana imao česte rasprave o tome pretjeruje li se s kritikom, trebali se češće iznositi neke pozitivne događaje, odlučio sam objaviti jedan svoj stari tekst koji je izašao u predzadnjem broju časopisa Val. Naime, kao što će te pročitati, ovaj tekst jue bio inspiriram jednom emisijom narodnog radija koja se zove "Dobre vijesti". Ne znam da li ta emisija još ide u programu, jer nisam slušaoc tog radija (emisiju nisam mogao izbjeć jer se stalno puštala u busevimna koji su išli za Zagreb, a ja sam poslovno u jednom djelu svog života svaki tjedna morao putovati RI-ZG.), ali neki dan sam na HTV-u vidio sličnu emisiju, čini mi se da se zove život je lijep. Mislim da je licemjerno proizvoditi reportaža i vijesti isključivo sa pozitivnim predznakom, kada je gospodarska i društvena (tolerancija etc...) u zemlji loša. Također mislim da je loše tiražu novina temeljiti isključivo na crnoj kronici i tuđoj tragediji, ali je dužnost obavjestiti ljude o nepravdama u društvu, a ne zamagljivati im oči lažnom slikom lijepog života, kada mnogi nemaju dovoljnu plaću da si plate ljetovanje u Hrvatskoj, a kamoli na neko "ekskluzivnije" mjesto.) Da li je čovjek po prirodi zao? Ili su pak ljudi po prirodi dobri? Da li dobro i zlo u čovjeku ovisi o vjestima kakvima je izložen? Primjerice ako je više izložen crnoj kronici postaje zao, a ako je izložen dobrim vjestima postaje dobar.Primjerice, Michael Moore u svom filmu «Bowling for Columbine» iznosi mišljenje da je jedan od mogućih uzroka nasilja u SAD-u taj što Novine i televizije temelje svoj program i uređivačku politiku na crnoj kronici i tako stvaraju paranoju kod ljudi koji se onda naoružavaju da bi se zaštitili od nasilja i onda sami postaju nasilnici, čime se stvara začarani krug nasilja koji onda raste eksponencijalnom progresijom. Ipak, svakodnevno ljudi čine više dobrog nego zla.Toliko smo se kao ljudi navikli na dobro, da nas manje zanima kada netko učini dobro djelo nego kada netko učini zlo djelo.Naime, dok se šećem ulicom češće pozdravim ljude nego što ih ubijem, češće u marketu platimo robu u punom iznosu cijene i s pravim novčanicama nego što krademo tu robu ili plačamo falsificiranim novčanicama. Robno novčana razmjena se temelji na povjerenju, a ne izdati povjerenje je nešto dobro.Osoba koju sretnem na ulici ima povjerenja u mene da je neću ubiti, kao što ja imam u nju.Budući da se cijela civilizacija temelji na robno novčanoj razmjeni i na ne nasilnom ophođenju, a kupovina i ne nasilno ophođenje se temelje na povjerenju, cijela civilizacija je više dobra nego loša. Upravo zato što korporacije iskorištavaju to dano povjerenje i manipuliraju njime samo za svoju korist, a ne korist svih ljudi one su loše, jer, jebi ga, pljačkaju nas.Ali, to je drugo pitanje, vratimo se na crnu kroniku. Kada se otkrije da je netko kupovao falsificiranim novčanicama ili ubio nekoga o tome pišu sve novine.Crna kronika dolazi na naslovnu stranicu. Crna Kronika Čini mi se da fenomen crne kronike nije dokaz ljudskog zla, već ljudske dobrote.Za razliku od toliko citiranog Thomasa Hobbesa koji kaže da je čovjek čovjeku vuk iz navedenog u gornjem dijelu teksta ispada da je činjenje zla je toliko suprotno ljudskoj prirodi da svaka zla radnja zgražava čovjeka u toj mjeri da je prisiljen pisati o njoj. Potreba pisanja o zlu je sljedeća: 1.Odgojna- da se ljudima pokaže kakve radnje nisu društveno prihvatljive 2.Stigmatizirajuća- potrebno je obilježiti zločinca kao osobu koju treba: a) Izbjegavati b) Ukloniti (strpati u zatvor da bi se društvo učinilo sigurnijim) c) Preodgojiti Ako ljudsko ponašanje pratimo kroz novine, možemo primjetiti da se dobre strane ljudi bilježe sasvim normalno kao obična, svakodnevna događanje u ostalim rubrikama Sport, Kultura . Dobre strane ljudi pratimo kroz natjecanja, kritike i reportaže o umjetničkim događanjima, dodjelama nagrada, znanstvenim otkrićima....i sve to nam je dio naše svakodnevnice, nešto samorazumljivo, dok se isčuđavamo činjenici da jedan čovjek može ubiti drugoga. Međutim, problem je što institucije konzumerističkog društva, odnosno medijske korporacije koriste to ljudsko zgražavanje nad zlom i stavljaju tragedije na naslovne stranice, čak izmišljaju slučajeve ili uzimaju pravo da objavljuju tragedije neke obitelji u novinama.Primjerice, kada neko novorođenče umre u jednom gradu i novine o tome naprave senzacionalnu vijest, novine iz drugog grada će naći sličan slučaj koji se dogodio u njihovom gradu, staviti na naslovnu stranicu, a nakon tjedan dana sve će biti zaboravljeno. Zar novinama ponekad nije jasno da neka obitelj ne bi željela da se piše o tragediji koja ih je zadesila? A također nije svejedno nevino optuženom i njegovoj obitelji. Ali budući da je zlo rijetkost u ljudskom ponašanju, a sve što je rijetko privlaći ljudsku pažnju, medijske korporacije koriste tragedije da bi povećale prodaju novina ili gledanost TV programa. Jedino što je dobro u navedenoj lošoj situaciji jest mogučnost da zbog tolike količine crnih kronika kod ljudi dođe do prezasićenja sa zlom i prestane zanimanje za zlo. S druge strane, mračniji scenario bi bio da zbog tolike količine crnih kronika dođe do tolerancije prema zlu i da zlo (nasilno) ponašanje ne bude više rijedak oblik ponašanja među ljudima, već da postane društveno prihvaćen obrazac ponašanja. Dobre vijesti Ipak bilo bi besmisleno nuditi ljudima samo «dobre vijesti» kao što čini «Narodni radio».Naime ja često putujem u razne hrvatske gradove autobusima i u njima imam «privilegij» slušati «Narodni radio» - radio koji je nosioc hrvatske malograđanštine i šovinizma. Dobre vijesti «narodnog radija» su pravi primjer gluposti i općenito zaglupljivanja ljudi putem medija, jer se ne nudi nikakva informacija koja bi potencijalnom slušaocu mogla pokvariti dan i iluziju sreće. Takvo selektiranje informacija je samo korak do cenzure i propagande budući da su ljudi uskraćeni za potpunu informaciju koja je rijetko kada samo dobra ili loša. Pa čak i da je informacija loša ona ima svoju upozoravajuću ulogu, odnosno ulogu da ukaže na neke nepravilnosti ili nepravde u društvu.Ali što drugo očekivati od radija koji pušta Matu Bulića i ostalu narodnjačku šovinističku ekipu. Taj navedeni primjer malograđanštine i gluposti se može sažeti u komercijalnoj frazi «Think pink».Naime od ljudi se traži da imaju samo lijepe i pozitivne misli, a na svakoga tko je malo kritičniji prema svijetu i sa mračnijim mislima, gleda se kao na čangrizavca i pesimista s kojim je bolje ne imati posla. «Think pink» je fraza kojom korporacije drže ljude u tzv. ugodnom ropstvu koje se sastoji da se čovjeka okuje prividom sretnog svijeta i od čovjeka se čini sretan magarac koji sluša instan pop ili instant narodnjačku muziku, radi da bi si mogao priuštiti petnaest dana godišnjeg i stelitsku antenu. Takav svijet je osobi koja misli ružićasto savršen i onaj tko joj ruši iluziju sreće je loš depresivan čangrizav čovjek s kojim je bolje nemati posla. Međutim,naš svijet nije sam ružičast, već se sastoji od zla koji nosi elemente dobra i dobra koje ima elemente zla i isključiti zao ili dobri element iz informiranja javnosti bi nanjelo ogromnu štetu ljudskoj slobodi, budući da je pravo na pristup informacijama i pravo na cjelovitu informaciju jedna od osnovnih odrednica slobode. Dakle, pogrešno je izmišljati samo skandale i tragedije u svrhu prodavanja novina, međutim, još je gore uskračivati potpunu informaciju da bi se ljudima servirala iluzija o «ružičastom» sretnom svijetu, dok se te iste ljude koje žive pod velom iluzije pljačka i iskorištava |
