Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
30.05.2007., srijeda
Promatran sam, dakle jesam
|
Descartes-mislim dakle jesam Descartes je, nakon što je odlučio posumnjati u postojanje svega, došao do jedne sigurne točke u koju može "jasno i odjelito" biti siguran, cogito ero sum - mislim dakle jesam. Drugim riječima, čak i ako prihvatim da je cijeli svijet u kojemu živim iluzija (kojom me po Descartesu vara neki zli demon) i dalje mogu biti siguran u svoje postojanje zato što mislim. Taj njegov argument je jedan od najačih u osiguravanju postojanja. Ipak, često je bio osporavan argumentima poput, da je misao nešto nezavisno od postojanja, prema tome ne može ga dokazivati. No bez obzira na prigovore Descartesov cogito je postao jedna od najstabilnijih točaka filozofije. Promatran sam, dakle jesam No, sada bih se malo poigrao s Descartesovom mišlju. Što ako se cijelo naše jastvu formira isključivo kroz interakciju s okolinom? Descartes može reći da je cijeli svijet oko nas i svi ljudi samo varka zlog demona, međutim to je okolina s kojom mi uspostavljamo nekakve odnose i od nje dobivamo povratne informacije kakvi smo, koje se onda uklapaju u sliku o samima sebi. Primjerice Shakespeare kaže da je cijeli svijet pozornica i da su svi ljudi glumci. Prema takvom tumačenju jastva mogli bi iskonstruirati parafrazu Descartesove poznate misli koja bi glasila: Promatran sam, dakle postojim. Ili, jastvo svoj smisao postojanja potvrđuje kroz odnose s drugim ljudima i objektima. Bez drugih naša uloga ne bi imala smisla, jer nije promartrana. Kome igramo i zašto? Naime, ima pjesma od grupe The Doors "Riders on the storm" u kojoj jedan stih kaže "and actor all alone". Zamislimo da su svi ljudi glumci i onda taj glumac ostane sam. Što se događa s njegovim jastvom? Može li sama misao spasiti njegovo ja, njegov identite, apercepciju? Ništavilo Zamislimo, dakle, da misleće bitće stavimo u ništavilo. Misao opstaje u ničemu i traje, međutim ne prima nikakve povratne informacije sama o sebi i počinje gubiti smisao vlastita postojanja. potvrđivanja samog sebe. U psihološkom eksperimentu iz senzorne deprivacije (odnosno stanje dkada umrtvimo sva svoja osjertila moglo bi biti analogno postojanju misli u ništavilu) dolazi do halucinacija, kada mozak počinje stvarati iluzorna bića i predmete kako bi naša misao ipak mogla uspostaviti odnos s nekim i time dalje osigurati si smisao postojanja. Ali zamislimo još teži slučaj, da je naše tijelo isto iluzija i u tom ništavilu niti tijelo niti neurološki procesi niti mozak, ništa ne postoji već jedino misao i ništavilo? Što ostaje od jastva Hoće li se ono prepoloviti na više komada i time si stvoriti "društvo" da bi moglo obavljati svoju svrhu potvrđivanja samog sebe kroz odnose? Nešto slično kaže suvremeni ruski pisac Viktor Pelevin u svom romanu "Kaciga užasa". Citiram dio dijaloga koji se vodi između likova Sartrika i Nutscrackera (odnosno malih jastva nastalih iz glavnog) " Sartirk: A zato što niste ništa nego dijelovi kacige užasa. Davno sam to razjasnio. I kakva je to pak xxx, kada shvaćaš da su svi, svi, i prijatelji, i neprijatelji - samo njezini dijelovi! Ne govorim o vama. Mislim, vi mi niste prijatelji. Niti neprijatelji. A dijelovi jeste....svi ste vi samo sjene, jedini sam ovdje ja živ." Uglavnom Pelevinu je Kaciga užasa sadržaj misli koji želi zavladati nad umom (ja bih to interpretirao nad jastvom), tako što unutar sebe razvija niz malih nezavisnih jastva koja onda polako razbijaju to glano jastvo iz kojeg su se razvili. Uglavnom u mojoj interpretaciji koja me je potakla na pisanje ovog članka. Inače, Kaciga užasa je izvrsna kn jiga, pisana u formi rasprave na chetu između tih djelova kacige (koji su glavni likovi romana skriveni pod chatovskim nickovima) koji to tek na kraju spoznaju i prepuna je raznih dodirnih točaka sa vječnim filozofskim pitanjima poput slobode volje, stvarnosti i iluzije, beskonačnog regresa, odnosa mita i stvarnosti, uma kao labirinta. Uglavnom, odlična za mentalnu gimnastiku, ef fraza, ali eto... Tada kada niz malih jastva spozna da su zapravo samo proizašla iz jednog glavnog, koje je također nestvarno (???-drugi put možda objašnjenje) glavno jastvo nestaje i roman se prekida. Time pokušavam dokazati parafrazu "Promatran sam, dakle jesam", naime, čini mi se da kada bi naše jastvo prekinulo sve kontakte s okolinom i našlo se u ništavilu, nakon početne šizofrenije ono bi naprosto nestalo. Zato ta potreba jastva za odnosima s drugim jastvima i objektima je jedan od "osigurača" postojanja vanjskog svijeta, koji možda nije onakav kakav nam izgleda ali hrani naše jastvo i time mu osigurava opstanak. A to što niz malih jastava nastalih iz glavnog neizbježno nestaju, dokazuje da ne mogu biti samo ja taj koji promatram (dakle, idealizam nije rješenje), već da mora postojati nešto ili neko drugo nezavisno od mene koje mene promatra i koje mi šalje određene podražaje koji utječu na razvoj i opstanak mog jastva. |
