Whisky bar

MIIj.jpg To see a world in a grain of sand And a heaven in a wild flower, Hold infinity in the palm of your hand And eternity in an hour. William Blake (1757-1827)

22.04.2007., nedjelja

Masovna ubojstva

Nakon još jednog masakra u obrazovnoj ustanovi, opet su svi mediji iznenađeni i šokirani i pitaju se kako je moguće da se tako nešto dogodi. Opet se uzroci traže u pop kulturi, ovaj put ne u Heavy metalu, već sada u video igricama, te se opet izbjegava ono objašnjenje koje je svima pred očima. Naime, ljudsko društvo, a posebice američko socijaldarvinističko društvo, je u svojoj biti kompetitivno i jaki su pravdavdani ako tlače slabe. Stoga neki slabiji tu i tamo istraumatiziran o vječnim ismijavanjem i torturom tu i tamo pukne i uzme oružje u ruke. S tim oružjem on više nije slab u odnosu na svoje mučitelje, već postaje jači od njih i vrati im istom mjerom.
Stoga ako društvo baš želi riješiti problem takvih ubojstava trebalo bi prestati propagirati kompetitivnost kao vrlinu, te jasno dati do znanja da pretjerana kompetitivnost stvara žestoke sukobe, a ne suradnju i da je evolutivno kontraproduktivna, a ne poželjna, odnosno da je sama bit evolucije.
Također bi trebali raskinuti s mitom da sport oplemenjuje ljude i trebalo bi prestati od sportaša činiti ikone, jer najveća kompetitivnost se očituje na tom planu, tako da djecu ne zanima kontemplacija, istraživanje svijeta i učenje kao nešto samo sebi svrhom, već ih jedino zanima tko je bolji, jači, brži, a na sve one koji ne pokazuju želju za natjecanjem se gleda s podsmjehom i opravdano ih je čak ubiti, jer svojim životnim stilom se ne uklapaju u društvenu paradigmu onoga što je normalno. Pogotovo danas kada se kao vrlina postavlja normalan život tipa posao, žena, djeca, nedjeljna misa, uredna frizura, nikakav interes u neke teme izvan sporta, šopinga i televizije, nikav ekscentričan izgled bilo oblačenjem bilo frizuromk, odnosno loše je sve što može izazvati pažnju stupova društva.
Osim toga sam sport ima tendenciju da bude antiintelektualan, jer u krugu svojih drugova onaj koji nešto čita će biti čudak i riskirat će da ga se tu i tamo zbog njegove različitosti izmlati. Tako ljudi postupno gube svoju individualnost jer su im uzori koje imitiraju i koje društvo predstavlja ko posjednike vrline zapravo osobe bez individualnosti, proizvod jednog kolektivnog razmišljanja, filozofije krda.
Nadalje, kada osoba koja je bila ismijavanja pukne opet se za to optužuje njegov nenormalni životni stil (heavy metal, video igrice) i sve zajedno i pojedinac i životni stil se prikazuje kao apsolutno zlo. Međutim, neki masovni ubojice, poput SAD Bush režima zbog kojih u Iraku dnevno gine na tisuće ljudi se amnestiraju zato jer, kao što se kaže u jednom stihu heavy metal grupe Megadeth " kada ubiješ čovjeka ti si ubojica, kada ih ubiješ na tisuće tada si osvajać, a kada ih ubiješ sve tada si bog". Takvim se predstavlja USA režim ili kao osvajač ili kao bog koji u svrhu plemenitih ideja tamani svakoga tko mu se nađe na putu.
Jer kao što kaže Marilyn Manson "ubojstvo jednoga je tragedija, ubojstvo mnogih je samo statistika", stoga pogledajte ovaj govor Marilyn Mansona koji me je i potaknuo na pisanje ovog posta.


- 14:19 - Komentari (8) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

15.04.2007., nedjelja

HEROSTRAT


Herostrat, antijunaku iz stare grčke koji je htio postati poznat, a kako nije mogao napraviti dovoljno veliko dobro djelo da ga učini poznatim, odlučio je učiniti loše djelo pa je spalio Apolonov hram.
Ono što mene zanima jest: Da li je bolje proživjeti život kao prosječan čovjek ili je bolje čak učiniti loše djelo da bi se izdigli iznad prosjeka. Da li je za loše djelo potrebna jednaka količina sposobnosti i hrabrosti i sposobnosti kao i za dobro djelo?


U zbirci Jean Paula Sartrea «Zid» nalazi se priča «Herostrat». Ona se bavi mizantropom, koji, budući da nije sposoban postati heroj tako što će učiniti nešto što bi koristilo ljudima, odluči učiniti nešto što će štetiti ljudima. Odluči počiniti ubojstvo. Priča je dobila ime Herostrat, po antijunaku iz stare grčke koji je htio postati poznat, a kako nije mogao napraviti dovoljno veliko dobro djelo da ga učini poznatim, odlučio je učiniti loše djelo pa je spalio Artemidin hram u Efezu. Taj hram je bio izgrađen od mramora i stari Grci su ga smatrali najljepšim hramom od njih tridesetak koji su bili posvećeni Artemidin. Sagrađen je 550 pk i bio je duplo veći i slavniji nego Partenon u Ateni, da bi ga Herostrat u svojoj potrazi za slavom spalio 21. srpnja 356 pk. Da bi spriječili da Herostrat postane poznat te tako ostvari svoj naum, vlasti su odlučile da će svatko tko spomene njegovo ime biti osuđen na smrt.
Ono što mene zanima jest: Da li je bolje proživjeti život kao prosječan čovjek ili je bolje čak učiniti loše djelo da bi se izdigli iznad prosjeka. Da li je za loše djelo potrebna jednaka količina sposobnosti i hrabrosti kao za dobro djelo?
Zbog potreba ovoga članka nazovimo onoga tko je učinio dobro djelo koje ga izdiže iz prosjeka «Bijelim herojem», a onoga tko je učinio loše djelo koje ga izdiže iz prosjeka nazovimo «Crnim herojem».
Dakle, da li je «Crni heroj» jednako vrijedan kao i «Bijeli heroj»?
Na prvi pogled se čini da nije, budući da Bijeli predstavljaju uzore društva, arhetipe, ideale kojima svaki pojedinac, ako želi u potpunosti ostvariti svoje potencijale, treba težiti. Dok su Crni čista suprotnost, oni predstavljaju ono što se ne bi trebalo činiti.
Ipak kao takvi oni su arhetip ili ideal zla. Jasno kao takvi ne bi trebali biti nikome uzor, ali važno je da postoji i takav zli ideal budući da se onda osobi jasnije daje do znanja što ne smije činiti. Lakše je spoznati zlo ako se ima neki idol zla kao primjerice Adolf Hitler, nego da se zlo spoznaje kao sve ono što je suprotno od učenja Isusa, Bude, Krshne, Ghandija i ostalih dobrica.
Dakle, potrebni su nam «Crni heroji» da bi lakše razlikovali dobro od zla, a budući da ih nazivamo herojima (bez obzira što su crni) samo ime pokazuje da je njihovo djelo (ma koliko bilo loše) zahtijevalo određen trud i drskost da se prekrše zakoni. Zato što se ne ponašaju linijom manjeg otpora, njihov je život možda i vrjedniji nego život prosječnog čovjeka, barem za filmsku adaptaciju (kao što kaže Jimm Morrison u «American prayer»: Did you have a good life when you died? Enough to base a movie on.). Međutim, sa moralnog stajališta (bilo deskriptivnog ili utilitarističkog) život prosječnog čovjeka je vrjedniji nego život «Crnog heroja». Jer, kada bi svi radili po uzoru na «Crne heroje» (kao što se inače očekuje od ljudi da rade po uzoru na «Bijele heroje») tada bi se svi ljudi međusobno poubijali, a svaki novi Hitler nanosi velike štete svjetskoj ekonomiji i izaziva ratove koji umanjuju zadovoljstvo većine. Međutim Hitler i ostali ratni zločinci možda ne bi mogli biti proglašeni tipičnim Herostratima (crnim herojima) jer su oni imali neki sustav vrijednosti koji je bio obrnut i zao, ali nisu težili uspjehu radi samog uspjeha, nisu činili zlo da bi postali poznati već zato što su zlo smatrali vrijednim, odnosno iz njihove perspektive to zlo je bilo dobro.
Pravi Herostrati (crni heroji) nam ne daju nikakvu vrijednost jer sve što oni žele je biti poznati bez obzira po čemu su poznati. Oni žele uspjeh sam po sebi, a uspjeh sam po sebi nije ništa vrijedno. Ako ne mogu biti poznati po dobrome učiniti će zlo, ali niti jedno neće smatrati svrhom svog djelovanja, za njih je dobro ili zlo samo sredstvo da se ostvari svrha, a to je biti poznat, dok je za Ghandija i Hitlera dobro i zlo svrha njihova djelovanja, a slava koja je slijedila je bila samo nus pojava.
Radi lakšeg razumijevanja uspjeha samog po sebi navest ću primjere pravih Herostrata današnjice, to su pop zvjezdice poput «Back street boys» koje stvori diskografska kuća i zbog agresivne i sveprisutne reklamne kampanje ih ljudi počnu slušati iako je njihova muzika prazna, zatim prosječni sportaši poput D. Beckhama koji nedostatak talenta kompenziraju reklamiranjem proizvoda pa si time dižu cijenu na nogometnom tržištu ili primjerice u Hrvatskoj ima na «estradi» masu muzičara koji sami priznaju da im se ne sviđa ono što pjevaju i sviraju i da kod kuće slušaju sasvim drugačiju muziku, ali da je takvo kompromitiranje bio jedini mogući način da se postane slavan. E da, zaboravio sam stanare kuće «big brother» i ostalih reality showova.
Za sve navedene primjere važi pravilo da postaju poznati bez da su doprinijeli razvoju ili dali neku novu vrijednost području u kome su postali poznati.
Problem je što naše korporativno kapitalističko društvo preferira te Crne iz razloga što ih može prodavati, reklamirati i tretirati kao robu. Današnji Crni heroji traju samo koliko traje trend kojeg postave menageri korporacija. Korporacijama pašu oni koji teže samo uspjehu jer ne mijenjaju društvo, a daju mu privid lažnog sjaja i spremni su mijenjati svoje stavove onako kako paše tržištu. Neki korporativni menager može današnju zvijezdu modelirati poput gline, a zvijezda se tome ne protivi. Što je osoba fleksibilnija, to je veća šansa da će postati poznata.
Zašto je to loše? Zato što djeca i odrasli kojima su današnji crni heroji uzori uviđaju da te osobe nisu ništa posebno napravile da bi postale istaknuti pojedinci društva. Zato počinju prezirati sve što je vrijedno i sve što zahtjeva nekakav trud, te se zadovoljavaju prolaznim i kratkoročno zabavnim. Nikad ne idu u dubinu problema uvijek ostaju na površini. Osim toga dozvoljavaju da se njima manipulira i prihvaćaju kompromise sve u svrhu slave, što rezultira time da društvo odnosno ljudi koji ga čine postaju sve gluplji i podložni manipulaciji korporativnih medija, pa onda imate situaciju da teorijski fizičar i akademik Vladimir Paar na jutarnjem programu «Dobro jutro hrvatska» koristeći se analogijom iz povijesti znanost opravdava glumački angažman pjevačice bezvrijednih pop pjesmica: Drugim riječima o glupostima se priča znanstveno, te se tako gluposti pokušava pridati nekakav značaj ili čak privid pametnog.
Posljedice navedene situacije su polariziranje društva na vrh koji vodi društvo - sloj bogatih i obrazovanih i dno-sloj siromašnih i neobrazovanih koji nesvjesno rade da bi vrhu bilo bolje.
Netko će reći da je takva stratifikacija prihvatljiva jer ne mogu svi biti pametni i vođe, ali problem je što nema protoka između dna i vrha već se stvara nova aristokracija, tzv. elita gdje se pripadnost eliti određuje rođenjem, a ne zaslugama.
Ironija je u tome što put u elitizam popločavaju (omogućuju) upravo oni koje će taj elitizam uništiti i iskoristiti tako što uživaju u svojim crnim herojima (bilo prolaznim pop zvijezdama ili nacističkim zločincima), a negiraju sve što zahtjeva makar najmanji moždani napor i što nije samoočito na prvi pogled. Oni su Herostrati našeg doba koji će postati poznati po sljedećoj šteti za ljudsko društvu: postati će poznati po tome što su omogućili povratak robovlasništva, što su s veseljem sami sebe bacili u roblje, oni će postati poznati po gluposti.
Za kraj odgovor na pitanje što je bolje biti Crni heroj ili prosječni čovjek? Izgleda da današnji prosječni čovjek jest crni heroj iz razloga što je pomoću reality showova, nagradnih igara svim ljudima omogućeno petnaest minuta slave i ljudi se bore da iskoriste svojih petnaest minuta slave bez obzira što učinili (primjerice istukli najboljeg prijatelja na Jerry Springer show-u) tako žele uspjeh radi uspjeha samog i time sami sebe bacaju u ropstvo, a da ne posjeduju niti malo hrabrosti ili neke sposobnosti. Da bi se postalo Crnim herojem danas je potrebno samo da se bude inertan, da se ide linijom manjeg otpora.
Čini se da je Herostrat ostvario svoju namjeru da postane slavan iz razloga što je njegova metoda danas najpouzdanija metoda za dostizanje slave. Stari Grci su barem pokušali zatrti njegovo ime, dok se o današnjim Herostratima pišu znanstvene studije ili govori znanstvenim jezikom.

objavljeno na ri-rock.com
- 13:43 - Komentari (0) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

02.04.2007., ponedjeljak

Vrla nova 1984.

U zadnjem broju Feral Tribunea Hrvoje Ivanković, selektor Riječkog međunarodnog festivala malih scena rekao je, a to je iskorišteno za nalov intervjua, da je Huxley pobjedio Orwella. Tim je želio reći da se današnje društvo ne kontrolira pojedinca putem represije i zabrana, već putem ugodnog ropstva u kojem ljudi nisu ni svjesni svog ropskog odnosa, budući im mediji (TV, internet etc.) služe kao zamjena za stvarnost i tako zarobljeni u, koristeći Baudrillardov termin "Hiperstvarnosti" uz pomoć raznih reklama, opijata i trivijalnih informacija koje se ljudima usađuju u glavu traže brzu zabavu. Drugim riječima ljduima su dostupni bazične tjelesne potrebe (opijati, seks i mnoštvo trivijalne zabave) da bi im se pažnja odmaknula od pravih problema.
Iako se donekle slažem sa Ivankovićevim mišljenjem, ipak smatram da je današnje društvo zapravo sinteza Orwella i Huxleya, time i još gore nego da je ostvareno proročanstvo samo jednog ili drugog proroka.
Naime, nakon napada 11. rujna, zapadnjačko društvo, koje je do tada zbilja prakticiralo metode ugodnog ropstva koje je predvidio Huxley u svom "Vrlom novom svijetu", uvidjelo je da je ranjivo od onih koji su izvan dometa njihove propagande, stoga im je nemoguće nametnuti ugodno ropstvo, tim više što se životna filozofija tih ljudi ne temelji na hedonizmu, težnji da se nešto dobije odmah i sada, već se temelji na eshatologiji, vjeri u bolju budučnost i žrtvu koju svatko treba biti spreman pružiti za tu bolju budučnost. Osim toga unutar te zapadnjačke "Hiperstvarnosti" ugodnog ropstva i prije 9. rujna 2001. počele su se javljati pukotine i civilno društvo je počelo dizati svoj glas protiv sve većeg jaza između bogatih i siromašnih i raspodjele poslova ljudima ovisno o materijalnom i klasnom statusu obitelji unutar koje su se rodili (slično klonovima alfama, betama iz Vrlog novog svijeta). Stoga su se zapadnjački vladari okrenuli starim "dobrim" Orwellianskim metodama stalne prijetnje od neprijatelja. Taj neprijatelj je pronađen u teroristu, koji je poput nekog fantoma neuhvatljiv u uobičajnim okolnostima, stoga je odlučeno da se svim ljudima smanje slobode, odnosno da se sumnja u svakoga i svakoga nadzire, time se otkriva onaj tko je neposlušan. a ljudi su pristali na takvu kontrolu, tako da metaforički žive u prozirnim kučama iz stakla kao u romanu Jevgenija Zamjatina "Mi" koji je prthodio Huxleyevoj i Orwellovoj antiutopiji i direktno utjecao na njih.
Ministarstva obrane postaju ministarstva napada (rat u Iraku), gradovi su premreženi sigurnosnim kamerama koje promatraju sve ljude, pa londonska policija ubija jednog Brazilskog studenta samo zato što je imao boju kože koja je asocirala na arapina i ruksak koji je asocirao na moguće skrovište za bombu. U isto vrijeme nastavlja se zaglupljivanje ljudi trivijalnom zabavom kojom im se stvara mrena na očima, odnosno stvara se sasvim nova stvarnost, nude im se proizvodi koji ih svojim brendom što u sebi sadržava životni stil te ih se tako stavlja u grupe tako da oni popunjavaju svoju mjeste u društvenoj hijerarhiji, te olakšavaju kontrolu, jer djeluju u skladu sa svojom grupom, čije se ponašanja može lakše predvidjeti nego hirovito ponašanje slobodnog pojedinca. Zatim se Orwelianske metode nadzora opravdavaju tako što se kaže da se jedino na taj način može osigurati zapadnjački način života, odnosno ugodno ropstvo. te se primjenjuju na svakoga tko se bilo opire zaglupljivanju ili stavljanju u skupine tako što se odluči za usamljenički život. Pogotovo se prezire usamljenički život, jer time osoba kontemplacijom spoznaje svoje mogućnosti, odnosno samospoznaje se, čime postaje imuna na indoktrinaciju reklamama, brendovima i stavljanjem u neku društevu skupinu kojom bi se manipuliralo. Stoga se svi usamljenici proglašavaju luđacima, a na svako van društveno, usamljeno ili vaninstitucionalno djelovanje se proglašava irelevantnim.
Na kraju se proglašava svakoga tko želi ukinuti to ugodno ropstvo teroristom ili luđakom te se na njemu se primjenjuju Orwellove metode torture ili u zatvoru ili u ludnici.
Dakle pravovjernima Huxley, a onome tko se opire životu u Vrlom novom svijetu Orwell.

Ta naoko paradoksalna sinteza hedonizma i potpune kontrole se može objasniti na sljedeći način: kao što kaže Žižek, društvo nije na okupu zbog poštivanja pisanih zakona, već se održava upravo zbog ponašanja suprotnom glavnim zakonima. Naime, postavlja se zakon da svatko ima pravo na slobodu govora, ali onaj tko je u potpunosti prtakticira drži se za luđaka i opasan element u društvu, dok većina uglavnom šuti i ide linijom manjeg otpora upijajući somu društva. Jedan od većih apsurda je stalna borba društva protiv alkoholizma i konstantno iznošenje znanstvenih podataka o tome koliko je alkohol štetan, dok se u isto vrijeme na svim političkim domjencima alkohol konzumira kao nešto najnormalnije. Još je zanimljivija stvar sa drogom, pogotovo lakom, na nivou zakona ona se najstrože zabranjuje, dok se u isto vrijeme u potpunosti tolerira.
Stoga nije čudno što unatoč tome što je jedna od glavnih vrlina koju ističe zapadno društvo toleriranje različitih religija, ali kada se netko počinje ponašati u potpunosti u skladu sa načelima religije postaje opasan, odnosno terorist i na njega se primjenjuju Orwellovske metode, primjerice zatvor Guantanamo.
Drugim riječima zabranjeno je bilo kakvo doslovno slijeđenje pravila. Pitanje je zašto onda uopće postoje pravila kojih se nitko ne pridržava? Pa jasno, kao indikator neprijatelja, naime, neprijatelj je svatko tko se ponaša u skladu s pravilima, jer nije spreman na "opuštenost" koja je nužna da bi ga se stavilo u Huxleyevo ugodno ropstvo.
To je rezultat kombinacije Huxleyeve i Orwellove antiutopije. Zamagljuje se prava namjera vladajućih, da bi ze zamaglila magnituda ropstva tako što se društvo ponaša upravo u suprotnosti sa zakonima, dok se ponašanje u skladu sa zakonom kažnjava.
Ako je današnja SAD administracija prije dvadeset godina prodavala oružje Iraku i bila mu saveznik, a danas je Irak glavni neprijatelj, onaj tko podsjeti na tu nekonziostentnost je neprijatelj jer nije spreman prilagoditi svoj um novim okolnostima u kojima je bivši prijatelj glavni neprijatelj i shvatiti da je to bio i prije. Analogna stvar je u Orwellovom romanu kada se neprijatelji izmjenjuju samo da bi se održavala i jačala manipulacija nad ljudskom voljom. A onaj tko ima jako volju, kao što sam već rekao, neće prihvatiti ugodno vrlo novosvjetsko ropstvo, stoga se na njemu primjenjuje tortura i pranje mozga slična famoznoj sobi 101. Nakon toga um osobe je spreman savijati se u skladu s okolnostima, svjestan je da je za razumjevanje situacije, odnosno zašto je Irak od prijatelja postao neprijatelj nužno shvatiti kontekst vremena, te postaje spreman prihvatiti ugodno ropstvo.
Sagledavanje stvari samo unutar konteksta, pretvara se u najjači alat manipualcije umom. Iako treba istaknuti da je poznavanje konteksta nužno za potpuno objašnjenje uzroka događaja, ipak isključivim kontekstualiziranjem zločina i postavljanjem u poziciju zločinca (što bi bilo kada bismo bili u n jegovoj koži) možemo u potpunosti oprvadati njegovu namjeru jer ne postoji osoba koja nema neko racionalno opravdanje svoje radnje, a da se stavljanjem u njezin kontekst ne bi njezinu radnju mogli shvatiti. Osim toga sumnjam da postoji itko na svijetu tko nešto radi a da ne misli da je to iz nekog razloga dobro. Najveći zločini su sazdani od dobrih namjera, jasno takvim viđenim od strane zločinca. Dobar doprinos kontestualiziranja je taj što nam pokazuje da ne postoji osoba koja je nešto radila isključivo iz zle namjere ili barem nekog vlestitog racionalnog opravdanja.
Međutim, loš doprinos jest što se kontekstualiziranjem svega i shvaćega otvara Orwelijanska mogućnost da jučerašnji prijatelj postane današnji neprijatelj. Stoga se čini da je nužno imati neku nepromijenjivu normu koja bi služila kao štit od "Vrla 84." programa za pranje mozga.
Kategorički imperativ? Naime tada se osoba ne bi mogla pravdati "Okolnosti su bile takve, nisam mogao učiniti drugačije." jer ima normu koja je uvijek spašava od determiniranih okolnosti pojavnog svijeta. Djelujući u skladu s tom normom (barem po Kantu) osoba je slobodna.
- 00:02 - Komentari (8) - Isprintaj - # prijavi hr.digg

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Komentari On/Off

Opis bloga

Priče, pjesme, filozofski i rock and roll eseji.



Linkovi

o meni

Ime: Marin Tomić

Sviram u grupi: Gerila, Družba bijesnih lisica

Svirao: Ventil inc., Eksplozija, Mario Furka & Štićenici, OŠ Sulud III


Moji romani

Cyber Joint

John Buddha, vječno putovanje heroja




Potpuni opis stanja svemira podrazumjeva smjesu (superpoziciju) svih mogućih njegovih stanja......Jednostavno govoreći, u modelu mnogo svjetova, ako se nešto može dogoditi, onda će se i dogoditi, a najbolje uporište ima u činjenici da svjesni život postoji životom svakog čovjeka.

(Werner Heisenberg, Promjene u osnovama prirodne znanosti...Kruzak, Zagreb, 1998. str 136)






"Zar može poginuti zmaj od zmijskog otrova? reče. - Nego uzmi natrag svoj otrov. Ti nisi dosta bogata da bi mi ga mogla pokloniti." Na to mu guja pade ponovno oko vrata i lizaše mu ranu.

(Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987. str 70)



Osnovni alat za manipulaciju sa stvarnošću su riječi. Ako možete kontrolirati značenje riječi, onda možete kontrolirati ljude koji moraju koristiti riječi. (Philip K. Dick)





Svaki dio materije može biti shvaćen kao vrt pun biljaka i kao ribnjak pun riba . Ali svaka grančica biljke , svaki ud životinje , svaka kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak.
(Gottfried Wilhelm Leibniz , izabrani filozofski spisi , Monadologija ,Naprijed , 1980. Zagreb , str 272)








"Središte" je, dakle, područje svetoga u pravom smislu riječi, područje apsolutne stvarnosti.Isto tako, svi ostali simboli apsolutne stvarnosti (Drvo života i Drvo besmrtnosti, Vrelo mladosti itd.) također se nalaze u nekom središtu. Put koji vodi do središta je težak put (durohana) i to se potvrđuje na svim razinama stvarnosti: tegobno obilaženje oko hrama, hodočašće na sveta mjesta, herojski pohodi puni opasnosti u potrazi za Zlatnim runom, Zlatnim jabukama, Travom života itd., lutanja labirintom, teškoće onoga koji traži put do samoga sebe, do "središta" svoga bića itd. Staza je strma, zasjana opasnostima, jer ona je zapravo ritual prelaska iz profanog u sveto, iz kratkotrajnog i iluzornog u realnost i vječnost, iz smrti u život, od čovjeka k božanstvu.
(Mircea Eliade, Mit o vječnom povratku, Jesenski i Turk, Zagreb, 2007., str 32)







"Razdvajanjem magijskog i logičkog uma čovjek je izgubio svoju iskonsku prirodu i zauvijek prekinuo sklad čovjeka sa samim sobom i sa svemirom." (Ernesto Sabato, Prije kraja - Sjećanja, VBZ, 2006. Zagreb, str 100)





ARHIVA


FILOZOFIJA
Stvarnost i iluzija:
*Melancholia i Tristanov akord
*Točka omega i teorija kaosa
*Tko je Antikrist? (gnosticizam i paranoja u filmu Antichrist Larsa Von Triera)
*Tiamat vs Marduk – materija vs forma u filmu Prometheus
*Obrnuta uzročnost
*Paralelni životi
*Paralelni svijetovi
*Ima li razlike između stvarnosti i iluzije
*Suprotnosti i totalitet
*Rad ili nerad?
*Fire walk with me
*Preobrazba ribice prevoditelja u Levijatana strašnog
Svijest i samosvjest:
*Smrt i samosvjest
*Samosvjesni strojevi
*I'm Not There - tko sam i što sam?
*Zen oranje
*Fontana mladosti i univerzalni um
*Utjecaj voodoo religije na rock muziku i suvremenu filozofiju (zombie argument)
*
Nastavljamo na temu zombija u filozofiji
*Filozofija i tehnološke inovacije
*Promatran sam, dakle jesam
*Zabavni park Zemlja, transhumanizam i identitet (kritika)
*IDEJA vs TIJELO
Zlo:
*Gnosticizam, fatalizam, paranoja u Izvještaju o slijepcima Ernesta Sabata
*Moralna stvarnost u filmu "Fire walk with me"
*ART & RAT – It's a Yin Yang thing
*Malleus maleficarum ili o uzvišenosti skolastike
*Zlo
*Crna kronika i dobre vijesti
*Herostrat
*Vodite ljubav a ne rat
*Empatija kao osjetilo za dobro i zlo
Sloboda volje:
*Crowley vs. Kant
*Velvet Underground i mazohizam
*Antinomija ljudskosti
*Sloboda volje i moralna odgovornost
*Automati dužnosti
POLITIKA
Utopija, antiutopija, globalizacija:
*Antiekspertizam
*Antiutopija kao dokaz slobode volje
*Ganja & beyond
*Knjiga-Cyber Joint
*Muzika kao temelj ustava i privremena autonomna zona
*Magijski i logički um Ernesta Sabata i mogućnost utopije
*Patokracija
*Prvi Papa spektakla
*Tolerancija i religije
*Luđaci
*Ideja jednakosti i žrtva
*Individualizam i socijaldarvinizam
*Antitehnološka predavanja s Liburnicona
Terorizam:
*Meki terorizam
*Meki terorizam II
*Žrtvovanja
*Napadi i posljedice 11. rujna
Teorija zavjere:
*Teorija zavjere vs. institucionalna teorija
*Bohemian grove i maškare
PRIČE
*Metaludilo
*Sun dance
*Artemesijanci
*Monumentalni dan
*Kod duhova
*Put kroz vrijeme
*Žrtva - Jesus died for somebody's sin but not mine
PJESME
*Epska pjesma John Buddha
*Tarot karte
*Tamni osvit crnog sunca
*Komet sonet
*Priroda i društvo, sile i reakcija
ROCKERICA
Antologijski albumi:
*Epizoda 1.- Jon Spencer Blues Explosion "Now I Got A Worry"
*Epizoda 2.-Ugovor s Đavlom-The Cult "Electric"
*Heroj kulture
*Rock n' roll suicide
Beyond the song
*David Lynch & Roy Orbison
*Stairway to heaven
*Rock pjesme o smrti
*Rock and roll u službi srdžbe
*Utjecaj mitologije na pjesmu «The End» grupe «The Doors»