U zadnjem broju Feral Tribunea Hrvoje Ivanković, selektor Riječkog međunarodnog festivala malih scena rekao je, a to je iskorišteno za nalov intervjua, da je Huxley pobjedio Orwella. Tim je želio reći da se današnje društvo ne kontrolira pojedinca putem represije i zabrana, već putem ugodnog ropstva u kojem ljudi nisu ni svjesni svog ropskog odnosa, budući im mediji (TV, internet etc.) služe kao zamjena za stvarnost i tako zarobljeni u, koristeći Baudrillardov termin "Hiperstvarnosti" uz pomoć raznih reklama, opijata i trivijalnih informacija koje se ljudima usađuju u glavu traže brzu zabavu. Drugim riječima ljduima su dostupni bazične tjelesne potrebe (opijati, seks i mnoštvo trivijalne zabave) da bi im se pažnja odmaknula od pravih problema.
Iako se donekle slažem sa Ivankovićevim mišljenjem, ipak smatram da je današnje društvo zapravo sinteza Orwella i Huxleya, time i još gore nego da je ostvareno proročanstvo samo jednog ili drugog proroka.
Naime, nakon napada 11. rujna, zapadnjačko društvo, koje je do tada zbilja prakticiralo metode ugodnog ropstva koje je predvidio Huxley u svom "Vrlom novom svijetu", uvidjelo je da je ranjivo od onih koji su izvan dometa njihove propagande, stoga im je nemoguće nametnuti ugodno ropstvo, tim više što se životna filozofija tih ljudi ne temelji na hedonizmu, težnji da se nešto dobije odmah i sada, već se temelji na eshatologiji, vjeri u bolju budučnost i žrtvu koju svatko treba biti spreman pružiti za tu bolju budučnost. Osim toga unutar te zapadnjačke "Hiperstvarnosti" ugodnog ropstva i prije 9. rujna 2001. počele su se javljati pukotine i civilno društvo je počelo dizati svoj glas protiv sve većeg jaza između bogatih i siromašnih i raspodjele poslova ljudima ovisno o materijalnom i klasnom statusu obitelji unutar koje su se rodili (slično klonovima alfama, betama iz Vrlog novog svijeta). Stoga su se zapadnjački vladari okrenuli starim "dobrim" Orwellianskim metodama stalne prijetnje od neprijatelja. Taj neprijatelj je pronađen u teroristu, koji je poput nekog fantoma neuhvatljiv u uobičajnim okolnostima, stoga je odlučeno da se svim ljudima smanje slobode, odnosno da se sumnja u svakoga i svakoga nadzire, time se otkriva onaj tko je neposlušan. a ljudi su pristali na takvu kontrolu, tako da metaforički žive u prozirnim kučama iz stakla kao u romanu Jevgenija Zamjatina "Mi" koji je prthodio Huxleyevoj i Orwellovoj antiutopiji i direktno utjecao na njih.
Ministarstva obrane postaju ministarstva napada (rat u Iraku), gradovi su premreženi sigurnosnim kamerama koje promatraju sve ljude, pa londonska policija ubija jednog Brazilskog studenta samo zato što je imao boju kože koja je asocirala na arapina i ruksak koji je asocirao na moguće skrovište za bombu. U isto vrijeme nastavlja se zaglupljivanje ljudi trivijalnom zabavom kojom im se stvara mrena na očima, odnosno stvara se sasvim nova stvarnost, nude im se proizvodi koji ih svojim brendom što u sebi sadržava životni stil te ih se tako stavlja u grupe tako da oni popunjavaju svoju mjeste u društvenoj hijerarhiji, te olakšavaju kontrolu, jer djeluju u skladu sa svojom grupom, čije se ponašanja može lakše predvidjeti nego hirovito ponašanje slobodnog pojedinca. Zatim se Orwelianske metode nadzora opravdavaju tako što se kaže da se jedino na taj način može osigurati zapadnjački način života, odnosno ugodno ropstvo. te se primjenjuju na svakoga tko se bilo opire zaglupljivanju ili stavljanju u skupine tako što se odluči za usamljenički život. Pogotovo se prezire usamljenički život, jer time osoba kontemplacijom spoznaje svoje mogućnosti, odnosno samospoznaje se, čime postaje imuna na indoktrinaciju reklamama, brendovima i stavljanjem u neku društevu skupinu kojom bi se manipuliralo. Stoga se svi usamljenici proglašavaju luđacima, a na svako van društveno, usamljeno ili vaninstitucionalno djelovanje se proglašava irelevantnim.
Na kraju se proglašava svakoga tko želi ukinuti to ugodno ropstvo teroristom ili luđakom te se na njemu se primjenjuju Orwellove metode torture ili u zatvoru ili u ludnici.
Dakle pravovjernima Huxley, a onome tko se opire životu u Vrlom novom svijetu Orwell.
Ta naoko paradoksalna sinteza hedonizma i potpune kontrole se može objasniti na sljedeći način: kao što kaže Žižek, društvo nije na okupu zbog poštivanja pisanih zakona, već se održava upravo zbog ponašanja suprotnom glavnim zakonima. Naime, postavlja se zakon da svatko ima pravo na slobodu govora, ali onaj tko je u potpunosti prtakticira drži se za luđaka i opasan element u društvu, dok većina uglavnom šuti i ide linijom manjeg otpora upijajući somu društva. Jedan od većih apsurda je stalna borba društva protiv alkoholizma i konstantno iznošenje znanstvenih podataka o tome koliko je alkohol štetan, dok se u isto vrijeme na svim političkim domjencima alkohol konzumira kao nešto najnormalnije. Još je zanimljivija stvar sa drogom, pogotovo lakom, na nivou zakona ona se najstrože zabranjuje, dok se u isto vrijeme u potpunosti tolerira.
Stoga nije čudno što unatoč tome što je jedna od glavnih vrlina koju ističe zapadno društvo toleriranje različitih religija, ali kada se netko počinje ponašati u potpunosti u skladu sa načelima religije postaje opasan, odnosno terorist i na njega se primjenjuju Orwellovske metode, primjerice zatvor Guantanamo.
Drugim riječima zabranjeno je bilo kakvo doslovno slijeđenje pravila. Pitanje je zašto onda uopće postoje pravila kojih se nitko ne pridržava? Pa jasno, kao indikator neprijatelja, naime, neprijatelj je svatko tko se ponaša u skladu s pravilima, jer nije spreman na "opuštenost" koja je nužna da bi ga se stavilo u Huxleyevo ugodno ropstvo.
To je rezultat kombinacije Huxleyeve i Orwellove antiutopije. Zamagljuje se prava namjera vladajućih, da bi ze zamaglila magnituda ropstva tako što se društvo ponaša upravo u suprotnosti sa zakonima, dok se ponašanje u skladu sa zakonom kažnjava.
Ako je današnja SAD administracija prije dvadeset godina prodavala oružje Iraku i bila mu saveznik, a danas je Irak glavni neprijatelj, onaj tko podsjeti na tu nekonziostentnost je neprijatelj jer nije spreman prilagoditi svoj um novim okolnostima u kojima je bivši prijatelj glavni neprijatelj i shvatiti da je to bio i prije. Analogna stvar je u Orwellovom romanu kada se neprijatelji izmjenjuju samo da bi se održavala i jačala manipulacija nad ljudskom voljom. A onaj tko ima jako volju, kao što sam već rekao, neće prihvatiti ugodno vrlo novosvjetsko ropstvo, stoga se na njemu primjenjuje tortura i pranje mozga slična famoznoj sobi 101. Nakon toga um osobe je spreman savijati se u skladu s okolnostima, svjestan je da je za razumjevanje situacije, odnosno zašto je Irak od prijatelja postao neprijatelj nužno shvatiti kontekst vremena, te postaje spreman prihvatiti ugodno ropstvo.
Sagledavanje stvari samo unutar konteksta, pretvara se u najjači alat manipualcije umom. Iako treba istaknuti da je poznavanje konteksta nužno za potpuno objašnjenje uzroka događaja, ipak isključivim kontekstualiziranjem zločina i postavljanjem u poziciju zločinca (što bi bilo kada bismo bili u n jegovoj koži) možemo u potpunosti oprvadati njegovu namjeru jer ne postoji osoba koja nema neko racionalno opravdanje svoje radnje, a da se stavljanjem u njezin kontekst ne bi njezinu radnju mogli shvatiti. Osim toga sumnjam da postoji itko na svijetu tko nešto radi a da ne misli da je to iz nekog razloga dobro. Najveći zločini su sazdani od dobrih namjera, jasno takvim viđenim od strane zločinca. Dobar doprinos kontestualiziranja je taj što nam pokazuje da ne postoji osoba koja je nešto radila isključivo iz zle namjere ili barem nekog vlestitog racionalnog opravdanja.
Međutim, loš doprinos jest što se kontekstualiziranjem svega i shvaćega otvara Orwelijanska mogućnost da jučerašnji prijatelj postane današnji neprijatelj. Stoga se čini da je nužno imati neku nepromijenjivu normu koja bi služila kao štit od "Vrla 84." programa za pranje mozga.
Kategorički imperativ? Naime tada se osoba ne bi mogla pravdati "Okolnosti su bile takve, nisam mogao učiniti drugačije." jer ima normu koja je uvijek spašava od determiniranih okolnosti pojavnog svijeta. Djelujući u skladu s tom normom (barem po Kantu) osoba je slobodna.
Post je objavljen 02.04.2007. u 00:02 sati.