"Ima razdoblja u kojima umni i intuitivni čovjek stoje jedan pored drugoga, jedan u strahu pred intuicijom, drugi s porugom za apstrakcije; posljednji bezuman baš toliko koliko je prvi neumjetnički. Obojica žude vladati životom: ovaj time što oprezom, razboritošću, pravilnošću zna predusresti osnovne nevolje, onaj time što, kao "preradosni heroj", te nevolje i ne vidi te realnim uzima samo život pretvoren u privid i u ljepotu"
Friedrich Nietzsche, O istini i laži u izvanmoralnom smislu,Matica Hrvatska, Zagreb 1999., str 20, 21
Sjedio sam kraj prozora i gledao drveće kako se slaže uz moj vagon. Jednolično nestajanje stabala pratio je isti takav ritam zvukova kotača.
Sad kada sam tako rekao, to više ne mogu biti zvukovi već prava muzika. Kaotični zvuci koji su u sudaru s prirodom poprimili sklad.
"Prava harmonija." pomislim.
Još ta repetitivnost! Pogodna za šamansko transiranje svijeta.
"Nije tehnologija potpuno loša i suprotna prirodi." shvatim.
Ta me spoznaja u isto vrijeme obradovala, jer nudi optimizam, odnosno vjeru u opstanak ljudske rase, međutim, također me je razočarala, jer sam time došao u sukob s osnovnim tezama vjerovanja svojih omiljenih pisaca i filozofa.
"Tko ih jebe." tiho za sebe procjedih, ali ne dovoljno tiho, jer me stara žena što je sjedila preko puta mene pogledala.
Taj pogled poslan iz para očiju smještenih na rumenom licu čija je koža zbog debljine bila napeta, pa gotovo nije bilo niti jedne bore, iako bi prema naboranim rukama osutim staračkim pjegama lice trebalo biti potpuno zgužvano, mi je prekinuo harmoniju između tehnologije i prirode. Sad sam mogao čuti samo običnu raspršenu buku i vidjeti besmisleno, monotono promicanje stabala.
"Prokleta da si!" pomislim i stvorim izraz lica s najnakošenijim obrvama, tako da ih nitko na svijetu ne bi uspio toliko nakositi.
Kada je vidjela moj izraz lica starica se instinktivno prekriži.
Bio sam veoma ponosan na svoju facijalnu ekspresiju, u toj mjeri da sam joj svake dvije minute upućivao zli pogled sa zlog lica.
Jadna žena nije znala zašto sam takav prema njoj. Nije imala nikakva razloga pomisliti da se ljutim na nju zato što je ukinula sklad između tehnologije i prirode. Stoga je, nakon sat vremena vožnje iz ogromne crvene torbe izvadila orahnjaču zamotanu u foliju. Kada ju je odmotala ponudila mi je komad.
Bio sam ljut na nju, ali bio sam i gladan.
Nisam znao što? Izabrati hranu ili svoj ponos. Zato sam izašao na hodnik vagona, stao kraj otvorenog prozora s namjerom da zapalim cigaru i porazmislim o dilemi.
Dim u plućima me ispunjavao zadovoljstvom, dok mi kondukter nije pokazao znak "Zabranjeno pušenje", pa sam i za njega složio izraz lica s najnakošenijim obrvama na svijetu i unio mu se u facu.
On se nije prekrižio već je rekao: "Šta glumiš, nemoj da te zviznem!"
Ja nisam rekao ništa, već sam mu odvalio direkt u nos.
Cvilio je, krvario i previjao se po podu, a ja sam razmišljao o dilemi da li da ga iscipelarim ili je jedan udarac dovoljan.
Dok sam tako razmiošljao, nisam ni primjetio da smo stali na stanici, sve dok mi dva policajca nisu zgrabila ruke.
Priveli su me. Dobio sam par šamara i prijavu "Napad na službenu osobu".
Post je objavljen 08.05.2007. u 21:58 sati.