( Budući da sam u zadnjih nekoliko tjedana imao česte rasprave o tome pretjeruje li se s kritikom, trebali se češće iznositi neke pozitivne događaje, odlučio sam objaviti jedan svoj stari tekst koji je izašao u predzadnjem broju časopisa Val. Naime, kao što će te pročitati, ovaj tekst jue bio inspiriram jednom emisijom narodnog radija koja se zove "Dobre vijesti". Ne znam da li ta emisija još ide u programu, jer nisam slušaoc tog radija (emisiju nisam mogao izbjeć jer se stalno puštala u busevimna koji su išli za Zagreb, a ja sam poslovno u jednom djelu svog života svaki tjedna morao putovati RI-ZG.), ali neki dan sam na HTV-u vidio sličnu emisiju, čini mi se da se zove život je lijep.
Mislim da je licemjerno proizvoditi reportaža i vijesti isključivo sa pozitivnim predznakom, kada je gospodarska i društvena (tolerancija etc...) u zemlji loša. Također mislim da je loše tiražu novina temeljiti isključivo na crnoj kronici i tuđoj tragediji, ali je dužnost obavjestiti ljude o nepravdama u društvu, a ne zamagljivati im oči lažnom slikom lijepog života, kada mnogi nemaju dovoljnu plaću da si plate ljetovanje u Hrvatskoj, a kamoli na neko "ekskluzivnije" mjesto.)
Da li je čovjek po prirodi zao?
Ili su pak ljudi po prirodi dobri?
Da li dobro i zlo u čovjeku ovisi o vjestima kakvima je izložen? Primjerice ako je više izložen crnoj kronici postaje zao, a ako je izložen dobrim vjestima postaje dobar.Primjerice, Michael Moore u svom filmu «Bowling for Columbine» iznosi mišljenje da je jedan od mogućih uzroka nasilja u SAD-u taj što Novine i televizije temelje svoj program i uređivačku politiku na crnoj kronici i tako stvaraju paranoju kod ljudi koji se onda naoružavaju da bi se zaštitili od nasilja i onda sami postaju nasilnici, čime se stvara začarani krug nasilja koji onda raste eksponencijalnom progresijom.
Ipak, svakodnevno ljudi čine više dobrog nego zla.Toliko smo se kao ljudi navikli na dobro, da nas manje zanima kada netko učini dobro djelo nego kada netko učini zlo djelo.Naime, dok se šećem ulicom češće pozdravim ljude nego što ih ubijem, češće u marketu platimo robu u punom iznosu cijene i s pravim novčanicama nego što krademo tu robu ili plačamo falsificiranim novčanicama.
Robno novčana razmjena se temelji na povjerenju, a ne izdati povjerenje je nešto dobro.Osoba koju sretnem na ulici ima povjerenja u mene da je neću ubiti, kao što ja imam u nju.Budući da se cijela civilizacija temelji na robno novčanoj razmjeni i na ne nasilnom ophođenju, a kupovina i ne nasilno ophođenje se temelje na povjerenju, cijela civilizacija je više dobra nego loša. Upravo zato što korporacije iskorištavaju to dano povjerenje i manipuliraju njime samo za svoju korist, a ne korist svih ljudi one su loše, jer, jebi ga, pljačkaju nas.Ali, to je drugo pitanje, vratimo se na crnu kroniku.
Kada se otkrije da je netko kupovao falsificiranim novčanicama ili ubio nekoga o tome pišu sve novine.Crna kronika dolazi na naslovnu stranicu.
Crna Kronika
Čini mi se da fenomen crne kronike nije dokaz ljudskog zla, već ljudske dobrote.Za razliku od toliko citiranog Thomasa Hobbesa koji kaže da je čovjek čovjeku vuk iz navedenog u gornjem dijelu teksta ispada da je činjenje zla je toliko suprotno ljudskoj prirodi da svaka zla radnja zgražava čovjeka u toj mjeri da je prisiljen pisati o njoj.
Potreba pisanja o zlu je sljedeća:
1.Odgojna- da se ljudima pokaže kakve radnje nisu društveno prihvatljive
2.Stigmatizirajuća- potrebno je obilježiti zločinca kao osobu koju treba:
a) Izbjegavati
b) Ukloniti (strpati u zatvor da bi se društvo učinilo sigurnijim)
c) Preodgojiti
Ako ljudsko ponašanje pratimo kroz novine, možemo primjetiti da se dobre strane ljudi bilježe sasvim normalno kao obična, svakodnevna događanje u ostalim rubrikama Sport, Kultura . Dobre strane ljudi pratimo kroz natjecanja, kritike i reportaže o umjetničkim događanjima, dodjelama nagrada, znanstvenim otkrićima....i sve to nam je dio naše svakodnevnice, nešto samorazumljivo, dok se isčuđavamo činjenici da jedan čovjek može ubiti drugoga.
Međutim, problem je što institucije konzumerističkog društva, odnosno medijske korporacije koriste to ljudsko zgražavanje nad zlom i stavljaju tragedije na naslovne stranice, čak izmišljaju slučajeve ili uzimaju pravo da objavljuju tragedije neke obitelji u novinama.Primjerice, kada neko novorođenče umre u jednom gradu i novine o tome naprave senzacionalnu vijest, novine iz drugog grada će naći sličan slučaj koji se dogodio u njihovom gradu, staviti na naslovnu stranicu, a nakon tjedan dana sve će biti zaboravljeno.
Zar novinama ponekad nije jasno da neka obitelj ne bi željela da se piše o tragediji koja ih je zadesila? A također nije svejedno nevino optuženom i njegovoj obitelji.
Ali budući da je zlo rijetkost u ljudskom ponašanju, a sve što je rijetko privlaći ljudsku pažnju, medijske korporacije koriste tragedije da bi povećale prodaju novina ili gledanost TV programa.
Jedino što je dobro u navedenoj lošoj situaciji jest mogučnost da zbog tolike količine crnih kronika kod ljudi dođe do prezasićenja sa zlom i prestane zanimanje za zlo.
S druge strane, mračniji scenario bi bio da zbog tolike količine crnih kronika dođe do tolerancije prema zlu i da zlo (nasilno) ponašanje ne bude više rijedak oblik ponašanja među ljudima, već da postane društveno prihvaćen obrazac ponašanja.
Dobre vijesti
Ipak bilo bi besmisleno nuditi ljudima samo «dobre vijesti» kao što čini «Narodni radio».Naime ja često putujem u razne hrvatske gradove autobusima i u njima imam «privilegij» slušati «Narodni radio» - radio koji je nosioc hrvatske malograđanštine i šovinizma.
Dobre vijesti «narodnog radija» su pravi primjer gluposti i općenito zaglupljivanja ljudi putem medija, jer se ne nudi nikakva informacija koja bi potencijalnom slušaocu mogla pokvariti dan i iluziju sreće. Takvo selektiranje informacija je samo korak do cenzure i propagande budući da su ljudi uskraćeni za potpunu informaciju koja je rijetko kada samo dobra ili loša. Pa čak i da je informacija loša ona ima svoju upozoravajuću ulogu, odnosno ulogu da ukaže na neke nepravilnosti ili nepravde u društvu.Ali što drugo očekivati od radija koji pušta Matu Bulića i ostalu narodnjačku šovinističku ekipu.
Taj navedeni primjer malograđanštine i gluposti se može sažeti u komercijalnoj frazi «Think pink».Naime od ljudi se traži da imaju samo lijepe i pozitivne misli, a na svakoga tko je malo kritičniji prema svijetu i sa mračnijim mislima, gleda se kao na čangrizavca i pesimista s kojim je bolje ne imati posla. «Think pink» je fraza kojom korporacije drže ljude u tzv. ugodnom ropstvu koje se sastoji da se čovjeka okuje prividom sretnog svijeta i od čovjeka se čini sretan magarac koji sluša instan pop ili instant narodnjačku muziku, radi da bi si mogao priuštiti petnaest dana godišnjeg i stelitsku antenu. Takav svijet je osobi koja misli ružićasto savršen i onaj tko joj ruši iluziju sreće je loš depresivan čangrizav čovjek s kojim je bolje nemati posla.
Međutim,naš svijet nije sam ružičast, već se sastoji od zla koji nosi elemente dobra i dobra koje ima elemente zla i isključiti zao ili dobri element iz informiranja javnosti bi nanjelo ogromnu štetu ljudskoj slobodi, budući da je pravo na pristup informacijama i pravo na cjelovitu informaciju jedna od osnovnih odrednica slobode.
Dakle, pogrešno je izmišljati samo skandale i tragedije u svrhu prodavanja novina, međutim, još je gore uskračivati potpunu informaciju da bi se ljudima servirala iluzija o «ružičastom» sretnom svijetu, dok se te iste ljude koje žive pod velom iluzije pljačka i iskorištava
Post je objavljen 05.05.2007. u 10:49 sati.