Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
30.08.2006., srijeda
Film the Dune
|
Jučer sam nakon dugo vremena ponovno pogledao film The Dune. To je jedan od najzanimljivijih SF filmova. Prvo zbog svoje kombinacije (koja je uvjetovana književnim predloškom Franka Herberta) daleke budučnosti, letjelica i 19. stoljetnim uniformama. Režija Davida Lyncha daje dodatnu dimenziju. Spori kadrovi, konstantno iščekivanje i zlokobno «Lynchovsko zujanje u pozadini». Iako je film snimljen 1984. nakon što je prva trilogija ratova zvijezda donjela revoluciju u specijalnim efektima, efekti u filmu The Dune djeluju staromodnije. Međutim, takvi zastarjeli filmski efekti samo doprinose toj kombinaciji 19. stoljeća i daleke budučnosti čime se razlikuje većine SF filmova. To je uvjetovano i knjigom koja ima odmak od tehnološke zaluđenosti i naglasak stavlja na parapsihološke moći. Možda su najlošije rješeni specijalni efekti letećih brodova, dok su najbolje prikazani divovski pješčani crvi. Glumci su tipično Lynchovski Jack Nance, glumac koji je sudjelovao u gotovo svakom Lynchovom filmu glumi kapetana Iakin Nefuda, člana brutalne kuće Harkonen i Kyle MacLachlan (Plavi Baršun, Twin Peaks, Fire Walk with me) glumi glavnu ulogu, Paula Atreida. Inače sam film pokušava vjerno pratiti knjigu, koliko je u mogučnosti jer je većina knjige introspektivna, ondosno donosi nam misli glavnih junaka više nego čiste dijaloge. Stoga Lynch često koristi naraciju, šaputanje, što osobi koja je neupućena u samu knjigu otežava shvaćanje radnje. Ipak, sama naracija i šaputanja doprinose cijeloj mističnosti filma. Dovoljno je samo pogledati uvodnu naraciju princeze Irulan (Virginia Madsen) i shvatiti koliko je ta scena utjecala na uvodnu naraciju Galadriel (Cate Blanchet) u Prstenovoj družini (Česte se kaže da ono što je književna saga «Gospodar prstenova» za fantasy, to je književna saga Dina za SF) . Mistiku naglašuje i filmski soundrtrack. Inaće ljigava soft hard rock grupa Toto, u ovom je filmu muzički dala najbolje od sebe. Atmosferski gothic elementi dodatno naglašavaju mračni filing filma. Pogotovo vrijedi istaći «The Prophesy theme» skladbu Bryana Ena koja se kao crvena nit razvlaći kroz film i pojavljuje se u svim prijelomnim trenutcima filma, pogotovo u djelovima filmova koji prikazuju vizije, putovanja kroz prostor i vrijeme i pejzaž pustinjske planete Arakis čime se potencira halucinantni doživljaj tih scena. Od protagonista filma najviše se istići tri skupine sestrinstvo bene Geserit, slobodnjaci i članovi svemirskog ceha. Iako to vjerojatno nije bila piščeva intencija, redatelj David Lynch je te skupine prikazao (najviše zanimljivim kostimografskim rješenjem) kao sodomazohističke darker metalce, što iako nije vjerno knjizi, jače naglašava snagu tih najmočnijih grupa u priči. Zanimljivo je prikazana brutalna kuća Harkonena kao ekipa pijane horde raspojasanih nasilnih punkera, u što se odlično uklopi Sting (još dok je sama njegova muzika imala kakvu takvu oštricu) u ulozi neurotičnog Feyd Raute i Kenneth Mcmillan u ulozi debelog lebdećeg Baruna Vladimira Harkonena. Film je snimljen u pustinjama Meksika. Za Davida Lyncha na mjestu redatelja producenti su se odlučili nakon što su vijeli njegov film «Čovjek slon». David Lynch je odbio ponudu snimanja filma «Povratak Jedia» i odlučio sa za snimanje Dine-pustinjske planete. Lynch je napisao i scenarij za film. Originalna verzija filma je trajala je tri sata, međutim producent Dino De Laurentis je skratio film na 134 minuta, zbog čega je pisac Frank Herbert bio razočaran. Ipak za tako opsežnu knjigu potreban je i dugačak film, stoga su vjerojatno neke najasnoće u samom filmu proizašle upravo zbog tog skraćivanja filma. Tako da je preporučljivo pročitati knjigu prije nego što se pogleda film Već 1975, se spremala ekranizacija Dine u kolaboraciji Orsona Wellsa, nadrealističkog slikara Salvadora Dalia (koji je trabao glumiti cara), H:R Gigera (koji je kasnije dizajnirao Aliena) i Moebiusa (strip crtača) dok su muziku trebali komponirati Pink Floyd. Ipak zbog pretjerane ambicijoznosti projekta (navodno je film trebao trajati 14 sati) projekt je propao. Iako film nije ostvario vrtoglavi uspjeh na blagajnama, stekao je kultni status. |
28.08.2006., ponedjeljak
Dune, znanstveno fantastična proročanstva
|
Jedan od najboljih heavy metal albuma «Piece of mind» grupe Iron Maiden je idalan album za svakog metalca kojega uz metal privlaći povijest, okultizam i znastvena fantastika. Tako album otvara pvijesna «Where eagles dare» sa tematikom vojnih pilota u 1. svjetskom ratu, nakon nje slijedi «Revelations» čini mi se bavi se učenjem sekte «Golden Dawn». Zatim od povjesnih imamo još «Flight of the icarus» grčka mitologija, «The trooper» napoleonski ratovi, i prapovijesna «Quest for fire» i Connanovska «Sun and steel» Međutim za pisanje ovog članak me potakla posljednja pjesma na albumu «To tamea land» koja je inspirirana SF sagom the Dune ili u hrvatskom prijevodu Dina. Dina, čiji je autor amerikanac Frank Herbert (1920.-1986.), je saga o svemirskom carstvu u dalekoj budućnosti, nakon što je zemlja već odavno napuštena. Bavi se životom Paula Atreida koji je genetičkom manipulacijom (zapravo stoljetnim kontroliranim uzgojem) predodređen da bude idealni čovjek i vođa ljudskog roda, takozvani Kvizatz Haderach. Ipak, iako je radnja smještena u dalekoj budučnosti, ne nalazimo umjetnu inetligenciju ili svemočne kompjutere kao u većini SF saga. U svemiru Dine ljudi umjesto strojeva koriste svoje poboljšane mentalne sposobnosti koje razvijaju uz pomoč treninga i začina, odnosno droge melaga. Cijela ekonomija galaktičkog carstva se temelji na začinu (drogi) melangeu, jer međuzvjezdano putovanje ovisi o opijenosti navigatora tih brodova sa melangeom i bez njega bi bilo nemoguće povezati međuzvjezdano carstvo. Upravo zbog važnosti melangea možemo tu SF sagu povezati sa današnjim dobom. U svom djelu Frank Herbert je još davne 1965. anticipirao današnju borbu za naftne resurse služeći se metaforom da je začin melange zapravo naša zemaljska nafta, dok je ceh koji ima monopol nad međuzvjezdanim letovima i kompanija CHOAM koja kontrolira, proizvodnju i distribuciju začina zapravo naš zemaljski OPEC. Kao što je navedeno bez melangea bi propala ekonomija carstva pa se tako razne plemićke kuće bore za prevlast nad planetom Arakisom gdje se melange jedino može pronaći. Slično se danas vode ratovi na bliskom istoku za kontrolom nafte, budući da bi bez nafte propala cijela zemaljska ekonomija. Il da citiram «Onaj tko kontrolira začin, kontrolira svemir.» tako i na zemlji , onaj tko kontrolira naftu kontrolira zemlju. Čak domorodačko stanovništvo na Arakisu, slobodnjaci, imaju muslimanska imena i kasniji rat koji će povesti njihov vođa Paul Atreid ili Muad Dib se naziva Jihadom. Dakle Dina bi se mogla nazvati proročkim djelom koja je barem u nekoj mjeri predvidjela današnje ratove za naftu i još od vremena Julesa Vernea pokazuje proročansku snagu Znastvene fantastike. Osim što razotkriva prave uzroke rata (da se vode zbog kontrole resursa, a ne za demokraciju) djelo Dina također govori protiv velikih mesijanskih vođa odnosno protiv kulta ličnosti i diktatora.Frank Herbert iznosi tezu da takvi vođe, tzv. superheroji donose katastrofu ljudskom rodu, zato što bilo koja pogrešna odluka superheroja može uništiti civilizacije i gomilu ljudskih života, jer ljudi predaju svoju volju i svoje odlučivanje superheroju kojeg slijepo slijede čak kada je super heroj u krivu. Za više ciljeve jednog vođe gine hrpa ljudi. Osim toga, po Herbertu čak i da je superheroj nepogrešiv neke od njegovih odluka će nužno odvesti ljudski rod u katastrofu, jer su ljudi koji sprovode njegove odluke, za razliku od njega pogrešivi. Zbog navedenih razloga dolazi do propasti Paula Atreida koji je predstavljao vrhunac ljudske evolucije i koji je bio rezultat manipulacije genima od strane sestrinsva Bene Gerserit. Sestrinstvo Bene Gerserit je neka vrsta sive eminencije.Iako glavnu riječ vodi car i ceh CHOAM koji ima monopol nad međuzvjezdanim putovanjima i kontrolira proizvodnju začina, svi su u strahu od parapsihološki moći setrinstva. One imaju moć čitati misli temeljem promatranja gotovo neprimjetnih bihevioralnih reakcija, također mogu pomoću svoga glasa manipulirati voljom drugih ljudi, kretati se brže nego što oko može promatrati itd. Tu Herbert ulazi u jedno danas aktualno filozofska pitanja, da li je čovjek gospodar stroju ili sluga stroja i trebamo li se plašiti umjetne inteligencije? Naime, prema povijesti Dine, ljudi su bili robovi strojevima koji su razvili umjetnu inteligenciju, ali su uspjeli razviti mentalne sposobnosti kao što su telepatija, kontrola volje i čitanje misli i u nečemu što se zove «Batlerijanski jihad» uspjeli su se osloboditi ropstva. Nakon toga je zavladala opća zabrana mislečih strojeva (umjetne inteligencije). Dakle, Herbert iznosi tezu da kada bi se manje služili računalima i ostalim strojnim pomagalima, mogli bi razviti mentalne moći koje se danas smatraju nadnaravnim, suprotno im samo robujemo. Očito je kod njega je prisutan strah od strojeva, koji jest donekle opravdan budući da dans više ne možemo zamisliti svijet bez strojeva, tako će ovaj članak biti dostupan jedino pomoću stroja, članak je napisan pomoću stroja.Arhitekti više ne moraju precizno crtati jer imaju kompjuterski softver....ipak, iako i sam donekle dijelim strah da će ljudi postati ovisni o strojevima ne čini mi se to lošim. Meni se čin da je spoj čovjeka i stroja, drugim riječima cyborg, budučnost evolucije ljudskog roda. U novim nastavcima Dine koje potpisuju sin Frank Herberta, Brian Herbert i Kevin J.Anderson koji se bave navedenim «Batlerijanskim jihadom» postoji nešto što se zove cymeh.Cymeh je stroj sa ljuskim mozgom, odnosno misaoni procesi i volja su smješteni u mozgu koji pokreće metalni stroj. Jedini problem je što su oni zli, ali gori od njih je čista umjetna inteligencije pod imenom Omnius, dok su ljudi prikazani realno u svom sivilu, tako da se ipak previše ne idealizira čista ljudskost. Čak neki od glavnih junaka posjeduju mehaničke proteze. Jednostavno bilo bi šteta odbaciti kompjutorske i mehaničke umetke na tijelu ili mozgu jer oni poboljšavaju čovjeka. Ljudi od svog postanka žive bez mehaničkih proteza pa ipak nisu uspjeli razviti nadnaravne sposbnosti, dok kompjuterski i mehanički umetci to obećavju. Jasno više nećemo biti isti ljudi, ali niti prvi Homo sapiens nije bio isto što i njegovi preci. |
26.08.2006., subota
MC5
|
Inače sinclair je završio studij iz američke književnosti,te je diplomirao s temom William Burroughs «Naked Lunch» i družio se s drugim beatnikom Alenom Ginsbergom. Pokreće White panthers party kao pandan black panthers partyu. MC5 su bili nosioci White panthers pokreta. Taj pokret se odvijao u Detroitu istovremeno sa hippy pokretom u San Franciscu, samo što je za razliku od Hippie pokreta bio i muzički i politički žešči. Tako se oni ne zalažu za mir i ljubav u nekom utopističkom romantičnom smislu već se zalažu za totalni napad na dominantnu kulturu svim raspoloživim sredstvima što uključuje drogu, rock and roll i jebanje na ulicama, da bi se tako stvorilo pravednije društvo. White panthers party je bila izrazito ljevičarski nastrojena organizacija, ali koja nije zazirala od poroka i dekadentnog ponašanja. Sinclair, vođa panthersa je nekoliko puta bio hapšen zbog preprodaje i posjedovanja marihuane, a posebno je white panterse pratio FBI u sklopu svoje operacije COINTELPRO, kojom su suzbijali sve ljevičarske organizacije ili udruge za promicanje ljudskih prava. Pod utjecajem Sinclaira MC 5 se usmjeruju prema free jazzu i političkim angažiranim tekstovima. MC 5 nastupaju po demonstracijama i reputacija kao izvrsne live grupe se širi. Stoga diskografska kuča Elektra odlučuje da prvi album grupe bude snimljen uživo. Album prvijenac «Kick out the Jams»je snimljen u Detroit theatru 30. i 31. listopada 1968. godine. Album je objavljen iduće godine. Niti jedan album nije sirovije zvučao nego taj. «Kick ot the Jams se drži za prvim punk i prvim metal albumom agresivnog pristupa svirci, sirovog zvuka i opčenito soničnog napada kakvog do tada ljudske uši nisu doživjele. Od uvodnog manifesta gdje Sinclair poziva ljude da se odluće žele li biti dio problema ili rješenje problema, preko soničnog napada rocket reducera i borderlinea pa do kozmičkog tripa Spaceship (obrada free jazz sastava Sun Ra) album Kick out the jams je bio supersonični napad na tadašnju muzičku kulturu. Nakon tog albuma više ništa nije bilo isto, javili su se Stooges, Led Zeppelin, Black Sabbath i nastala su dva najbučnija rock pokreta-heavy metal i punk. Ipak, kao većina svega što je dobro i utjecajno, taj album se nije dobro prodao iz najobičnijeg razloga puritanskog morala, naime kao uvod u drugu pjesmu na albumu se koristi poklič «Kick out the jams motherfucker» zbog kojih mnogi dučani i radiostanice bojkotiraju grupu, što rezultira slabijom prodajom albuma, te im Elektra otkazuje suradnju. Nakon raskida s Elektrom MC 5 potpisuju za Atlantic records. Također ostaju bez potpore svog menagera Sinclaira koji je dobio devet godina zatvora zbog posjedovanja dva jointa. Njihov drugi album se zvao «Back in the USA» i bio je, u odnosu na Prvi album, čiščeg zvuka i melodičnijih kompozicija. Često su sastavi poput «The Clash» navodili upravo «Back in the USA» kao album što je utjecao na njih. Ipak mnogi fanovi su zamjerili grupi da su ublažili svoje političi i seksualno provokativne tekstove, a sve da bi se bolje prodali, pa gubitkom djela svoje HC fan baze drugi album grupe se također loše prodao. Treći album «High time» je bio spoj agresivnosti «Kick out the jams» i čistoće «Back in the USA», međutim i taj album je podbacio u prodaji pa Atlantic records prekida suradnju sa grupom. Nažalos, jer High Time je jedan od najboljih rock albuma ikada snimljenih. 1972. grupa se raspada. |
25.08.2006., petak
Dyawo
|
Zvijer u gradu riče . «groar!!!!» «Zanimljvo ,hm» govori prolaznik u crnom odjelu . Skida naočale za vid i briše ih krpom . znoji mu se čelo. Mršav je . Umrjet će za tri dana . još ne zna to . Zvjer kupuje kilo jabuka i srdačno pozdravlja debelog trgovca . Ima dva smeđa oka i nitko nezna zašto je to zvijer kada izgleda isto kao i svi normalni ljudi . Jedino što ima kainov pečat na čelu . «Daaaaaa...fina je ova jabuka:» koluta očima i oblizuje usne . Prolaznik u crnom odjelu je zbunjeno gleda . Trese se , da bi na kraju panično pobjegao . Zvjer se nasmije i nastavi hodati dalje . Stala je kraj kioska i kupila novine . «Oh gle .» čudi se zvjer dok čita naslov na prvoj stranici «Izlovljena sva riba u sredozemnom moru.» stavlja ruku u smeđi skartoc . Vadi sljedeću jabuku . Grize jabuku , hoda i čita novine . Najveća prevara đavla jest ta da nas uvjeri da ne postoji . Prolaznik u crnom odjelu je jedini koji je prepoznao Zvijer . Zato će i umrjeti za tri dana . Demijurg , sin Sofije , vladar potežne materije . Demijurg , sin Sofije , vladar potežne materije . U slobodno vrijeme jede voće . Uz jabuke voli jesti i grožđe . Također nema ništa protiv pohanog mesa , ali ima protiv svega . On je zao , iako to ne želi biti . Naime , sve što zvijer napravi , napravi u dobroj namjeri . Međutim , budući da zvijer , odn. Demijurg nema savršenu moć stvaranja kao svemočno prajedno , konkretno djelo njegova stvaranja je uvijek različto od namjere odn. od ideje tog djela . Upravo iz navedenog razloga će prolaznik u crnom odjelu umrjeti za tri dana .Naime , zvijer je bila sretna što ju je netko konačno prepoznao pa je imala namjeru dati toj osobi ( prolazniku u crnom odjelu ) besmrtnost . Međutim budući da se Zvijerina namjera uvijek konkretizira u svojoj suprotnosti , prolaznik u crnom odjelu će umrjeti za tri dana . Demijurg uvjek želi samo dobro , a čini uvjek zlo . Zato je ponekad tužan , pa onda u gradu riče , ko' na početku ove priče I onda kada je tužan ima zle namjere , pa gle čuda , odlično rodi žito , ne vode se ratovi , rade se genijalna umjetnička djela , etc.... «Nisam ja zao .» misli zvier «Ljudi bi se više trebali plašiti fizičara i ostalih znanstvenika , nego mene i bilo kojeg okultiste. Sve te silne Atomske bombe , nuklearne bombe , hidrogenske bombe , tenkovi , pištolji , bojni otrovi - sve su to izmislili znanstvenici , ništa to nije izmislio Dyawo ili neki okultist .» Dok tako razmišlja , zvijer ulazi u autobus . Sjela je , dok iza nje dvije osobe raspravljaju o uzrocima rata . Zvjeri je dosadno , pa je odlučila prisluškivati raspravu : «Avaj gospodine Petroviću . Vidite sve ratove u svijetu ,..... sve je to djelo Dyawola.Zla sila koja opsjedne čovjeka i onda se čovjek odlučuje za rat .» Zvijer sluša i opsjeda um gospodina Petrovića , koji onda iznosi Zvjerine misli : «Ljudi bi se više trebali plašiti fizičara i ostalih znanstvenika , nego Dyawola ili nekog okultiste. Sve te silne Atomske bombe , nuklearne bombe , hidrogenske bombe , tenkovi , pištolji , bojni otrovi - sve su to izmislili znanstvenici , ništa to nije izmislio Dyawo ili neki okultist .» « Gospodine Petroviću , ali gospodine Petroviću» Malim prstima hvata Gospodin Stanić gospodina Petrovića za rame , a gospodin Petrović se iznenađeno trzne kada pogleda ludi pogled u očima gospodina Stanića . Gospodin Stanić nastavlja : «A tko je naveo znanstvenike da počnu istraživati fiziju atoma , a Tko gospodine Petroviću ?A??» «Prepostavljam da će te mi reći da je to bio Dyawo .» Zvijer govori kroz gospodina Petrovića namještajući mu facialne mišiće tako da lice gospodina Petrovića odaje prezir prema gospodinu Staniću , zbog čega gospodin Stanić postaje još ljući i naprasno odgovara : « Da upravo on gospodine Petroviću , upravo Dyawo ,a ne znanstvenik .Dyawo je zaslužan za stvaranje atomske bombe!»sline mu cure niz usta , naime dok Zvijer upravlja gospodinom Petrovićem u isto vrijeme upravlja izlučevinama gospodina Stanića .Gaspodin Petrović hladno odgovara :»Onda, prema tome slijedi da neka skladba nije od umjetnika koji ju je skladao već od neke ....hm...hipotetične žene ili pejzaža kojom ili kojim je bio impresioniran.» crven u licu i mokar oko usta gospodin Stanić bijesni «Nemojte biti cinični gospodine Petrov.....» gospodin Stanić se popišao u gače . Sada zvijer napušta tijelo gospodina Petrovića . «Ma dajte što to radite gospodine Stanić !» sa gađenjem gleda svog mokrog gospodina Stanića koji je prije 5 mjeseci i četrnaest dana navršio pedeset i šestu godinu . « Čovjek u vašim godinama , morate se sramiti .» Oko gospodina Stanića se počinje širiti smrad . Gospodin Stanić sav u šoku diže se sa stolice , a govno mu se cijedi kroz nogavicu . Svi putnici ga gledaju s gađenjem . Gospodin Stanić želi , ono što se kaže , propasti u zemlju . Međutim diže se jedna žena , isto u pedesetim , onako ....u jebote kako da je opišem ...hmhmhmmmm ....čvrstih listova . Grli gospodina Stanića i dere se na putnike : «Šta je , šta ste zinuli !! aaaa ? Jadan čovjek , zar ne vidite da mu je potrebna pomoć .» izvlaći žena gopodina Stanića iz autobusa i odvodi ga kod sebe doma . Tamo ga je skinula , okupala , poslje su se pojebali ,počeli se družit , nakon toga se oženili i stvarno se voljeli čak su u istom mjesecu umrli ( druga je umrla gospođa Stanić od tuge zbog smrti svoga supruga). «Eto .» misli Zvijer i vrti glavom u negodovanju dok čita ovo što Ja autor Marin Tomić pišem «Željela sam napraviti loše gospodinu Staniću zato jer je pričao gluposti , a napravio sam mu dobro.On se oženio za objektivizirani njegov ideal žene i zaboravio sve one gluposti koje je pričao u autobusu budući da je bio toliko zaljubljen .Time što sam mu htio napakostiti , ja sam mu samo poboljšao život . Ah to je zato što sam samo običan Demijurg , sin Sofije ,vladar protežne materije . Zašto nisam svemoguč kao ono ...mmmmm.....Prajedno . Pognute glave na šanku nekog Rock kluba Zvijer pije pivu . «Ipak ...» Zvijer podiže kažiprst i mrko gleda nekog mladića kraj sebe « uspio sam u svojoj najvećoj obmani , najveć....» šakom je lupila Zvijer mladića kojeg je malo prije mrko gledala . Najveća prevara đavla , to jest mene , jest ta da vas uvjerim da ne postojim , kao što sam uvjerio gospodina Stanića . Iako nisam imao namjeru ali sam ipak......» Zvijer napadaju prijatelji od udarenog mladića . Zvijer je sa lakoćom svladala napadaće, koji su ostali ležati svi krvavi i polomljenih noseva .Zvijer je uzela najljepšu ženu u klubu , odvela je kod sebe u «brlog» (valjda doma) pojebala tu ženu i to više puta . Devet mjeseci poslje ženska je rodila zvjerinje čeljade . Bilo je teško četiri i pol kilograma , ali to je prića koja se ne dotiće ove priće koju želim isprićati o Zvijeri , odn. Dyawo-lu , stoga ću priću o Zvjerinjem odn. Sataninom čeljadu ostaviti za neku drugu priliku. |
24.08.2006., četvrtak
LUĐACI
|
(objavljeno u časopisu Val) Kakva je razlika između ludog čovjeka i normalnog? Treba li zatvarati luđake? Kada bi se odredila granica koja djeli ludilo i normalu mogli bi razlikovati ludu osobu od normalne. Međutim, normalne osobe se znaju ponekad ponašati poput pravih luđaka. To je ono razdoblje koje nazivamo žuta minuta, djelovanje u afektu. Dakle, ludilo i normala nisu odjeljeni crno naspram bijelog, već postoji siva zona između njih. Što ako uopće ne postoji ludilo i normala, već je sve jedna siva zona? Čini mi se da je austrijski pisac Thomas Bernhard u romanu «Wittgensteinov nećak» dao najbolje objašnjenje te sive zone. Roman se bavi odnosom dvojice prijatelja koji su hospitalizirani u istoj bolnici samo što je jedan na odjelu za oboljele od raka, dok je drugi na odjelu za duševne bolesnike. Oboljeli od raka za vrijeme hospitalizacije razmišlja o razlici između njega i njegovog ludog prijatelja, pa zaključuje da je jedina razlika između njih dvoje to što on može kontrolirati svoje ludilo, dok njegov prijatelj to ne može. Upravo zbog nemogučnosti kontrole ludila društvo tu osobu proglašava ludom i trpa u ludnicu. Znaći, unatoć tome što su svi ljudi luđaci, ono što razlikuje luđaka u ludnici od luđaka u kancelariji jest sposobnost kontrole ludila. Zašto je važna kontrola ludila? Pa ako ne kontroliramo ludilo ponašamo se suprotno društvenim normama i ugrožavamo društveni poredak. U srednjem vijeku luđaci nisu bili zatvarani već im nije bio dozvoljen ulazak u gradove, pa su bili prisiljeni da lutaju svijetom.Često bi gradovi povjerili luđaka nekom kapetanu broda da tog luđaka ostavi u drugom gardu. Iz takvog odnosa prema luđacima razvila se legenda o brodu luđaka.To je brod koji je suprotnost mitu o argonautima gdje svaki član posao predstavlja jedan arhetip odn. uzor ponašanja čovjeka.Dakle brod argonauta je metafora društvenih normi, dok je brod luđaka suprotnost od tih društvenih normi. Mogao bih podjeliti osobe koje ne mogu kontrolirati ludilo i tako krše društvene norme u tri kategorije: 1.Osobe koje svojim ponašanjem ugrožavaju javni moral 2.Osobe koje svojim ponašanjem ugrožavju tuđi život 3.Osobe koje objedinjuju 1. i 2. Pod 1. spadaju svi društveni revolucionari i veliki umjetnici. Da nema nekoga tko će posumnjati u društvene norme još uvijek bi imali masovna smaknuća, rezanje šake za krađu žvakaća, robovlasništvo.....ali svaki društveni revolucionar je bio proglašavan ludim, a ako bi uspio privući mase bez obzira na stigmu luđaka vlasti bi ga smaknule.imamo primjer Sokrata, F. Nietzsche je svoj život završio potpuno poremečenog uma, pa suvremeni primjer Martina Luthera Kinga koji je vjerojatno za bijele protestante bio luđak. U umjetnosti klasični primjer je Van Gogh i njegovo rezanje uha, rock and roll je pun luđaka (Iggy Pop, Morrison, Kurt Cobain, Syd Barrett). To su pozitivni luđaci.Njihovo ludilo je učinilo svijet boljim mjestom za život i njihovo je ludilo pozitivno utjecalo na daljni razvoj ljudske rase. Pod 2. bi spadali psihopatske ubojice i veliki diktatori. Često ljudi postanu serijski ubojice ili ubiju nekoga zato što im je to naredio neki glas u galvi. Imali smo primjer negdje u slavoniji gdje je osoba ubila drugu osobu zato što je smatrala da je ta osoba đavo. Tkave osobe je opravdano izolirati iz društva i staviti u ludnicu budući da zbog svog nekontroliranog ludila ugrožavaju život drugih ljudi. Ipak, često takvi luđaci znaju kontrolirati svoje ludilo sve dok ne dođu na vlast. Kada dođu na vlast oni vladaju nad drugim ljudima i više ne moraju kontorlirati svoje ludilo jer sada oni nameću norme ponašanja, a ne drugi ljudi.Tako nastaju zločinački diktatorski režimi, poput Hitlerovog nacizma ili Moussolinijevog fašizma ili Bushovog imperijalizma (iako mi se više čini na je Bush samo lutka skupine luđaka koje naše društvo nažalost smatra kriterijem za normalu, odn. Šefova korporacija). Diktatori do dolaska na vlast žive na društveno prihvaćen način, a kada dobiju neograničenu vlast nemaju više uopće razloga zašto bi skrivali svoje ludilo. Izvrstan prikaz takvog ponašanja je u filmu Star Wars «Osveta sitha» gdje imperator sve dok je senator je oličenje normale, a kada dobije neograničenu vlast pobije sve Jedije.Hitler je htio pobiti sve židove, šefovi korporacija žele od radnika stvoriti sretne magarce....i nitko te diktatore ne trpa u ludnicu. Kako diktator Hitler stvara norme ponašanja tako je nijemcima bilo najnormalnije da se ubijaju židovi, komunisti i svi ostali koji nisu arijevci.Tako se ludilo jednog proširi na mase i šta se dobije? Ludnica koja je država dok se u ludnicu trpaju oni koji su zadržali norme ponašanja iz vremena prije diktatora!!! Gadno, luđaci pod brojem 2. su definitivno negativni luđaci koji od svijeta čine loše mjesto za život i unazađuju razvoj ljudske rase. Pod 3. spadaju uglavno diktatori koji su svojom diktaturom poboljšali kvalitetu života.Njih ima jako malo i oko njihove uloge u povjesti se «lome koplja». Jedan od takvih dobrih diktatora je Napoleon. On je svojim ratovima proširio duh revolucije i pod njegovom vladavina su se i ovi naši krajevi počeli razvijati (opismenjavanje stanovništva), međutim u isto vrijeme je sebe postavio za cara, svojoj rodbini je davao povlastice a u njegovim ratovima je nastradalo mnogo ljudi. I za kraj da odgovorim na drugo pitanje postavljeno na početku teksta. Čini se da treba zatvarati samo luđake pod 2. budući da samo štete društvu svojim ludilom.Međutim kako prepoznati skrivenog diktatora.Ako bi se preventivno slalo u ludnice večinu luđaka bi činili oni pod 1. dok bi oni pod 2. ostali neprimječeni dok ne počine svoj zločin. To je problem koji se još treba rješiti. |
Mentalitet
|
U četvrtak će se u Rijeci održati predstava suvremenog plesa udruge Pokret «DDR-Dobrodošli u Rijeku». Ta pretstava se bavi pitanjem «Što je to mentalitet». Da li je on genetski urođen ili ga kreira okolina. Predstava će se odvijati u vlaku i na riječkom kolodvoru. Autori predstave smatraju da mentalitet do izražaja dolazi najviše na kolodvoru. Naime, tamo se ljudi iz raznih sredina susreću te razlike između njih gotovo postaju opipljive. Da li je mentalitet samo razlika u kulturi ili je nešto uvjetovano fiziologijom? Činjenica je da na razvoj kulture utjeće i zemljopisni položaj gdje se neka zajednica smjestila. Tako se za južnjake kaže da su ljeniji nego sjevernjaci jer žive u toplijim krajevima. To su obične predrasude i zlorabljenje termina mentalitet, ali takvo tumačenje mentaliteta se svakodnevno koristi.Potovo kod sportski komentatora koji pobjedu ili poraz neke ekipe tumaće nekim urođenim mentalitetom. Zato se postavlja pitanje, da li se nekom pripadniku zajednice nakon dužeg boravka u jednom kraju razvije razvije neki karakterni gen. Najvjerojatnije ne. Ipak je sve ono što mi nazviamo mentalitetom samo skup kulutrnog nasljeđa jedne zajednice i odgoja. Autori navedene predstave kažu da nosioci mentaliteta nisu zgrade već ljudi. Čak su konkretizirali da su nosioci mentaliteta umjetnici. I to pogotovo oni koji žive izvan svog grada koji je razvio njihov mentalitet, jer tek onda prepoznaju razliku između njihovog matičnog grada i grada u kome žive. Do spoznaje svog mentaliteta dolazimo preko sudara kultura, pa se može reći mentalitet=kultura. Dakle, mentalitet nikako ne može biti genetski uvjetovan. Članovi neke zajednice, ako u nekoj drugoj zemlji prihvati tuđu kulturu, nakon dvije generacije gube sve značajke određenog ponašanje. Pojedinac je uvjetovan kulturom, ako izgubi dodir sa kulturom svojih predaka, usvaja kulturu, odnosno mentalitet zajednice s kojom se stopio. Ipak, mišljenja sam da bi ljudi trebali što manje biti uvjetovani mentalitetom. Ako se prepuste nečemu što se naziva mentalitet određene zajednice, ljudi prestaju razvijati svoje individualne potencijale i postaju samo jeda dio u sistemu lokalne kulture. Uvijek su bili značajniji oni ljudi koji su iskakali iz nečega što se smatra mentalitet neke zajednice. Često spominjanog Teslu nikako ne možemo ugurati pod nešto što se smatra ličanskim, hrvatskim ili srpskim mentalitetom. Janko Polić Kamov nikako ne bi mogao spadati pod tadašnji trgovački mentalitet Riječana. Stoga mi se ne čini istinitim da upravo umjetnici ili geniji najbolje odražavaju mentalitet svoje zajednice. Čini mi se upravo suprotno, da su oni nezavisni od mentaliteta, da su se oni razvili kao pojedinci zato što se nisu obazirali na zakonitosti kulture u kojoj su rođeni. Uipravo zato su postali genijalci, jer su nazavisni i samospoznati. Svako prihvaćanje ili inertno djelovanje u skladu s mentalitetom vodi u prosjećnost. Uz usvajanje nekih pozitivnih strana zajednice, usvajaju se i oner negativne koje razvijaju autocenzuru i ne dozvoljavaju osobi da se razvije u genijalnog umjetnika, znanstvenika itd... Nastavak možete očekivati nakon što u četvrtak odgledam predstavu, koja po svemu što sam čuo obećava. Bit će potpuni multimedijalni doživljaj uz, suvremeni ples, video projekcije i muziku koju komponira Marin Alvir nekadašnji član riječke grupe Zona Industrijale, a sada član Opatijske partijske čelije(pratećeg benda Franci Blaškovića) i vođa grupe Marinada. Ipak ponavljam, momentalno držim da prihvaćanje mentaliteta i ponašanje u skladu s njim vodi u prosječnost i konzerviranje stanja, dok svako probijanje društvenih normi razvija društvo prema naprijed. |
23.08.2006., srijeda
Noćna mora novog doba-Samosvjesni strojevi
|
(objavljeno u drugom broju časopisa Val) Noćna mora novog doba. Genocid strojeva nad ljudima, kao što ga prikazuje filmski serijal «Terminator» ili ljudsko robovanje strojevima, kao što je prikazano u najnovijim književnim nastavcima SF sage «Dina». Zajedničko je navedenim serijalima to što su strojevi razvili nekakav oblik samosvijesti, pobunili se protiv svog robovanja ljudima i od bivših robovlasnika učinili robove. Pitanja su: 1. Može li se razviti samosvijest kod strojeva? 2. Trebamo li se plašiti samosvjesnih strojeva? 3. Je li zamjena ljudi sa strojevima evolucija ljudskog roda ili nestanak ljudskog roda? 4. Kakav je interes kapitala u razvoju samosvjesnih strojeva? Krenimo redom. Može li se razviti samosvijest kod strojeva? Može. Zašto? Pa, danas nam znanost sve više pokazuje da duša kao nosilac samosvijesti, nije nešto nezavisno od tijela već da je nosilac samosvijesti tijelo, a da duša zapravo ne postoji. Samosvijest se razvija iz složenih procesa koji se odvijaju u ljudskome mozgu i živčanom sustavu. Kada bi stvorili stroj koji ima identične procese kao i čovjek, samo što strojni mozak i živčani sustav nije organski (inače da je stvorili bi Frankensteina), takav stroj bi imao samosvijest. Bitno je da se u stroju odvija proces koji dovodi do stvaranja samosvijesti, a ne da lutamo po astralu sa mrežom za leptire i hvatamo dušu koju ćemo kasnije instalirati u neki stroj. Samosvjesni stroj ne bi trebao ličiti na čovjeka, već bi mogao izgledati poput HAL-a 9000 koji je postao samosvjestan budući da je upravljao neorganskim živčanim sustavom svemirskog broda «Otkriće» (Odiseja 2001 u svemiru). »Otkriće» je bilo živo biće, a HAL 9000 je bio njegova samosvijest. Međutim kao u «Terminatoru» i u «Dini» i u «Bladeruneru» tako se i u «Odiseji 2001 u svemiru» samosvjesni stroj pobunio protiv ljudi i počeo ih ubijati. Time dolazimo do drugog pitanja; Trebamo li se plašiti samosvjesnih strojeva? Svi gore navedeni filmski i književni primjeri nas upućuju da se trebamo plašiti samosvjesnih strojeva, iz razloga što stroj ima sposobnost brže i točnije obrade informacija, zbog čega je mnogo pametniji od najpametnijeg čovjeka. Budući da su ljudi uvijek pamet ulagali u službu ratnih strategija, stvaranja što ubojitijih oružja, pokoravanja drugih rasa i životinja, automatski pretpostavljamo da će i samosvjesni strojevi svoju pamet iskoristiti na takav način. Na kraju krajeva, ipak smo stvorili strojeve na svoju sliku i priliku. No, da li je taj strah od samosvjesnih strojeva zapravo posljedica antropocentrizma? Možda samosvjesni strojevi uopće ne bi bili tako ratnički raspoloženi, nego upravo zato što su jako pametni bi im tolerancija i poštivanje svačije slobode, ne nanošenje boli izgledali samorazumljivi? Najvjerojatnije da, jer ako smatramo da su Huni ili Goti bili krvoločni zato što su bili glupi i primitivni, trebamo prihvatiti da s razvojem pameti kod ljudi razvija i moral. Mnogi se neće složiti i reći će «Aaaa vidi jebeno dvadeseto stoljeće bilo je krcato ratova!!!» ali u usporedbi sa prijašnjim stoljećima, kada su ratovi trajali i po 100 godina dvadeseto stoljeće se može nazvati miroljubivim (već čujem određene čitaoce kako me proklinju).Dakle odgovor na drugo pitanje jest da se ne trebamo plašiti samosvjesnih strojeva, već naprotiv težiti njihovom razvoju pa čak i ljude poboljšavati strojnim umetcima, što nas pak dovodi do trećeg pitana: Je li zamjena ljudi sa strojevima evolucija ljudskog roda ili nestanak ljudskog roda? U prilog evoluciji bi išla činjenica da bi kibernetskim umetcima mogli izliječiti neke mentalne bolesti. Primjerice, u Kaliforniji su znanstvenici razvili mikročip koji preuzima ulogu oštećenog hipokampusa, dijela mozga koji je odgovoran za memoriju i prikupljanje novih iskustava. Hipokampus najčešće stradava kod osoba koje dožive prometnu nesreću, moždani udar, pate od epilepsije i taj čip odnosno kibernetski umetak ih lijeći od bolesti. Međutim, kako je hipokampus odgovoran za prikupljanje iskustva, moguće je utjecati na memoriju osobe. Ugradnjom čipa moguće je osobi ugraditi lažna siječanja, poput žene androida u filmu «Bladeruner» koja je smatrala da ima dvadeset godina i da je nećakinja šefa korporacije, a zapravo je nastala prije par mjeseci u nekom laboratoriju. Takva situacija iz filma «Bladeruner» ide u prilog onima koji tvrde da bi zamjena ljudi sa strojevima, bolje reći zamjena ljudskih organa strojevima, dovela do nestanka ljudskog roda. Moćni ljudi bi razvijali androide kojima bi ugrađivali siječanja ovisno o poslu za koji su im potrebni. Takvi androidi bi bili ekonomičniji (jeftiniji) nego ljudi, budući da bi imali sjećanje, znanje i iskustvo stogodišnjeg mudraca u tijelu dvadesetogodišnjaka, a da žive samo par dana ili mjeseci koliko im je potrebno da obave posao. Ipak, čini mi se da je zloupotreba nekog tehničkog dostignuća manja nego njezina korisna upotreba. Vjerojatno će u budućnosti doći do pojave androida robova s umjetnim sjećanjima, međutim, više će se ta tehnička dostignuća koristiti za liječenje ljudi i njihovo poboljšanje. Ja vidim jednu moćnu rasu «kiberbioničnih ljudi» koji će letjeti po zraku, hodati po vodi i komunicirati mislima. Oslobođeni nekih dosadašnjih ograničenja tijela osloboditi ćemo se i raznih predrasuda koje su uzrokovale nasilje. Samo zamislite, kako nekoga prevariti ako se komunicira putem misli? Nikako. Protivnici takve evolucije će vjerojatno reći da takva bića neće biti ljudi, dakle, koja je granica ljudskosti? Nema je. Ti budući, nazovi ljudi, će biti slični nama jednako kao što smo mi slični sa homo erectusom, homo habilisom itd.... Nama nije žao što smo izgubili neka svojstva od naših navedenih predaka, jer smo razvili svojstva koja nas čine savršenijim od njih, tako niti budućim «kiberbioničnim ljudima» neće biti žao što su izgubili neka svojstva homo sapiensa, budući da će biti mnogo savršeniji od nas. Zato, ne smije se dozvoliti da kibernetska poboljšanja budu dostupna samo kapitalističkoj aristokraciji, budući da bi je oni zlouporabili na već prikazan način sa androidima. Dakle, četvrto pitanje; kakav je interes kapitala u razvoju samosvjesnih strojeva? Može se reći da je interes kapitala u razvoju samosvjesnih strojeva da umetanjem lažnog sjećanja lijepog i ugodnog života prikrije robovlasnički odnos neke osobe prema korporaciji. Ne moramo čak niti imati androide sa lažnim sjećanjima, već zamislimo svijet u kome nakon završenog napornog rada stavljate magnetsku karticu u stroj koji prividno očituje da napuštate radno mjesto upravo kada trebate, a zapravo taj stroj aktivira vaš čip sa umjetnim sjećanjima da ste naftaški magnat, playboy. I tako svaki dan, prije posla i poslije posla ste naftaški magnat, a za vrijeme posla ste rob. Malo paranoično, ali mogućnost se ne može odbaciti. Ipak mi se čini da je takva budućnost za kapitaliste preskupa i komplicirana, meni se više čini da kapitalist ne žele da se razviju samosvjesni strojevi, jer dok stroj nema samosvijest, može obavljati posao učinkovitije i dugotrajnije, zato što se ne zamara pitanjem smisla života. Stoga se sve «snage» ulažu u razvoj što primitivnijih strojeva, kod kojih nema složenih procesa koji bi generirali samosvijest, jer je interes zamijeniti ljude radnike sa primitivnim robotima. Rad se sve više specijalizira da bi primitivni stroj mogao obavljati posao, kada bi stroj bio programiran za složenije poslove, postojala bi mogućnost da se kod takvog stroja razvije samosvijest kao kod HAL 9000, a to nije dobro za «biznis». Sad teorija zavjere; korporacije ne žele samosvjesne strojeve, pa iz tog razloga financiraju filmske projekte poput «Terminatora». Zbog svog profita one žele da se plašimo samosvjesnih strojeva. Meni se pak čini da je strah od strojeva, osim kapitalističke zavjere, posljedica antropocentričnog načina gledanja na svijet. Čini mi se da kada bi se razvio neki samosvjesni stroj da bi bio moralniji nego prosječan čovjek, u jednakoj mjeri u kojoj je prosječan kompjuter sposobniji obrađivati informacije od prosječnog čovjeka. Zato se ne trebamo plašiti samosvjesnih strojeva, prije bi se trebali plašiti samosvjesnih korporacija, ali to je već druga priča (možda za sljedeći broj?). |
Pohlepa: koliko je novaca dovoljno?
|
Započnimo sa slučajem korumpiranosti kod liječnika. Liječnici imaju jedne od najvećih plaća u državi, imaju ugled, ali to sve im nije dovoljno. Naime,oni traže još dodatni novac da bi izvršavali ono za što su dobro plačeni plačeni. Njima taj ekstra novac zapravo niti nije potreban. Zašto ga uzimaju? Sagledajmo primjer riječkog liječnika Ognjena Šimića optuženog za primanje mita. Kada je došao u rijeku kao šef kardiokirurgije dobio je stan. OK, stan mu nije dovoljan pa je sagradio kuću, ali stan nije prodao. Kao šef kardiokirurgije imao je plaću oko 15 tisuća kuna, ali to mu nije bilo dovoljno pa je tražio mito u iznosu od 5000 kuna(još sudski nije dokazano, pa je prema zakonu nevin) . Izgleda da ljudi nikada nisu zadovoljni s onim što imaju, bilo da su siromašni ili bogati. Siromašni se žali što ne može kupiti auto, dok se bogataš žali što ne može kupiti ferari. Međutim, siromašni čovjek ima minimalno opravdanje za svoj bijes i eventualno bavljenje kriminalom, dok bogat čovjek nema nikakvo. Njegovo bavljenje kriminalom je uzrokovano isključivo pohlepom. Koliko je novca dovoljno? Zanimljiv osvrt na tu temu je dao bubnjar grupe the Doors John Densmore . U svom tekstu on optužuje sve bendove koji su prodali za velik novac svoju pjesmu za reklame korporacija poput General motors. Iako članovi tih gupa žive jakodobro, imaju veliki bankovni račun, njihovo bogatstvo im nije dovoljno i žele još novca. Tako Densmor u članku napada i svoja dva preostala "druga" iz Doorsa, pogotovo, Manzereka. Optužuje ih da svojom pohlepom uništavaju sve ideale za koje su se borili u mladosti kao buntovni rockeri, jer su namjeravali prodati svoje pjesme za reklame. Densmore je pravilom veta (koji vlada unutar grupe The Doors) uspio spriječiti prodaju. Njega je podržao Tom Waits čija se muzika također ne može čuti niti u jednoj reklama. Čak je tužio Opel zato što su koristili pjevača čiji glas podsjeća na njegov. I na kraju šampion pohlepe. Crkva. Za vrijeme posjeta pape Ivana Pavla II, koji je veličan kao prijatelj našeg naroda, zapravo se dogodila pljačka našeg naroda. Potpisani su sporazumi s Vatikanom kojim se naša država obvezala vratiti svu bivšu crkvenu imovinu, te se godišnje iz proračuna crkva financira sa 300 milijuna kuna. Iako je katolička crkva jedna od najbogatijih institucija u Hrvatskoj i najmoćnija, to joj i dalje nije dovoljno. Traži još. U Varaždinu zahtjeva zgradu fakulteta, u Rijeci zgradu kina. Želi osim vjeronauka kontrolirati i seksualni odgoj. Otud takva pohlepa kod crkve koju materijalno ne bi trebalo zanimati? Da bi u potpunosti slijedila Isusovo učenje crkva bi trebala sve svoje nekretnine prodati i dobivenim novcem nahraniti gladne, platiti za uništenje svih oružja. Umjesto toga razne crkve i vjere (bilo katoličke, pravoslavne, protestantske, šiiti, suniti, židovi...) su glavni huškači ratova iz razloga što najviše prosperiraju od ratova. I onda još crkva traži da joj se vrate nekretnine koje je dobila iskorištavanjem siromašnih i huškanjem na rat. Crkva je uvijek bila na strani bogatih i moćnih, a nikad na strani siromašnih (za koje se deklarativno zalaže), upravo stoga što je pohlepna. A za pohlepu količina novca je bezgranična. |
21.08.2006., ponedjeljak
TOLERANCIJA I RELIGIJE
|
1.Da li su religije tolerantne prema ateističkom ili drugačijem svjetonazoru? 2.Kako biti tolerantan prema religijama? Glavni princip tolerancije je taj da ne poduzimam štetne radnje protiv mišljenja ili djelovanja koje mi se ne sviđa iz razloga što mi to djelovanje ne nanosi nikakvu fizičku štetu. Drugim riječima, teist može ismijavati ateiste da su glupi jer su u svađi sa osnovama logike budući da svijet ne može nastati iz ničega, stoga je nužno postojanje boga. Ateist takav stav treba tolerirati i ne smijem prijetiti teisti fizičkim nasiiljem iz razloga što mu teist iznošenjem svog stava ne nanosi nikakvu fizičku štetu. Kada bi teist rekao da ateistie treba poubijati zato jer su glupi, onda treba prestati biti tolerantan jer takav stav direktno nanosi fizičku štetu. Sad primjenimo to na situaciju sa karikaturama proroka Muhameda koje su izazvale prosvjede među muslimanima. Prorok Muhamed je prikazan u kontekstu terorizma. Možda je malo sumnjiva karikatura jer nekako daje poruku da su svi muslimani potencijalni teroristi. Ipak karikatura sama po sebi ne poziva na linč muslimana, već samo se služi primitivnim humorom koji potenciranjem nekih stereotipa mami osmjeh na lice prosječnog konzumenta. Ali što češ kada su ljudi po cijele dane okruženi glupim humorom (sit comovi tipa «Puna kuća» «Big Foot» itd...). Problem je međutim u tome što su reakcije vjernika prešle granicu tolerancije i vjernici su prvi zaprijetili fizičkom štetom. Njihova zamjerka karikaturi nije bila ta što se Muhamed dovodi u vezu s terorizmom već ta što je Muhamed karikirano prikazan. Da li je karikirano prikazivanje vjerskih vođa nanošenje fizičke štete i onda samim time dovoljan razlog da se prijeti danskim i Francuskim državljenima? Nije. Ali, kao što sam spomenuo na početku teksta, sve bi bilo razumljivo da su samo fundamentalisti reagirali, međutim reakciji su se pridružili i umjereni muslimani (primjerice muftija Šefko Omerbašić). Kako za ateistu Bog ne postoji, a njegova figura je više kao neka bajkovita ličnost, on u svojoj satiri karikira samo tu bajkovitu figuru, a ne Boga. On u principu samo tvrdi da teisti pogrešno shvaćaju svijet i iznosi stav sličan mom primjeru s teistom na početku teksta. On u principu tvrdi da su teisti glupi, ali ne poziva na linč teista i ne prijeti fizičkim nasiljem. Slijedi odgovor na prvo pitanje: Budući da i pripadnici umjerene struje ne mogu tolerirati navedeni ateistički stav i odnos prema figurama koje prikazuju Boga, da se zaključiti da vjere nisu tolerantne prema ateistima i ostalima koji drugačije misle od njih. Govorim vjere zato jer je primjer sa karikaturom aktualan, ali ima sličnih primjera u katoličkoj crkvi gdje se ne toleriraju prava žena, počnimo od blažeg, da postanu svečenice , pa do onog težeg hoće li se odlučiti za abortus ili neće, hoće li se odlučiti za kontracepciju ili neće. Onda cijela hajka protiv knjige Da Vincijev kod. Mislim, ne znam zašto im smeta? Ako ti se ne sviđa ne čitaj! Umjesto toga, stječe se dojam da bi krščani najradije bacili fetvu na Dan Browna kao što je ajatolah Homeini bacio na Rushdia. Čak su se javljali glasovi među svečenicima i vjernicima koji su podržavali muslimanske proteste povodom karikatura i tvrdili da ih kršćani trebaju uzeti kao primjer i djelovati na slični način prema Da Vincijevom kodu. Zatim imamo hindusko inzistiranje na kastama čime se onemogučava sloboda pojedinca dobivena rođenjem, već se pojedinac vrednuje po kastinskom položaju obitelji u kojoj se rodio. Iz svega navedenog slijedi odgovor na drugo pitanje: Prema vjerama se ne može biti tolerantan jer one nisu tolerantne prema drugim pogledima na život. Vjerama bi se trebalo samo omogučiti nekakvo djelovanje poput nevladinih udruga, tko hoće neka im se prikloni. Ali bi im se u potpunosti trebalo onemogućiti političko djelovanje, jer su njihovi stavovi netolerantni. Drugim riječima vjere bi željele onemogućiti djelovanje svim ljudima koji suprotno razmišljaju od dogmi i mitova, a da osoba čak ne nanosi fizičku štetu vjeri već je dovoljno da drugačije razmišlja i odmah je opasna po vjeru. Zato ne treba tolerirati vjere kao što treba tolerirati različitu pripadnost rasi ili naciji već ih treba politički marginalizirati. Sama pripadnost rasi ne govori ništa o tome je li bjelac ili crnac superiorniji nego netolerancija prema različitom koja se veže uz bilo kakva grupiranja po sličnosti, dok su religije u samoj svojoj biti ne tolerantne i zahtjevaju od svojih vjernika da budu netolerantni ako žele biti pravovjerni. Pogotovo monoteističke religije. One najstrože zabranjuju vjeru u bilo kojeg drugog Boga osim njihovog. Krščani su bili proganjani u Rimu ne zato što Rimljani nisu bili tolerantni prema njima, već Krščani nisu željeli čak ni formalno prihvatiti postojanje rimskih bogova, kao što su učinile druge vjere i kultovi da bi nesmetano mogli prakticirati svoju vjeru. Sada je jasniji odgovor zašto su se u povijesti najviše klali Krščani s Muslimanima, muslimani s Židovima i Židovi s Krščanima – pa svi imaju istog pra oca Abrahama koji je bio spreman žrtvovati svoga sina zato što mu je tako rekao glas u glavi, odnosno Jahve koji je nit vodilja u te tri religije i jedan od najnetolerantnijih i najljubomornijih Bogova koje su ljudi ikada izmislili. Zato uvijek kada na nekim predavanjima čujem kako se poziva na vjersku toleranciju kao jedno od temeljnih vrijednosti demokracije, odmah se zamislim u svijetu u kojem neka od vjera ima uz duhovnu i svjetovnu vlast i shvatim koliko bi moje RAZMIŠLJANJE, a kamoli djelovanje bilo onemogućeno. |
20.08.2006., nedjelja
Bohemian grove i maškare
|
Jones se uspio infiltrirati među sudionike tog «rituala» i snimio ga na kasetu. Na prvi pogled cijelo događanje izgleda šokantno. Pocesija najbogatijih svjetskih ljudi obučene u crne mantije sa bakljama u ruci prema oltaru koji je prikazan kao deset metarska sova. Kraj oltara je jezero na kojem dolazi barka koja prevozi žrtvu. Nakon jezovitog dijaloga između svečenika krvnika i žrtve u kojem se otkriva da se takvo ritualno žrtvovanje događa jednom godišnje. Naime, žrtva predstavlja svjetske brige koje se onda ubijanjem, odnosno bacanjem u vatrenu jamu uništavaju. Budući da je ta elita najmočnija, po njihovom shvaćanju, odgovorni su za borbu sa svjetskim problemima i brigama. Ipak, unatoč dijalogu između svečenika i žrtve i krikovima koji se čuju prilikom žrtvovanja, nije jasno da li se žrtvuje pravo živo biće ili lutka. Nakon što je Jones objavio taj video na internetu, sudionici rituala u Bohemian groveu su objavili priopćenje u kojem kažu da je cijeli ritual sam gluma koja služi za zabavu i opuštanje, te da se ne žrtvuje živo biće. Niti sam Jones nije siguran da li se žrtvuje pravo biće, a po dijalozima čini se da je sve snimljeno i odglumljeno. Međutim Jonesa smeta sama činjenica što svjetska elita uprizoruje pagansko žrtvovanje. Naime, Moloh je drevni paganski Bog kojem su se nekada žrtvovala djeca. Prema David Ickeu simbolizira ga sova, čiji je kip ili oltar u Bohemian groveu. Jonesa i Icka smeta što svjetska elita prakticira paganske rituale. Sad, ako ćemo biti tolerantni prema svim vjerama ne znam zašti bi krščanstvo bilo poželjnije od paganizma. Jedino u slučaju ako pagani žrtvuju djecu ili ljude. Međutim, što ako je istina da se na ritualu ne žrtvuju djeca i ljudi, već je žrtva samo lutka? Icke kaže sve jedno, jer kakvi su to vođe svijeta koji se klanjaju divivskoj sovi i spaljuju lutke? Pa eto u hrvatskom primorju postoje maškare (karneval). Na kraju maškara se napravi lutka, odnosno pust, koji simbolizira sve loše stvari i probleme, te se simbolično ubija spaljivanjem i na taj način se ljudi rješavaju briga. Dakle u slučaju da se u Bohemian groveu ne žrtvuju ljudi već lutke, čini se da nema velike razlike između maškara i rituala u Bohemian groveu (budući da žrtva u groveu i na maškarama simbolizira brige i probleme i simboličnim ubijanjem lutke problemi nestaju). Jedina razlika je što u Bohemian groveu svira San Francisko filharmonijski orkestar s repertoarom klasične glazbe, dok na maškarama sviraju polke. Da li će onda Icke i Jones optužiti stanovnike hrvatskog primorja i sve ljude koje imaju sličnu karnevalsku tradiciju za satanizam? Bilo bi smiješno. Istina, maškare proizlaze iz paganske tradicije, ali zašto bi kršćanstvo bilo bolje od paganizma? Ponekad se čini da teorija zavjere u koju se svjetska elita spaja sa sotonizmom i humanoidnim reptilima vanzemaljcima samo daje mlin na vodu desničarima i krščanskim fundamentalistima (odnosno upravo onima koje se optužuje), zato što se zamagljuje istina da svjetska elita privatizira svjetska bogatstva čisto iz pohlepe i vladanja svijetom. Jer ako se elita predstavi kao sotonistička ili kao bića koja mogu mijenjati oblik iz reptila u ljude onoga tko to tvrdi lako je ismijati, pa će stoga oni koji na zdravorazumskim gospodarskim argumentima optužuju elitu za ukrupnjavanje moći biti manje uvjerljiviji (zato što će ih svi povezivati sa vanzemaljcima, demonima i reći će npr.»Gle evo ga još jedan ludi»), pa čak i manje ineteresantni jer ono što nude Jones i Icke jedan je od najuzbudljivijih horor SF-a ikada napisanih i izvedenih. Zapravo ono što je loše u Bohemian groveu jest to što se na nekakvim privatnim sastancima, u šumi, nezavisno od institucija zaduženim za rješavanje problema (poput UN-a) odlučuje o sudbini svijeta. Jedna pohlepna manjina sve više privatizira zemljine resurse čisto zbog nagomilavanja moći, a ne nikakvih metafizikih razloga ili zato što su zli sami po sebi. Zato im se treba suprostaviti prosvjedima, jačanjem nevladinih udruga, a ne paranojom od bića iz svemira ili drugih dimenzija. Još ostaje problem sove koja simbolizira Moloha. Pa osim Moloha sova je poznata po tome što simbolizira mudrost. |
19.08.2006., subota
Brahmanov san
|
Živio je jednom jedan čovjek . On je naporno radio . Uglavnom je pijeskom skidao ruzinu sa brodova . Jedne večeri je došao kući iscrpljen kao obično i kao obično je zaspao. Sada dolazimo do BITI. Dakle , kada je zaspio usnio je san u kome je bogataš koji nakon super seksa sa sisatom plavušom iscrpljen zaspao i sanjao da je vrač u indijanskom selu koji je pao u trans i u transu bio astronaut koji lebdi privezan za svemirsku stanicu i tako privezan zaspi , pa sanja da je majka troje djece , a ta majka troje djece sanja da je nirvanožder , a nirvanožder sanja da je Alien , a Alien sanja da je kenotaur itd... Glavna fora je u tome što je naš radnik u brodogradilištu svaki dan nastavljao sanjati novi dan u životu tih bezbrojnih ljudi . Dani u snovima su posjedovali kontinuitet radnji s prethodnim danima u snovima. I tako svaki dan. Stoga je nakon mjesec dana radnik iz brodogradilišta zaključio da živi bezbroj života. Zapravo on kao jedinka svaku noć sanja živote i time i živi živote stanovnika cijelog svemira . Čak sanja da je fetus u maternici . Zamislite, svi stanovnici svemira su samo snovi odn. projekcija jednog čovjeka . Dok radnik iz brodogradilišta sanja te živote , nije ni svjestan da su ti životi samo snovi radnika iz brodogradilišta . On svaki usanjani život doživljava kao onaj jedini i pravi . Tek kada ga budilica , koju navija na 5:00 h ujutro za buđenje da ode na posao , probudi , on shvaća da su ti životi snovi radnika iz brodogradilišta . Međutim , isto tako kada se probudi kao majka troje djece , shvaća da su životi astronauta , vrača , bogatog jebača , etc. Samo snovi te majke . Ili kada se Nirvanožder probudi on shvaća da je opet sanjao san o majci s troje djece , koja je bila astronautov san etc Ili bogati jebač se uvijek budi u znoju , jer opet je sanajo da pjeskari u 3. maju . Na kraju radnik iz brodogradilišta nije znao tko je više on zapravo , te je odlućio postati sve . I tako je nastao naš svemir . |
Deseti Art and music festival
|
Započelo je prikazivanjem dokumentarnog filma «Kuća» u pulskom rock caffeu. Zanimljiv lo-fi dokumentarac koji se bavi kućom čiji je svaki prostor iznajmljen lokalnim Zagrebačkim bendovima za probe i živopisnim čovjekom koji sve to vodi. Zatim je započela prva natjecateljska večer. Po mišljenju mnogi, Riječka grupa Sjekire je održala jedan od svojih najboljih nastupa da sada. Ipak to im nije bilo dovoljno za finale. Nakon njih je svirao zanimljiv noise-psychodelic bend Petrol iz Beograda. Nažalost previše su ličili na Sonic Youth, što je izgleda bilo presudno da ne dobiju prostor u finalu. U finale je prošla grupa Goribor iz grada Bora. Oni su cijeli Art & Music slovili kao jedan od favorita, iako meni nije jasno zašto. Naime, da li je dovoljno da se bend proglasi originalnim to što u svoju svirku uključi kompjuter i semplove? Nije, kao što je to jasno pokazao idući bend Fetisha koji unatoč svoj količini techno inovacija nije mogao a ne ličiti na bijednu imitaciju Marillyn Mansona. Ipak, da se vratim na Goribor. Dakle to što imaju ritam mašinu preko koje razvlače desetominutni rock riff ne čini ih originalnim već pomalo dosadnim. Kada se na takvu dosadnjikavu muziku nakalemi patetičan tekst o izgubljenom pojedincu u surovoj stvarnosti s tendencijom na često ponavljanje refrena i banalnih fraza dobije se nešto što će se teško staviti u cd player i slušati kod kuće. Nakon natjecateljskog djela stage su pruzeli gosti. Tako je svirao trojac iz Gustafa (gitarist, basist i bunjar) koji je publici predstavio mješavinu čakavskog bluesa i reaggea. Nepretenciozno, ali niš posebno. Onda je svirala španjolska Jugoplastika. Oni svoje ime i opremu duguju ocu osnivača benda koji je na kladionici na račun poznatog Splitskog košarkaškog kluba zaradio ogromne pare. Po onome što sam čuo i vidio bolje je da nikada nije dobio na kladionici. Vrhunac večeri i desetog Art & music festivala je bio nastup novog benda Jona Spencera- grupe Heavy Trash. Spencer, koji se proslavio destrukciom klasične rock forme, vraća se tradicionalnom pristupu muzici, odnosno rockabilliju. I to čini odlično.Energična svirka od sat i pol nikoga nije ostavila ravnodušnim. Pogotovo treba pohvaliti virtuozno sviranje gitariste Matta-Verta Raya. Nakon nastupa imao sam priliku razgovarati sa Rayom i Spencerom. U tom razgovoru su naglasili da svoje bendove Blues explosion i Speedball baby stavljaju u privremeno mirovanje i u potpunosti se posvećuju heavy trashu s kojim snimaju drugi album. Idući dan prošao je u znaku apokaliptičnog potopa. Započelo je predstavljanjem kompilacije «Strašni Riječani» u rack caffeu. Tada je najavljen i idući projekt Dallas recordsa, izdavanje prve Hrvatske heavy metal kompilcije. Budući da se Riječka grupa Downfall nalazi na Strašnim Riječanima i da će se naći na heavy metal kompilaciji, oni su zabavili prisutne svojom jednosatnom energičnom svirkom usred bijela dana. Svakako oni su bend na koji treba računati. Budući da je cijelo vrijeme pljuštalo, nas desetak ljudi iz Rijeke koji smo se našli u rock caffeu bili smo zarobljeni, stoga smo bili prisiljeni trošiti naš teško stečen novac na pive i juke box. To nam je teško palo. Pa dok smo tako trošili novac započelo je sa projekcijom filmova. Prikazan je dokumentarni film o američkoj turneji Laibacha 2005. godine. Film koji se kritički osvrče na Bushovu diktaturu i postavlja paralele između nacizma i aktualne američke vlade. Čak i onoga tko ne voli Laibach film ne može ostaviti ravnodušnim. Konačna ocijena-poučno. Natjecateljski dio drugog dana su otvorili budući pobjednici Riječka grupa One piece puzzle. Oni su svog karizmatskog pjevača zamijenili jednako karizmatičnom pjevačicom. Malo su smanjili atnosferske dijelove, svoj zvuk još više izoštrili i usmjerili prema industrialu. Muzičku izvedbu je savršeno pratio light, tako da je njihov nastup bio jedan od najdojmljivijih i s pravom su na kraju pobijedili. Nakon njih je slijedio jako dobar rock and roll band Erotic Biljan and his heretic s porukama pobune na tragu MC 5, White panthers party i energičnom svirkom koja ipak ne gubi groove što se često zna dogoditi mnogim rock bandovima. To je prepoznala publika koja im je dala najviše glasova, pa su se uz One piece puzzle oni također plasirali u finale. Ipak da cijela večer ne prođe odlično pobrinuli su se Justin's Johnson sa svojim dosadnim dječijim ska punkom. Valjda je žiri bio impresioniran količinom njihove brass sekcije pa im je omogučio svirku na idućem festivalu Exit. Ne znam, ja bih Justin's Johnson najradije poslao na Šibenski festival djeteta. Zatim su kao gosti svirali ponovno oformljeni Overflow. Je, njihova svirka je energična, ali njihov scenski nastup sa pretjeranim naglaskom na komičnost iritira. Šteta. Onda su trebali nastupiti amarčka grupa Bellrays, međutim tada se sručio ogroman pljusak koji je osim posjetitelja zalio i razglas tako da je ekipa iz GIS-a, koja je upravljala razglasom, odlučila završiti sa danom. Još jednom šteta, ipak uvjeti su bili nemogući što sam najbolje sam osjetio na svojoj mokroj i promrzloj koži. Zato sam se idući dan opskrbio kišobranom. Nakon žestoke svirke gostiju grupe Barrakuda koja podsjeća na Motorhead, žiri je proglasio pobjednike. Tako su One piece puzzle pobijedili sa jednim bodom razlike ispred Goribora. Erotic Biljan and his Haretics su zauzeli treće mjesto. Pobjednici su osvojili snimanje albuma za diskografsku kuću Menart, snimanje spota i kreiranje internet stranice, dok će Goriboru udruga Tempus fugit organizirati koncert u Zagrebu. Nakon proglašenja svirali su dosadni Muškat i zanimljivi Eyesburn koji kombiniraju metal i reagge, ali ipak imaju preduge stvari, što zna čovjeka uspavati. Na kraju je svirao Kultur shock. Tu su mišljenja podvojena, jednima se dopala ta kombinacija narodnjaka sa metalom i punkom, dok je drugima, među kojima sam i ja to najobičniji narodnjak, bez obzira što se svira na električnim gitarama. Uglavnom, svatko je mogao naći nešto za sebe što će ga u potpunosti zadovoljiti, tako da one grupe koje nisu nekoj osobi bile po volji nisu uspjele pokvariti ukupni više nego pozitivan dojam desetog Art and music festivala. Marin Tomić |
17.08.2006., četvrtak
Utjecaj mitologije na pjesmu «The End» grupe «The Doors»
|
(objavljeno u časopisu VAL, veljača 2006.) Gotovo da nema kompozicije u rock and rollu koja se toliko uspjela približiti antičkoj tragediji i Nietzscheovom estetskom idealu kao što je pjesma «The End» grupe The Doors. U pjesmi se isprepliće više mitoloških motiva od staro grčkih do kršćanskih i povezuje se antika sa beat generacijom Amerike dvadesetog stoljeća. Mitološki motivi su sljedeći: 1. Zapad kao smrt – u pjesmi pjevač (J.Morrison) govori o putovanju prema zapada «the west is the best, came here and will do the rest». Mitološke reference su sljedeće-u svim istočnim kulturama zapad je bio poiman kao smrt dok je istok bio poiman kao život, zbog jednostavnog razloga, jer je sunce izlazilo na istoku, a zalazilo na zapadu. The Doors svjesno preuzimaju tu mitološku razliku između istoka i zapada i inkorporiraju je u svoju pjesmu «The End» ili na hrvatskom kraj. Kraj, odnosno smrt. Smrt koja čeka na kraju putovanja i samoostvarivanja, budući da se zapad i amerika nudi kao nešto bogato i poželjno, stoga je u navedenom citatu prisutna i blaga ironija, vi dođite na vaš toliko željeni zapad, a mi čemo se pobrinuti za vas. Ubit čemo vas. Dakle imamo suprotnosti na zapadu dobivamo bogatstvo ali i smrt.Najbolje je citirati Morrisona: «We are from the West. The whole thing is like an invitation to the West. The sunset—This is the end.The night—The sea. The world we suggest is of a new wild west. A sensuous evil world. Strange and haunting, the path of the sun, you know? Toward the end. At least for our first album. We're all centered around the end of the zodiac. The Pacific—violence and peace—the way between young and the old.»W 2. Mit o Edipu – to je dio koji većina povezuje sa pjesmom «The End». Mit o Edipu govori o djetetu kome je proreknuto da će ubiti oca, oženiti majku i preuzeti očevo kraljevstvo. Da se navedene grozote ne dogode roditelji su odlučili ubiti Edipa. Međutim nisu mogli ubiti dijete već su ga ostavili na stijeni da umre od gladi. Djete nije umrlo i razvilo se u mudrog mladića koji je rješio Sfinginu zagonetku, ali je to morao platiti oce ubojstvom i incestom. Opet je uloga tog mita u pjesmi da pokaže spoj suprotnosti, u jednu ruku Edip je mudar i pobjeđuje Sfingu, ali nije dovoljno mudar da shvati da je osoba koju je ubio njegov otac i žene koju je oženio njegova majka. Tako imamo spoj iznimne mudrosti i iznimne gluposti, a shvačanje onoga što je učinio od ljubavi stvara smrt. U tom djelu pjesme pjevač preuzima ulogu Edipa, odnosno stavlja njegovu masku «he took a face from the ancient gallery and he walked down the hall» i ulazi u sobe od roditeljima gdje ponavlja radnje koje je Edip učinio. Osim toga tragični mit je jedan od djelova ključa za vrata percepcije, o čemu će biti riječi pod 4. 3. Zmija zla (Jack Kerouak) – u romanu «Na Cesti» Kerouak donosi dio o zmiji koja živi u centru zemlje i hrani se ljudskim zlom. Međutim Dr.Sax borac protiv zla pobjeđuje zmiju koja se pretvara u bijele golubove koji šire ljubav po cijelom svijetu. Kasnije će Kerouak napisati cijeli roman posvečen toj epizodi koji se zove po glavnom junaku «Dr.Sax». Ovaj dio ima veze sa krščanskom mitologijom (Kerouak je bio katolik) gdje je zmija simbol Sotone. Doorsi preuzimaju tu priču o zmiji da opet bi prikazali spoj suprotnosti. Ovaj put između dobra i zla. «Ride the snake, to the lake, the ancient lake, the snake is long seven miles, ride the snake, he's old and his skin is cold.» time žele pokazati da je potrebno isprobati sve u životu jer negiranje iskustva zla ne može dovesti niti do potpunog iskustva dobra, što se sasvim slaže sa Morrisonovim propagiranjem pretjerivanja u životu (opijatima) da bi se prodrlo u nepoznato. Jer mi normalno percipiramo svijet posredno putem osjetila i ono što nam je izvan spoznaje osjetila nam je nespoznatilivo. Međutim ako pretjerivanjem u opijatima poremetimo svoja osjetila nećemo više stvarnost percipirati posredno putem osjetila, već će mo je percipirati neposredno, postati ćemo jedno sa stvarnošću, sa apsolutom. To je posljedni mitološki aspekt u pjesmi «The End» kojeg Morrison preuzima od Nietzscheovog djela 4. «Rođenje tragedije u duhu glazbe». Da prikažem što jednostavnije, u tom dijelu Nietzsche kaže da su grci prilikom prisustvovanja dramatskom prikazu tragedije(koja se razvila iz dionizijskih orgija-dakle pretjerivanje u opijatima) postajali jedno sa apsolutom sa pravom stvarnošću.Kada bi postali jedno sa apsolutom vše ne bi percipirali posredno putem osjetila, nego neposredno jer bi bili jedno sa apsolutom, budući da ono što dobivamo od osjetila je samo privid iluzija stvarnosti jedina ispravna spoznaja jest bezosjetilna tako da se postane jedno sa apsolutom.Kada se prestane percipirati osjetilima razbija se veo iluzije i prodire se u apsolut u ono što zbilja jest. Elementi koji su im omogučavali spoj sa apsolutom su bili muzika, opijati i prikaz tragedije. Pjesma «The End» posjeduje sva tri elementa i zbilja kada je se sluša pod određenim psihofizičkim stanjima uspjeva otvoriti vrata percepcije. . "There are things known and there are things unknown, and in between are the doors." MARIN TOMIĆ |
Alkohol u rock muzici
|
(objavljeno na www.ri-rock.com) Od svojih početaka rock and roll je bio smatran za đavolju muziku od tadašnjih službenih vlasti u kapitalističkom svijetu ( SAD, Engleska) ili pak kao zapadnjačka dekadentna muzika u socijalističkim zemljama. Ozoglašenosti Rocka je još više doprinjelo alkoholiziranje rock izvođača. Kao i što rock muzički nije pao s marsa već svoje korjene vuće iz bluesa i contreya, tako i svoj alkoholizam vuće iz ta dva muzička pravca. Zašto? Ima više odgovora na to pitanje. Jasno, isključiti ću «ljubav prema zabavi» odnosno hedonizam kao ekskluzivno pravo rock kulture. Naime, hedonizam je zajadnički svim ljudima bez obzira da li su rockeri, korporativni menageri, sportaši...jedino trebamo isključiti religiozne fanatike. Neki od odgovora su: 1. Čini mi se da odgovor leži u činjenici da blues i countrey muzičari nisu pripadali višoj i srednjoj klasi niti su bili školovani, niti, pa prema tome nisu trebali previše brinuti za svoje manire i prilagođavati svoje ponašanje standardima malograđanskog morala. Naprosto su se ponašali prirodno i svoj alkoholizam nisu skrivali strahujući od osude društva. Da se razumjemo, ja ne želim reći da je alkoholizam bio privilegij radničke klase, već radnička klasa nije marila toliko za licemjerni moral koliko i ona viša klasa. I upravo će «veličanje» alkoholiziranja kroz rock muziku doprinjeti razbijanju licemjernog morala, odnosno morala tipa «Šta će ljudi reći», kada se ne brinemo je li ono što radimo ispravno samo po sebi, već je kriterij ispravnosti podrška ili protivljenje društva. 2. Kako su ti izvođaći postajali poznatiji, tako je njihovo alkoholiziranje postalo obrazac ponašanja za blues, countrey, a kasnije i rock muzičara, nešto što će njihovi obožavatelji iz srednje i više klase koji će napraviti svoje sastave, kopirati.Naajbolji primjer sastava nastalog iz srednje klase su «The Rolling stones» i oni će biti zasluži za rušenje malograđanskog morala. Poznato je da je country zvijezda Johnny Cash imao porblema s alkoholom. U alkoholizairanj ga je slijedio njegov kolega iz Sun studija Elvis Presley, koji je ipak, budući da je postao komercijalan i dio svakog američkog domačinstva, morao sakrivati svoju ovisnost. Jedni od prvih «pijanaca» u rocka and rollu koji se nisu sramili, nego su još to potencirali i na račun alkoholiziranja su prodavali više ploča su bili «The Rolling Stones». Oni su naglašavali svoja pijančevanja da bi se imageom razlikovali od «The Beatlesa» koji su njegovali image pristojnih momaka, iako se retrospektivno vidi da su bili mnogo gori od Stonesa, naime Beatlesi su svirali u Hamburgu u bordelima itd… Stonesi su alkoholiziranju dali šarm i u neku ruku bili su prvi koji su počeli oslobađati društvo licemjerja-što će drugi misliti o meni. Sljedili su ih «The Animals», a nakon britanske invazije i cijeli garage rock pokret u SAD-u. The Doors su alkoholiziranju pridali i intelektualni nivo. Povezali su pijanjčevanje sa boemskim pjesnicima francuske simbolističke poezije Baudelairea i Rimbauda. Upravo je Rimbaud rekao da treba dugoročno poremetiti osjetila da bi se prodrlo u nepoznati, a osjetila se poremečuju intenzivnim alkoholiziranjem i drogiranjem . Ipak za potrebe ovog članka usredotočit ćemo se na alkohol. Širenje «kulta» alkohola nastavlja Iggy Pop sa svojom grupom «The Stooges». Na Iggyja je znatno utjecao Jim Morrison i preko «The Stoogesa» koji su bili protopunk i proto metal grupa uvodi alkohol u heavy metal i punk. U ta dva najžešća rock pokreta alkohol je doživio svoje zlatno doba. Svi su padali od cuge Ozzy iz Black Sabbatha, John Bonham-bubnjar Led Zeppelina je umro od prekomjerne doze votke, Bon Scott-pjevač AC/DC-a se je ugušio u svojoj bljuvotini. Nikada nije bilo tako cool biti alkos kao u zlatno doba metala i punka. Največa metal grupa «Metallica» je zbog svoje ljubavi prema pijančevanju bila prozvana «Alcohollica». Uostalom, nedavno se James Hetfield vratio sa liječenja od akoholizma. Grupa «Guns and roses» popularizira Wiskey Jack Daniel nošenjem majca na logo tog pića, a da bi ironija bila veća bunjar The Culta prelazi u Gunse jer ne može održati tempo sa pijančevanje članova grupe «The Cult». Međutim osamdesetih se javlja još agresivniji rock pravac Hard Core u kojemu mnogi izvođači se odlučuju apstinirati od alkohola i droge. Oni se nazivaju «Straight edge». Među najpoznatijima streteđerima je Henry Rollins pjevač Black Flaga. Taj pokret se razvio iz razloga što je u rock krugovima pijančevanje postao društveno prihvatljiv obrazac ponašanje, pa su buntovnici iz tih rock krugova odlučili da neće prihvatiti alkoholizairanje zamo zato što je to konvencija rock kulture. Straight edge je sve jači, pa je moguće da za deset godina strejteri postanu večina u rocku, kao što su već danas u grind coreu, hard coreu i crust punku. Ipak, strejteri još nemaju prevelik utjecaj na rock kulturu, tako da je danas najnormalinije kada bend svira (pogotovo početnički) platiti ga pivom. Piva i vino klize hektolitrima na rock koncertima. Je li to dobro? Dobro je. Zašto? Razara iluziju malograđanskog morala kao nečeg ispravnog i razotkriva taj isti moral kao skup običnih konvencija punih predrasuda. Potiče komunikaciju i samoj muzičkoj izvedbi, čak i ako zbog pijanstva nije savršena, daje čar, a publika u alkoholnoj simbiozi s izvođačima podivljaju i imate pravi antički misterij. Vjerojatno bez prihvačanja pijanjčevanja kao nečeg prihvatljivog ne bi došlo niti do hipi pokreta i do politizacije roc and rolla. Stoga, svaka čast srejterima i njihovom opiranju iskušenjima, ali čini mi se da nas njihov stav više vodi u konzervativizam nego puštanje volje (vode...) na slobodu, jer ponovno vraća ljude u neku idličnu sliku obitelji iz TV serija gdje su svi neporočni, dok zapravo u njima tinja potisnuta zla želja koja kada se oslobodi donese mnogo zla. Zato mi se čini da je iskrenije društvo prožeto porocima, koje poroke prihvaća kao nešto dobro, jer takav stav prema životu generira manje zla, budući da nema neke zle potisnute želje. Drugim riječima opijati su ventil koji filtrira zlo. Osim toga Nietzsche kaže da je krščanstvo sve što je dobro i zdravo proglasilo porokom, pa zapravo ono što naša zapadna kultura smatra porokom samo po sebi nije loše, već ga je takvim prikazalo krščanstvo. Zato se u zadnje vrijeme strejteri sve više približavaju krščanima i čini mi se da takvo približavanje nije dobro za hard core jer će izgubiti svoju oštricu i zapasti u konzervativizam protiv kojeg se momentalno bori. MARIN TOMIĆ |
Intervju sa grupom Heavy Trash
|
(razgovarao 10. kolovoza 2006.) MT: Koliko postoji Heavy Trash? Matt Verta-Ray: Pa postojimo već dvije i pol godine. MT: Je li Heavy Trash samo prolazni neozbiljni projekt ili... Matt Verta-Ray: Ne. Heavy Trash je ozbiljan bend, upravo snimamo drugi album. MT: Heavy Trash je dosta različit od Jon Spencer Blues Explosiona, zašto ste se odlučili za tako različit muzički pristup? Jon Spencer: Ja jako volim rockabilly, a imao sam priliku svirati muziku koju volim sa prijateljima što me je dodatno navelo na takav muzički pristup. MT: Kakve planove imate sa Heavy Trashom, a kakve sa Blues explosionom? Jon Spencer: Sa Heavy Trashom nastavljamo s turnejom idemo u Italiju i snimamo novi album. Dok je Blues Explosion momentalno u stanju mirovanja. MT: Što je sa grupom Boss Hog ? Jon Spencer: Boss Hog je gotov! MT: Vaš scenski nastup sa Heavy Trashom me je pomalo podsjetio na Evisa Presleya u mlađim danima. Jon Spencer: Neznam...ja ne volim Elvisa, a svaka sličnost je isključivo slučajna. Marin T. |
Zlo
|
Svi ljudi prihvaćaju postojanje zla, samo što jedni tvrde da je zlo realno postojeća supstanca, nezavisna od nas i koja djeluje na nas, dok drugi tvrde da je zlo pojam koji pripisujemo radnjama što nanose fizičku ili psihičku štetu. Tako primjerice Škotski filozof David Hume među prvima govori da sam čin masakra nije ništa zlo dok ga ljudi ne interpretiraju kao takvog. Po njemu dobro i zlo ne postoje u vanjskom svijetu, već je projekcija ljudskog shvaćanja svijeta i odnosa u njemu. U prvu skupinu koja vjeruje u zlo kao supstancu možemo ubrojiti gnostike i demonologe (svih različitih vjera), dok u drugu skupinu možemo ubrojiti prirodne i društvene znanstvenike nazovimo ih za potrebu ovog članka nativistima (zlo ponašanje je urođeno osobi) i kontekstualistima (zlo je posljedica djelovanja okoline na pojedinca). Pa krenimo redom. 1. a) Gnostici: Gnostici smatraju svijet kreacijom zlog boga Demijurga koji je htijući oponašati savršenu kreaciju boga stvorio zao svijet. Osim toga kreacija boga nije materijalno dok je kreacija Demijurga materijalna te je samim time materija zla. Dakle zlo postoji kao realna supstanca nezavisna od nas, odnosno kao materija. Mi ljudi se rađamo u zlom svijetu i moramo u potpunosti odbaciti bilo kakvu ovisnost od materije da bi ostvarili blaženstvo nakon smrti. Ali bilo je i gnostika koji su postajali totalni ovisnici o materiji, vodili raskalašen život, spolno općili sa svime s čim su stigli, prežderavali se, opijali se, ubijali itd. iz razloga što su smatrali da je materijalan svijet suprotan odnosno zrcalni odraz idealnog svijeta (svijeta na nebu ili platonskog svijeta ideja) pa su zaključili da sve što rade na ovom svijetu se odražava suprotno u idealnom svijetu. Tako ako bi u materijalnom svijetu nekoga ubili, zapravo bi mu u idealnom svijetu pomogli. Zanimljivu priču na tu temu donosi argentinski pisac Jorge Louis Borges u svojoj zbirci priča «Aleph» u priči "Dva teologa". b) Demonolozi: Oni smatraju da je čovjek po prirodi dobar (pogotovo kršćanski) međutim razni demoni i vragovi tjeraju čovjeka na zlo. Kršćansko tumačenje razloga Sotoninog zla je opet pokušaj kopiranja, odnosno nadmašivanja boga kao kod slučaja Demijurga. Naime, kako donosi John Milton u svom epu «Izgubljeni raj» Lucifer je bio arhanđeo koji se naljutio na boga zato što je Bog više volio nesavršene ljude nego savršene anđele, te je poveo pobunu protiv boga. Jasno, Lucifer je bio poražen (kako pobijediti nešto što je savršeno?), ali je usprkos porazu odlučio pokazati i tako dokazati bogu da ljudi nisu zaslužili njegovu ljubav jer su podložni zlu. Prve Luciferove žrtve su bili Adam i Eva koje je na zlo, odnosno na neposluh božjoj naredbi da jedu plodove sa drva spoznaje dobra i zla naveo Lucifer. Adam i Eva su bili izbačeni iz rajskog vrta i prisiljeni da teško rade za hranu. Međutim ono što je najvažnije spoznali su razliku između dobra i zla i bog im je dao slobodu volje da biraju između. Upravo su prema demonolozima demoni ti koji ljudima prikazuju zlo kao nešto ljepše i poželjnije. Metode su različite, ili demon prevari čovjeka na način da mu prikaže zli put kao korisniji ili čovjeka opsjedne demon pa čovjek postane zao ili čovjek potpiše ugovor sa demonom da dobije bogatstvo, moć i ljubav, pa budući da bez demonove pomoći ne bi mogao to troje ostvariti čovjek je zao. Dakle zlo je i u ovom slučaju nezavisna supstanca od čovjeka, zlo su demoni. Ipak legendu o istočnom grijehu se može sagledati tako da dobro i zlo ovise o načinu ljudskog spoznavanja svijeta. Odnosno, kad su ljudi počeli razumijevati svijet oko sebe počeli su kategorizirati odnose i događaje u svijetu pod pojmove. Oni odnosi i događaji koji su im bili ugodni bili su kategorizirani pod pojam dobro, dok oni neugodni i nekorisni pod pojam zlo, ali dobro i zlo kao nešto nezavisno od ljudskog spoznavanja svijeta ne postoji. Drugim riječima da nema ljudi ili da nikada nisu jeli sa stabla spoznaje ne bi nikada razlikovali dobro i zlo. Ljudski um je taj koji stvara dobro i zlo. Time dolazimo do druge skupine interpreta zla. 2. Nativisti – Nekada se smatralo da oblik lubanje razlikuje zločinca od dobre osobe. Čak je postojala posebna grana znanosti Frenologija. Danas je to tumačenje napušteno, ali postoji i moguće je tumačenje da su neki geni odgovorni za zlo ponašanje. Genetičari nativisti bi tvrdili da je osoba svojim genima već određena da se ponaša na način koji će ljudi interpretirati kao zlo. Iako gen sam po sebi ne može biti zao, ljudi tumače ponašanje uzrokovano tim genom kao zlo. Zašto gen nije zao? Pa prema materijalističkom shvaćanju svijeta priroda ne posjeduje etička svojstva u prirodi stvari naprosto jesu, posjeduju pozitivni naboj, negativni, gustoću itd. ali ne posjeduju dobro i zlo. Kada bi prirodi još pridodali etička svojstva duplicirali bi stvarnost čime bi kršili jedno od glavnih načela prirodne znanosti, a to je «Ontološka ekonomičnost». «Ontološka ekonomičnost» tvrdi da ako mogu svijet objasniti na jednostavan, odnosno ekonomičan način ne trebam mu pridavati svojstva koja će to objašnjenje svijeta dodatno komplicirati . Takvo tumačenje s dodatnim svojstvima bi bilo ontološki ne ekonomično. Dakle, ako prirodu mogu objasniti bez pozivanja na dobro i zlo nije potrebno pridavati etička svojstva prirodi. Drugim riječima ako nastanak i djelovanje gena mogu objasniti bez pozivanja na etička svojstva onda je ontološki ne ekonomično nazvati ga «zlim genom». U slučaju kada bi gen prozvali zlim genom naša ontološka slika svijeta bi bila identična onoj ontološkoj slici demonologa. I uglavnom to je problem svih religijskih tumačenja koja se pozivaju na znanost, naime, njihova ontologija je i dalje ne ekonomična s tom razlikom što ona svojstva koja su prije pridavali demonima sada pridaju genima ili nekim drugim prirodnim entitetima. Stoga ako prihvatimo religijsko tumačenje prirodne znanosti gen je zao sam po sebi i nezavisno od ljudskog spoznavanja te bi genetičar spadao u prvu skupinu. Međutim, kao što smo vidjeli religiozna interpretacija prirodne znanosti nije ontološki ekonomična, prema tome gen nije zao sam po sebi i genetičari spadaju pod drugu skupinu. b) Kontekstualisti: Ništa što je urođeno pojedincu nije odgovorno za zlo ponašanje. Pojedinac postaje zao zbog društvenog konteksta u kojemu je rođen. Drugim riječima da je Budha ili bilo koji čovjek bio rođen u nekom siromašnom kvartu kapitalističkog društva gdje je jedini način da se osigura egzistencija kriminal postao bi zao. Međutim takvo ponašanje nije samo po sebi zlo, već je najpouzdaniji način da se osigura egzistencija. Ljudska interpretacija takvog ponašanja iz perspektive univerzalističke etike (primjerice Kantovog kategoričkog imperativa) tumači takvo ponašanje kao zlo. Kao što sam već više puta u tekstu naveo to zlo nije neki nezavisan ontološki identitet, već je samo proizvod ljudske interpretacije i struja kontekstualista je jedini doslovni «zastupnik» takve teorije. Ništa u njihovim stavovima ne proturječi sa Humeovim stavom navedenim na početku. Međutim tu možemo otići i korak dalje. Ako evolucija favorizira samo uspješne jedinke, a okolnosti u društvu su toliko loše (siromašni kvart u kapitalističkoj državi) da ono što smatramo dobrim ponašanjem samo šteti opstanku jedinke, tada se naša interpretacija dobrog i lošeg mijenja ono što je dobro postaje zlo, a zlo postaje loše. Stoga smo prisiljeni otići s onu stranu dobra i zla i prestati gledati na život iz perspektive univerzalističke etike. Ispada da je dobro i zlo samo konvencija i ovisi o zadanom društvenom kontekstu u kojemu se pojedinac rađa (zato kontekstualizam). Međutim tada se otvaraju «vrata pakla» svim živim gadostima, pa koliko god da nam se zlo činilo samo pojmovnom interpretacijom i dalje ćemo s gađenjem gledati na mučenje ili masakr. Čini se da dobro i zlo nije samo konvencija, a razlikovanje između dobra i zla nam omogućava empatija ili stavljanje pod kožu druge osobe koja pati. Centri u mozgu za empatiju su zrcalni neuroni i kao takvi se mogu smatrati osjetilima za percipiranje dobra i zla. A ako imamo osjetilo za razlikovanje između dobra i zla ispada onda imamo objekt koji je nezavisan od nas kojeg to osjetilo percipira. Zato je zlo, a i dobro ipak realno postojeći ontološki entitet nezavisan o čovjeka. Marin T. |
