Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
17.08.2006., četvrtak
Zlo
|
Svi ljudi prihvaćaju postojanje zla, samo što jedni tvrde da je zlo realno postojeća supstanca, nezavisna od nas i koja djeluje na nas, dok drugi tvrde da je zlo pojam koji pripisujemo radnjama što nanose fizičku ili psihičku štetu. Tako primjerice Škotski filozof David Hume među prvima govori da sam čin masakra nije ništa zlo dok ga ljudi ne interpretiraju kao takvog. Po njemu dobro i zlo ne postoje u vanjskom svijetu, već je projekcija ljudskog shvaćanja svijeta i odnosa u njemu. U prvu skupinu koja vjeruje u zlo kao supstancu možemo ubrojiti gnostike i demonologe (svih različitih vjera), dok u drugu skupinu možemo ubrojiti prirodne i društvene znanstvenike nazovimo ih za potrebu ovog članka nativistima (zlo ponašanje je urođeno osobi) i kontekstualistima (zlo je posljedica djelovanja okoline na pojedinca). Pa krenimo redom. 1. a) Gnostici: Gnostici smatraju svijet kreacijom zlog boga Demijurga koji je htijući oponašati savršenu kreaciju boga stvorio zao svijet. Osim toga kreacija boga nije materijalno dok je kreacija Demijurga materijalna te je samim time materija zla. Dakle zlo postoji kao realna supstanca nezavisna od nas, odnosno kao materija. Mi ljudi se rađamo u zlom svijetu i moramo u potpunosti odbaciti bilo kakvu ovisnost od materije da bi ostvarili blaženstvo nakon smrti. Ali bilo je i gnostika koji su postajali totalni ovisnici o materiji, vodili raskalašen život, spolno općili sa svime s čim su stigli, prežderavali se, opijali se, ubijali itd. iz razloga što su smatrali da je materijalan svijet suprotan odnosno zrcalni odraz idealnog svijeta (svijeta na nebu ili platonskog svijeta ideja) pa su zaključili da sve što rade na ovom svijetu se odražava suprotno u idealnom svijetu. Tako ako bi u materijalnom svijetu nekoga ubili, zapravo bi mu u idealnom svijetu pomogli. Zanimljivu priču na tu temu donosi argentinski pisac Jorge Louis Borges u svojoj zbirci priča «Aleph» u priči "Dva teologa". b) Demonolozi: Oni smatraju da je čovjek po prirodi dobar (pogotovo kršćanski) međutim razni demoni i vragovi tjeraju čovjeka na zlo. Kršćansko tumačenje razloga Sotoninog zla je opet pokušaj kopiranja, odnosno nadmašivanja boga kao kod slučaja Demijurga. Naime, kako donosi John Milton u svom epu «Izgubljeni raj» Lucifer je bio arhanđeo koji se naljutio na boga zato što je Bog više volio nesavršene ljude nego savršene anđele, te je poveo pobunu protiv boga. Jasno, Lucifer je bio poražen (kako pobijediti nešto što je savršeno?), ali je usprkos porazu odlučio pokazati i tako dokazati bogu da ljudi nisu zaslužili njegovu ljubav jer su podložni zlu. Prve Luciferove žrtve su bili Adam i Eva koje je na zlo, odnosno na neposluh božjoj naredbi da jedu plodove sa drva spoznaje dobra i zla naveo Lucifer. Adam i Eva su bili izbačeni iz rajskog vrta i prisiljeni da teško rade za hranu. Međutim ono što je najvažnije spoznali su razliku između dobra i zla i bog im je dao slobodu volje da biraju između. Upravo su prema demonolozima demoni ti koji ljudima prikazuju zlo kao nešto ljepše i poželjnije. Metode su različite, ili demon prevari čovjeka na način da mu prikaže zli put kao korisniji ili čovjeka opsjedne demon pa čovjek postane zao ili čovjek potpiše ugovor sa demonom da dobije bogatstvo, moć i ljubav, pa budući da bez demonove pomoći ne bi mogao to troje ostvariti čovjek je zao. Dakle zlo je i u ovom slučaju nezavisna supstanca od čovjeka, zlo su demoni. Ipak legendu o istočnom grijehu se može sagledati tako da dobro i zlo ovise o načinu ljudskog spoznavanja svijeta. Odnosno, kad su ljudi počeli razumijevati svijet oko sebe počeli su kategorizirati odnose i događaje u svijetu pod pojmove. Oni odnosi i događaji koji su im bili ugodni bili su kategorizirani pod pojam dobro, dok oni neugodni i nekorisni pod pojam zlo, ali dobro i zlo kao nešto nezavisno od ljudskog spoznavanja svijeta ne postoji. Drugim riječima da nema ljudi ili da nikada nisu jeli sa stabla spoznaje ne bi nikada razlikovali dobro i zlo. Ljudski um je taj koji stvara dobro i zlo. Time dolazimo do druge skupine interpreta zla. 2. Nativisti – Nekada se smatralo da oblik lubanje razlikuje zločinca od dobre osobe. Čak je postojala posebna grana znanosti Frenologija. Danas je to tumačenje napušteno, ali postoji i moguće je tumačenje da su neki geni odgovorni za zlo ponašanje. Genetičari nativisti bi tvrdili da je osoba svojim genima već određena da se ponaša na način koji će ljudi interpretirati kao zlo. Iako gen sam po sebi ne može biti zao, ljudi tumače ponašanje uzrokovano tim genom kao zlo. Zašto gen nije zao? Pa prema materijalističkom shvaćanju svijeta priroda ne posjeduje etička svojstva u prirodi stvari naprosto jesu, posjeduju pozitivni naboj, negativni, gustoću itd. ali ne posjeduju dobro i zlo. Kada bi prirodi još pridodali etička svojstva duplicirali bi stvarnost čime bi kršili jedno od glavnih načela prirodne znanosti, a to je «Ontološka ekonomičnost». «Ontološka ekonomičnost» tvrdi da ako mogu svijet objasniti na jednostavan, odnosno ekonomičan način ne trebam mu pridavati svojstva koja će to objašnjenje svijeta dodatno komplicirati . Takvo tumačenje s dodatnim svojstvima bi bilo ontološki ne ekonomično. Dakle, ako prirodu mogu objasniti bez pozivanja na dobro i zlo nije potrebno pridavati etička svojstva prirodi. Drugim riječima ako nastanak i djelovanje gena mogu objasniti bez pozivanja na etička svojstva onda je ontološki ne ekonomično nazvati ga «zlim genom». U slučaju kada bi gen prozvali zlim genom naša ontološka slika svijeta bi bila identična onoj ontološkoj slici demonologa. I uglavnom to je problem svih religijskih tumačenja koja se pozivaju na znanost, naime, njihova ontologija je i dalje ne ekonomična s tom razlikom što ona svojstva koja su prije pridavali demonima sada pridaju genima ili nekim drugim prirodnim entitetima. Stoga ako prihvatimo religijsko tumačenje prirodne znanosti gen je zao sam po sebi i nezavisno od ljudskog spoznavanja te bi genetičar spadao u prvu skupinu. Međutim, kao što smo vidjeli religiozna interpretacija prirodne znanosti nije ontološki ekonomična, prema tome gen nije zao sam po sebi i genetičari spadaju pod drugu skupinu. b) Kontekstualisti: Ništa što je urođeno pojedincu nije odgovorno za zlo ponašanje. Pojedinac postaje zao zbog društvenog konteksta u kojemu je rođen. Drugim riječima da je Budha ili bilo koji čovjek bio rođen u nekom siromašnom kvartu kapitalističkog društva gdje je jedini način da se osigura egzistencija kriminal postao bi zao. Međutim takvo ponašanje nije samo po sebi zlo, već je najpouzdaniji način da se osigura egzistencija. Ljudska interpretacija takvog ponašanja iz perspektive univerzalističke etike (primjerice Kantovog kategoričkog imperativa) tumači takvo ponašanje kao zlo. Kao što sam već više puta u tekstu naveo to zlo nije neki nezavisan ontološki identitet, već je samo proizvod ljudske interpretacije i struja kontekstualista je jedini doslovni «zastupnik» takve teorije. Ništa u njihovim stavovima ne proturječi sa Humeovim stavom navedenim na početku. Međutim tu možemo otići i korak dalje. Ako evolucija favorizira samo uspješne jedinke, a okolnosti u društvu su toliko loše (siromašni kvart u kapitalističkoj državi) da ono što smatramo dobrim ponašanjem samo šteti opstanku jedinke, tada se naša interpretacija dobrog i lošeg mijenja ono što je dobro postaje zlo, a zlo postaje loše. Stoga smo prisiljeni otići s onu stranu dobra i zla i prestati gledati na život iz perspektive univerzalističke etike. Ispada da je dobro i zlo samo konvencija i ovisi o zadanom društvenom kontekstu u kojemu se pojedinac rađa (zato kontekstualizam). Međutim tada se otvaraju «vrata pakla» svim živim gadostima, pa koliko god da nam se zlo činilo samo pojmovnom interpretacijom i dalje ćemo s gađenjem gledati na mučenje ili masakr. Čini se da dobro i zlo nije samo konvencija, a razlikovanje između dobra i zla nam omogućava empatija ili stavljanje pod kožu druge osobe koja pati. Centri u mozgu za empatiju su zrcalni neuroni i kao takvi se mogu smatrati osjetilima za percipiranje dobra i zla. A ako imamo osjetilo za razlikovanje između dobra i zla ispada onda imamo objekt koji je nezavisan od nas kojeg to osjetilo percipira. Zato je zlo, a i dobro ipak realno postojeći ontološki entitet nezavisan o čovjeka. Marin T. |
