Napokon svoj, na putu za sreću
Dvaput sam već u posljednje vrijeme pobjegao u zemlju kamena i mjesečeve prašine
bez da ikome kažem zašto tamo odlazim i bez darova za zemlju.
Prvi put, prije nekoliko dana,
baš je teško nakupljena vlaga
izgubljene mušice svojom težinom pritiskala prema nama
možda ih i nenamjerno pretvarajući u hranu za ptice.,
dok sam očekivao neupitne darove sa neba u obliku kapi
zvala me zemlja kamena i hrasta da odem pronaći
najružniju uvalu na svijetu, skrivenu od srama i nepoznatu ljudima
koji joj sude ambalažu.
Tamo, napokon sam se u ovom životu, u posljednje vrijeme
osjećao kao oblak u čovjekovom tijelu.
Hladna je kiša ubadala moju kožu, gol sam se puštao valovima na udare,
a more mi je grijalo tijelo poručujući mi da ostanem jer je kada kiša pljušti,
na svoj neki način usamljeno.
Ostao sam jer se i sam ponekad osjećam tako, a i jer mi je koža udahnula strasti neba i zemlje.
Drugi puta, evo jučer..,
kajakom ususret punom mjesecu, pisalo je kao oglas.
Ja sam sredstva komunkacije bez žica odmah upotrijebio ne misleći puno,
da će mi se javiti prijatelj i da ću stići rezervirati mjesto.
Nekada je zaista važno ne oklijevati, jer karavane za sreću prolaze bez nas
, ako ne pratimo redoslijed vožnje.
Zajahao sam kajak i neoprenom sakrio ljudsku kožu.,
moja je draga moje, snažne zaveslaje ispravljala svojim, odmjerenijim.
Rezali smo mjesečeve putokaze u sinkroniziranom plesu vesla i zadovoljstva
i upravo je zato podsjećalo na sreću.
Otišao sam na mjesec kajakom, da..,
jer mi je tamo mjesto., divni ljudi subotnju noć provode na njegovim dalekim obalama
jedući voće i zalijevajući ga crnim vinom.
Sve je tako biserno bijelo...,
tragovi nebeskih letjelica i putnika,
ljeskanje ribljih noćobdija i mjesečeva krv na tijelu mora.,
crno je vino trag koji čovjek ostavlja
da bi oni koji slijedeći dođu poštovali mjesto na kojemu se nazdravljalo životu.
Kajakom na mjesec preporučam ići,
ali izbjegavajte pedaline jer postoji velika opasnost
da ozlijedite ptice putem.
|
