walking cloud

subota, 26.09.2009.

Jašući na hobotnicama

U mojim snovima mora i oceani valovima
morskom pjenom nadiru i pretvaraju je u snijeg.
Kada je voda uzbuđena od vrhova pjenesnijega
stvaraju se planine.,
sa kojih onda jasnije vidim cijeli svijet.
Nekada i veliki gradovi utihnu, a nogama ne znam dotaknuti tlo.
U mojim se snovima čuda događaju rijeđe nego na javi.,
to je blagoslov koji mi je dat da ga pod suncem koristim..,
a tamo veliki brodovi vuku najveće strojeve..,
najveći strojevi mrve i prešaju male,
ali još uvijek velike strojeve..,
i onda ih ispuštaju na morsko dno da ih nikada više ne nađemo.
U mojim je snovima uvijek puno nesretnih i zlih ljudi., ubojica i demona..
ali su moji demoni toliko veliki , pa ih zaklanjaju svojom sjenom.
Velike se tvornice željeznom prašinom šminkaju pred propast.,
sivi , hladni beton kroz popucale kapilare krvari ljudske suze,,
a uvijek lijepe žene svojim se mirisom i igrama služe
da se pretvore u lutke.
Dječaci se sa lutkama ne igraju.
Ja jesam Odisej., Penelopa ne postoji.,.
sirene su se odavna pretvorile u hobotnice.,
jedna smrekva još mi gori u koži.,
a kada sam ljut mogu usisati nebo.
I stvoriti oluju.
Pomalo sam ranjiv, tu na javi,
kožom i nadanjima...,
pomalo sam umoran , tu u Puli.,
od bure i politike..,
nego, da se barem nađemo u mojoj zemlji jednom..,
vjetrovima ćemo raznim sijati ljubav
i jašući na hobotnicama požnjeti sreću
koju donosi.
- 09:35 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2009.

Ljudi, stabla, mravi i Svemir

Jedno je stablo mirno čuvalo moju težinu
dok sam mu satima režući udove
energiju bacao u Svemir i Zemlju
i uzimao je u svoje Tijelo.
Stabla su tako mirna bića., ne plaću jer ih bol ne boli.
Čuvaju te je su jači, ne zamjeraju jer su prirodniji
i dive se pogledu.
Jedino ih zvuk pile, kao i mene ipak malo nervira.
Zapinjem od kada sam sišao, u retrospektivna zrcala..,
bit' će jer je moj vršnjak., a sa vršnjacima se susrećeš na obljetnicama,
zavidiš im na ženama
koje su bile djevojke kada ste bili mladi
i svojim se istogodišnjacima najlakše činiš ili doimljaš.,
jer i oni rastu istom brzinom.
Njegove se grane, odrezane.,
kao i moji krakovi., iglice i tvrda ljuska sa visokih se metara visine
dok padaju pod kosim zrakama sunca čine kao kiša.,

Ovo je moj stotinu i drugi post.
Definitivno materijal za čestitanje..,
barem onima koji poznaju moje discipline.
Neka u njemu , onda
stabla i njihove nevidljive suze.,
ljudi i njihova krhka tijela i mravi
budu , postanu i ostanu
ono što vam govorim.
Moj je očuh, također plakao.
On je otac stablu, a i njegovo se tijelo raspada.,
a ja sam kasnije zaobilazio mravinjake i preskakao puževe.,
nerijetko ih i premiještajući sa puta na travu.
Ljudski putevi, iako istom brzinom koračaju..,
nikako nisu za puževe i mrave.
Brao sam grožđe sa svojom ženom, svojim prijateljem i nekoliko pasa..,
dok je nacija čekala da se jedan zalizani dimnjačar na kokainu
i poluslovenska manekenka koja misli da je krava koza
prodaju u još jednu u nizu sapunica.
Lako je danas prodati glupost, ništa drugo ionako nema logike.,
A moj je prvi profesor književnosti i hrvatskog jezika proslavio 40 godina rada.
Kaže da nije baš unosno biti učitelj i cijeli je svoj radni vijek proveo u mojoj osnovnoj .,
još uvijek vjeruje u knjigu, voli šetati sa unukom i kaže da će u mirovini
pročitati sve knjige koje nije stigao.
Što zbog Gotovčevih, što zbog puževa.,, što zbog nekih Ujevićevih stabala.,
što zbog ljuski., volim tog čovjeka kao da me upravo on posadio.

A stabla su Nole, sretni djedovi i bake.
Neće se ljutiti ako znaju da si režući grane nahranio zemlju
i otpustio svoje grijehe i utege.
Oni su iz ljudskih tijela već odavno prešli u drvena...,
sasvim je prirodno
da iz ovih jednom odu i u Svemir.

Ovo je moj, tek prvi stotinuidrugi post.,
hvala Vam što ga čitate.,
ova crvena podloga je moja Indija i nebo.,
moj Tibet i Jadran, otoci i šuma...
dođite još mnogo puta
i nemojte glasno vikati , ...
ali svakako ostavite glas.
- 07:53 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.09.2009.

Bolest koja ima ime

Tu sam.
Nije vrijeme za gledati u Sunce, niti je vrijeme za šutjeti.
Nije vrijeme za sanjati u bojama, a nije baš ni vrijeme za vjerovati
onima koje zovemo vođama.
Nije ovo vrijeme za tražiti smisao u dnevnoj štampi,
lakše je i ugodnije mršavim prstima prebirati po suhom lišću...,
tražeći lješnjake.
Skrivaju se na zemlji, živom biću koje ne možeš posjedovati.....,
kao statisti u scenama borbe, među lišćem svih crvenih niti..,
spojeni su u male obitelji, od po najmanje dva člana i obučeni u košuljice
sa ukrasima na kragni.
Lješnjaci su oklopljena bića šume uz cestu.
I govore mi koordinate., da bi znao.
Da sam tu.
Ispod jednog kata, kuće na više katova.,
ispod jedne ceste, koja vodi nikuda , a dolazi izdaleka..,
na ovom nebu daleko od aerodroma i u ovoj zemlji
sve bliže Vijetnamu.
U svojoj koži sa tuđom krvlju., izvan svoje maternice, jer je ne uspijevam naći dok pospremam sobe..., Tu sam, ljut što se ne mogu naljutiti jače, jak kada sam najslabiji i sladak pred spavanje. Malen kada se podsjećam, oštar kada me stvarno iskreno pitaju ...,
i gladak i uvjeren dok u jednom dahu
kroz moju jadransku vodu epitelom režem linije.
Tu sam još. Bez obzira što su moje žene odrasle., usprkos svakodnevnim krađama razuma, svakodnevnih nerazumnika i nadasve
ljekovit.
Barem onome tko se samnom sudari.
Tu sam, trebala bi znati.., ja nikada nisam ni prestao biti...,
da te čuvam, da te živciram, da u tebe vjerujem, da te diram..,
da zaboravljam poslati male polupupismene poruke aparatom
i da se ne namećem dok te ne izgubim.
Tu sam, da zavežem Buru u tvoja krila .
Da prstima pokidam asfalt i da zubima mrvim beton.., tu sam
da od oštrih kuteva napravim jastuke i od smokava med..,
tu sam, jer te dočekujem., svaku šuljajuću Jesen hrabriji.,
da te rukama izlomim na komadiće, kao ljusku jajeta
i da te pretvorim u prah.
Jer moje je korijenje gladno i svrabljivo urastanja u smisao.
A ja sam ratar, orač, sijač, žetvenik...., doba je kiše....,
a košare su prazne mirisa.
- 20:10 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 09.09.2009.

Kroz još malo Sarajevo

Kasno je. Za ovaj dan., no veoma je rano za dan koji slijedi.
Neke smo mačke šuljalice, Roni i ja tjerali, da nam ne probude dragu,
a komarci, noćni leptiri i virtualni nećaci, čak su i oni već spavali.
Ako se probudimo ranije od onih
koji su glasno izvikivali parole i još se glasnije busali u prsa
alkoholne pare viljamovke izdahnuti ćemo u hotelske ventilatore.
Krmelje iz otvora iznad podočnjaka prosuti ćemo taksistima
kao zalog za životne priče grada Sarajeva., a osušena usta napojiti
kiselom vodom i šljivama.
Konji i kočije odvest će nas .,
drvoredima koji mjenjaju godišnja doba,
kao nekada mali autići boju.,
laganim kasom na izvor rijeke Bosne,
da se kreveljimo grimasama
na vodi
i da labudove gnjavimo fotoaparatima.
Umjesto kod Keme, mjesni će nas šaljivdžija, poliglota i povjesničar
odvesti u muzej atentata, a tamo ćemo naučiti
što je ovom narodu dukat, a što jaram.,
zašto je ovaj narod veseo i ponosan, a zašto umoran i ljut.
Proglas iz 1891 činiti će se poznato,
kao predpristupni fondovi EU,
pa ćemo se pitati ponavlja li se to povijest prebrzo.
Puška, metak, snimka i fotografije neminovno će nas podsjetiti na sutra.
U zemaljskom muzeju, nešto ćemo i preskočiti.
Čekaju nas u zelenoj Ilidži, nervozni do piramida.
Etnografski je odjeljak, bogate i sočne povijesti jedno pravo čudo..,
škripave stepenice, drvenim će te tonovima odnijeti u prošlost..,
da ašikuješ, da se sudiš, da sablje i mačeve, čajeve i duhan, miraz i oružja razna pogledaš kao stvarnost...,
i onda kada se na semaforima okreneš oko sebe
da Sarajevo grad vidiš
kao bitku kraljeva i seljaka.....,
i da se ponadaš, da će seljaci vidjeti
da su narodi zapravo braća
i da nisu druga sela neprijatelj..,
nego uvijek isti kraljevi.
- 00:59 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 02.09.2009.

Jelena, Taksisti i gorile iz Sarajeva

Kraljica Jelena pobjegla je tako što je naopako potkovala konja.,
da bi tragovi na zemlji govorili da zapravo dolazi.
Taksisti su posebna priča, tragovi njihovih konja
svježe mirišu sinovima nove mafije, pa ih ovi pod utjecajem
droga, jada i vremena ubijaju zbog besplatne vožnje.
Oni koji prežive , o Sarajevu pričaju priče.
Jedan mi je tako rekao da se ništa veliko ne mijenja,
Jelena je naopako potkovala konja., a kradljivci teladi na periferiji
stoki krupnog zuba, noću obuvaju čizme..,
valjda misle da ako smo mi stoka, tele mora da je čovjek.
Drugi na semaforu propušta, uz priču i scenarij, jednog od mafijaških vođa
i kroz otvoren prozor, druželjubivo uzvikuje: Vodite računa, vodite računa!
Vjeruje da si je time kupio još koji mjesec života, a ogromna gorila,
namrštena da mu kapilare na licu pucaju...,
jednom mu se, najmanjom borom na čelu...,
osmjehuje ili označava.
Oni koje je hipnotizirao svojim jadom, mišićima i nešto novaca.,
baš su neki dan ubili mladića koji je studirao i radio dva posla,
pa mu se činilo da možda ne treba ostajati baš toliko sati iza ponoći da ih služi.
Oni nisu mislili tako., a Sarajevo je uvjereno da tako i nije.
Na pročeljima zgrada njiše se slika mladića za kojega Sarajlije vjeruju
da ne može ostati samo vijest dana.
Mali se cigančići na cestama bore za komadić dostojanstva ili mira.,
Bosanci mrze Srbe, a da bez njih ni ne postoje.., mlade Muslimanke feredžama
skrivaju osmijehe, a raja se nasmijana kroz život provlači i lebdi.,
prepuna optimizma očekujući nekog novog
Gavrila Principa.
Ja se žurim do muzeja, da bi vam sutra ispričao lijepšu stranu priče.
- 07:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.