Danas sam cijelo jutro čitala svoje stare postove tražeći jednu jedinu rečenicu, koja mi se u tom trenutku učinila kao nešto najistinitije što sam ikada napisala. Ali, nisam ju našla. Našla sam krikove iz prošlosti, stare nade i davna beskonačna blebetanja. Sad me zapanjuje kako se zaboga ikada ikome dalo to čitati. Ni meni se sad nije dalo.
Ali, onu rečenicu i dalje nisam našla. Nešto s jakim želucem. Kako je potrebno imati samo jak želudac u životu, da ti se ne smuči od svega onoga što ćeš kad tad vidjeti u životu. Onda možeš bit miran. Nešto tako.
Ali, možda je ipak najvažnije ne skidati pločice sa zida u kupioni.
Moj um je poludio.
Mislim da me želi ubiti.
I ne, nisam paranoična.
Konstantno izmišlja kojekakve laži o ljudima oko mene.
Uvjerava me da ne mogu nikome vjerovati. Da sam sama.
Ne da mi spavati.
Znam da je sve to izmišljotina, kao i sve drugo.
Jednako tako mogu vjerovati da je moj pas tratinčica s čudnim higijenskim navikama.
Al kad se jedan dio tebe nekako uporno zainati u tom smjeru, ne znam kaj bih zapravo trebala napraviti da ga ukrotim.
Da se ne zatvorim u sebe, da se ne zaratim s svijetom.
ps. hvala na tolko mišljenja odjednom ^^ , moram priznati da ste me razveselili
Možda bi mi trebalo biti žao, žao zbog sve boli koju si nanosim.
Vjerovala sam i još uvijek vjerujem da većinu boli nanosimo sami sebi.
Nitko ne može biti nesretan bez da to barem malo ne želi.
Možda je vrijeme da se upitam- zašto to želim. A možda je to samo neka indirektna posljedica.
No, nešto sam naučila. Nitko mi ne može pomoći. Mama me više ne može zaštititi od svake boli.
No, više joj nisam dužna za tu zaštitu ni plaćati.
Odrastanje je čudna stvar. A ja odrastam jako polako. I jako temeljito.
Začuđujuće je to, stvarno.
--- tako sam ljuta da želim udarati tipkovnicom po stolu dok se ne raspadne na komadiće.
izaći van i vrištati na cijeli svijet.
je bi te se.
(ispričavam se svima na koje se ovo ne odnosi- svim onim divnim i krasnim ljudima koji razlikuju glavu od guzice, i djevojku koju vole od govna na otiraču pred vratima )
Svi smo mi isti, a opet toliko različiti. I crni i bijeli. Ne sivi. Svijet nije siv. Prošaran je svim mogućim nijansama, sličnostima i suprotnostima- komplementima. Ljubičasta amo, žuta tamo.
Ne znam postoji li plan. Jesmo li djelo Velikog Kozmičkog Kipara. Nekako me to uopće ne brine.
Pretpostavka o slučajnosti djeluje nekako elegantnije. Začudnije. Koliko li je sve samo neobično, slučajnost koja je dobila priliku čuditi se sama sebi.
Zašto bi za let bilo potrebno dubinsko razumijevanje svemira, kad je dovoljno jednostavno promašiti tlo?
... mora guzicu smočiti.
Problem. Zadatak. Igra.
Bliske riječi. Igra postaje problem kad ju shvatiš osobno.
A ja zapravo i nemam što za izgubiti, kad mi je ionako svejedno kod koga ću završiti.