Možda bi mi trebalo biti žao, žao zbog sve boli koju si nanosim.
Vjerovala sam i još uvijek vjerujem da većinu boli nanosimo sami sebi.
Nitko ne može biti nesretan bez da to barem malo ne želi.
Možda je vrijeme da se upitam- zašto to želim. A možda je to samo neka indirektna posljedica.
No, nešto sam naučila. Nitko mi ne može pomoći. Mama me više ne može zaštititi od svake boli.
No, više joj nisam dužna za tu zaštitu ni plaćati.
Odrastanje je čudna stvar. A ja odrastam jako polako. I jako temeljito.
Začuđujuće je to, stvarno.
Post je objavljen 15.08.2010. u 22:02 sati.