Interna prijateljica?
Znate ono kad vam padne na pamet nešto pomalo smiješno, i onda svaki put kad to izgovorite vam je sve smiješnije i smiješnije.
Događa se. :)
Začudila sam samu sebe s kojom sam lakoćom odpisala filozofiju, kao nešto bez praktične primjene. Zamo zato što nema konačnih odgovora niti teze kojoj se ne bi našao prigovor.
Otpisala sam koješta, puno naivnih i budalastih stvari, ako ćemo gledati kao praktični ljudi, kojima je do toga da naprave nešto konkretno. Do tog jednog maljušnog, kraćušnog trenutka u kojem sam dobila konačan argument i dokaz da ih sve pokopam pod zemlju, bila sam uvjerena da je to ono što želim. Vjerojatno sam samo htjela tu moć i kontrolu. Da stvarno sama biram istinu.
I do toga svaki puta dolazim drugim putem. I svaki put znam da ću opet nekamo odlutati, i onda opet ponovno tražiti stazu.
Ponekad, pored te staze iz busena trave izviri malena lasica izvuđajući okolinu, samo zato jer ja nikada nisam čula da bi kod nas živjele lasice i sama ta ideja je bizarno bedasta.
Subota je divna. Bezbrižna. Danas me nitko ne može svrgnuti.
Da bar ne doživljavam sve tako osobno.
Ošišala sam šiške, što mi je prva ozbiljnija promjena izgleda u zadnjih deset godina. I godi. Osjećam se slobodnije. Tako i nije važno kako izgledam, kad se to mijenja svakog dana. U to ime sam malo i dizajn preuredila.
Neobična panika me hvata, obaveze koje pristižu djeluju kao najlonski omotač oko mene koji mi ne da disati.
Kao nikada prije, a zapravo nije. Svaki put kad se nađem u nečem posve novom, spopadne me to. Ne znam zašto odjednom zaboravim sve one stvari koje me inspiriraju- sve ono što je važno- smijeh i igru, čim se pojave ljudi oko mene koji žele da mislimo da su bolji i pametniji, da su uspješniji. Uvijek popušim tu foru. I mislim da sam izgubila. Budalica jedna.
Sva sreća da ima toliko ljudi oko mene koji me podsjećaju na bitno.
Blagost je ponekad tako teška.
Pogotovo blagost prema samome sebi.
Bez samosažaljenja. Okrivljavanja.
Možda i s daškom osmjeha, naznakom mirisa jabuka.