Interna prijateljica?
Znate ono kad vam padne na pamet nešto pomalo smiješno, i onda svaki put kad to izgovorite vam je sve smiješnije i smiješnije.
Događa se. :)
Začudila sam samu sebe s kojom sam lakoćom odpisala filozofiju, kao nešto bez praktične primjene. Zamo zato što nema konačnih odgovora niti teze kojoj se ne bi našao prigovor.
Otpisala sam koješta, puno naivnih i budalastih stvari, ako ćemo gledati kao praktični ljudi, kojima je do toga da naprave nešto konkretno. Do tog jednog maljušnog, kraćušnog trenutka u kojem sam dobila konačan argument i dokaz da ih sve pokopam pod zemlju, bila sam uvjerena da je to ono što želim. Vjerojatno sam samo htjela tu moć i kontrolu. Da stvarno sama biram istinu.
I do toga svaki puta dolazim drugim putem. I svaki put znam da ću opet nekamo odlutati, i onda opet ponovno tražiti stazu.
Ponekad, pored te staze iz busena trave izviri malena lasica izvuđajući okolinu, samo zato jer ja nikada nisam čula da bi kod nas živjele lasice i sama ta ideja je bizarno bedasta.