Fiju. Nekako mi je odjednom sinulo da sam upisala treću godinu.
Nekad, ljudi su od faksa odustajali tokom treće godine, eto tu, skoro pri kraju.
Meni se čini da sam tek počela. Ne osjećam se iskusno. Niti previše samostalno.
I mogu se lako zavaravati da se zadnjih godina nisam promijenila. Da se osjećam kao da imam 16 ili 6.
Ali, to opet ne bi bila istina. Teško je prihvatiti u jednom trenu da je on samo tren, važan koliko i svi prije njega i svi koji će usljediti- neizmjerno. Da je svaka faza samo faza, da fatalizam ne mora poništiti sav optimizam, i nadasve da se u svakom trenutku imam pravo predomisliti. I ne ljutiti se na druge kad se predomisle.
Gibam, makar na kratko.
Ponekad, stvarno je vrijeme za pecanje. Strpljenje. Ne inzistiranje.
Baš tako, pecanje. Zadovoljstvo zbog samog čekanja.
Bez previše metafizike u svemu tome.
A baš me metafizika zaokuplja i opsjenjuje zadnjih dana, nije tajna.
Ona filozofska ali i one profanije.
Jer, ima neodoljive romantike u tome. I baš onih stvari pomoću kojih se ljudima bilo što i prodaje, onoga za čime čeznemo.
Smislom, pravdom, jedinstvnom ... svime onime postojanje čega je u jednoj "konsenzualnoj stvarnosti" nemoguće dokazati. Ali je nemoguće i dokazati da ih nikako nema i ne može biti. Jedna je to oblast u kojoj se vježbamo razmišljati nelogički, prihvaćati strane i nepoznate mogućnosti a valjda i druge perspektive. Šteta što smo ju skloni shvaćati preozbiljno. Kao i sebe same.
Moja spoznaja zasada ostaje na tome. A svijest blaženo neproširena tone u još jedan savršeno nesvjesan san, san o dnevnom životu, svaki put ispočetka.
Muahahahahahaha. ggnore, faks. Toliko o tome.
Ponekad, spremnik riječi se isprazni. I nema misli koje se čine prikladne ovom trenutku, ovom stanju i namjeri.
Kad se sve polako ali uporno počne ostvarivati, kad godine truda koji se činio uzaludan počinju davati ploda, i shvatiš- tu sam.
I ne stojim više na nekoj litici i usamljeno jodlam, jer zrak je ispunjen titrajima tisuću glasova, tisuću melodija.
I svaka fantazija dobila je svoje stvarno obličje, svaki bijeg u neki neostvariv kutak svemira postaje moguć kad mu dam priliku.
Odnikuda, pojavili su se čak i Bijeli zec i Alica koja me oduvijek plašila.
Idalje se bojim, idalje sam snob, idalje vjerojatno ne ću imati hrabrosti otići odavde.
Ali, nekako je lakše.