Ponekad, stvarno je vrijeme za pecanje. Strpljenje. Ne inzistiranje.
Baš tako, pecanje. Zadovoljstvo zbog samog čekanja.
Bez previše metafizike u svemu tome.
A baš me metafizika zaokuplja i opsjenjuje zadnjih dana, nije tajna.
Ona filozofska ali i one profanije.
Jer, ima neodoljive romantike u tome. I baš onih stvari pomoću kojih se ljudima bilo što i prodaje, onoga za čime čeznemo.
Smislom, pravdom, jedinstvnom ... svime onime postojanje čega je u jednoj "konsenzualnoj stvarnosti" nemoguće dokazati. Ali je nemoguće i dokazati da ih nikako nema i ne može biti. Jedna je to oblast u kojoj se vježbamo razmišljati nelogički, prihvaćati strane i nepoznate mogućnosti a valjda i druge perspektive. Šteta što smo ju skloni shvaćati preozbiljno. Kao i sebe same.
Moja spoznaja zasada ostaje na tome. A svijest blaženo neproširena tone u još jedan savršeno nesvjesan san, san o dnevnom životu, svaki put ispočetka.