Danas sam cijelo jutro čitala svoje stare postove tražeći jednu jedinu rečenicu, koja mi se u tom trenutku učinila kao nešto najistinitije što sam ikada napisala. Ali, nisam ju našla. Našla sam krikove iz prošlosti, stare nade i davna beskonačna blebetanja. Sad me zapanjuje kako se zaboga ikada ikome dalo to čitati. Ni meni se sad nije dalo.
Ali, onu rečenicu i dalje nisam našla. Nešto s jakim želucem. Kako je potrebno imati samo jak želudac u životu, da ti se ne smuči od svega onoga što ćeš kad tad vidjeti u životu. Onda možeš bit miran. Nešto tako.
Ali, možda je ipak najvažnije ne skidati pločice sa zida u kupioni.