Svi smo mi isti, a opet toliko različiti. I crni i bijeli. Ne sivi. Svijet nije siv. Prošaran je svim mogućim nijansama, sličnostima i suprotnostima- komplementima. Ljubičasta amo, žuta tamo.
Ne znam postoji li plan. Jesmo li djelo Velikog Kozmičkog Kipara. Nekako me to uopće ne brine.
Pretpostavka o slučajnosti djeluje nekako elegantnije. Začudnije. Koliko li je sve samo neobično, slučajnost koja je dobila priliku čuditi se sama sebi.
Zašto bi za let bilo potrebno dubinsko razumijevanje svemira, kad je dovoljno jednostavno promašiti tlo?
... mora guzicu smočiti.
Post je objavljen 12.08.2010. u 22:09 sati.