Raspjevani dikobraz
subota, 25.11.2006.
Jutro je bilo hladno i vlažno. Nadasve hladno, posebno ako se nemate kamo skloniti. Zrak je bio težak, gotovo kao da je u njemu ostalo kiše što je padala noćas.
Zgrade, drveće, grmlje, trava pa ćak i voda doimali su se blijedima. Ili barem blijeđima nego prije.
Kiša je sprala onaj ljetni sjaj s njih, i sada su ostale samo teške tamne nijanse koje nagoviještaju zimu koja dolazi.
Sjela sam i čekala. Znala sam da ne će doći, ali neke ljude čekamo i unatoč tome.
Pored mene stoji neko staro drvo, stoji tamo već godinama. Preživjelo je sva preuređenja parka, i samim je time vjerojatno posebno. Grane su mu isprepletene na najčudnije naćine, i vjerojatno bi me bilo strah da sam bila sama i u mraku. Ali bilo je jutro i oko mene je radilo nekoliko vrtlara. Prekopavali cvijeće, kopali jarkove, zagrtali zemlju oko ograda.
Vjerojatno nikada ne će doći.
Neke stvari u životu ne možemo promijeniti.
Nakon nekog vremena, odlučila sam ustati i prošetati. Nije zdravo predugo sjediti, ne ako za to nemaš dobar razlog.
Besciljno sam lutala gradom, kao što to često činim. Što je put do nekog mjesta dulji, to bolje. Ulice su prazne u ovo doba dana, kao i park. Jedina napučena mjesta su stajališta autobusa i dvorišta iza škola.
Na neki mi je način i drago zbog toga, volim biti sama, ljudi samo smetaju.
Kao prvo, kvare vidik, ako vam je kao meni glava u visini prosiječne stražnice.
A i neugodnpreviše pričaju. Postavljaju previše a pitanja. Tjeraju me da mislim o stvarima o kojima ne želim misliti.
Ulice se čine i hladnije nego inaće. A možda je to zbog hladnoče u meni. Nije da sam tu ogorčenost odabrala.
Ponekad se teško uspraviti i hodati ulicom gledajući ljude u oči, znajući da bi te bez okljevanja zgazili da im se nađeš na putu. Pacifist uvijek biva zatučen na smrt, po mogučnosti tupim predmetom, stvar s kojom se čovijek prije ili poslje pomiri.
Samo se pitam je li moguće zauzeti nečije mjesto ...
NE mogu dalje pisati. Optužena sam da sam muško, i sad tako umirem od smijeha da jednostavno ne mogu više pisati ...
hahahahahahaha...
srijeda, 22.11.2006.
Na neka svoja djela čovijek ne može biti ponosan. Ne da su loša ili išta, samo su previše ... osobna.
Gledala sam Housea jučer. Nije da to ne radim svaki tjedan. Volim glazbu iz špice.
A i inaće imam sklonost prema takvim serijama u kojima se zapravo o ničem ne radi.
Samo jedan ludi doktor. I pacijenti. I život. Ništa više.
Kad odrastem, želim biti kolekcionar jednadžbi. Zapravo nemam pojma piše li se jednađbi ili jednadžbi. Mislim da je ovo drugo. Ali moja nepismenost trenutno nije bitna.
Činjenica je da vjerojatno nikada ne ću shvatiti ni jednu od njih. Nekada zavidim ljudima koji mogu rješavati takve stvari.
Ja sam odavno prihvatila činjenicu da je sve što na tom polju mogu je naučiti tehnike i tu i tamo primjeniti malo zdrave pameti. Kao i s glazbom.
Ćinjenica da ju ne razumijem ne znaći da ju ne mogu voljeti.
Iako, zapravo, pitam se koliko ja doista volim glazbu. Primjetili ste da skoro nikada ne pričam o nekim posebnim bandovima ili bilokakvim izvođačima, dobro, prošli put spomenudoh McKennitticu, ali to je samo zato jer je ona kriva za sve.
Inaće, ne znam. Ne volim stalno biti u tišini. Većinu vremena niti ne slušam ono što "slušam".
Pričala mi je nedavno jedna prijateljica o svom najdražem bandu. I pričala i pričala, pričala s takvim oduševljenjem i strašću, da sam pomislila da su ti ljudi definitivno nešto posebno. Ali istovremeno, znam da ja ne bih to tako doživjela.
Osjetila sam se kao sljepac pred Mona Lisom. Znam da je tu, ali je izvan mog dohvata, zauvijek.
Kao svojevrstan dio prihvaćanja sebe, morala sam prihvatiti tu ćinjenicu. I naći naćin da ju zaobiđem.
I vidite, tu zapravo dolazi klizanje. Ono pravo, umjetničko. Ono je sinteza između umjetnosti i sporta.
Mojeg hendikepa i vještine. S jedne strane postoji glazba, a s druge ja koja ju jedino na taj naćin mogu osjetiti.
To je zapravo ples, kao što je i sam život neka vrsta plesa.
I ako se dovoljno koncentriram, mogu ćuti glazbu između dvaju promjena stanja.
Zato toliko mrzim kad je DJ neki idiot i pušta samo retardirane stvari, koje se doduše većini sviđaju.
To me taotalno izdeprimira. I onda sam bolno svijesna svih ljudi oko sebe. Oni se zabavljaju.
Izlazim s leda, i ljudi postaju tek treptava masa boja koja se stalo miješa ... za njih nema razlike.
Voljela bih kad bih mogla biti sama na ledu, iako znam da se to nikada ne će ostvariti.
Ali nema veze. Ako se dovoljno koncentiram na ućenje pokreta i na vježbe ravnoteže, uredu je.
Iasko su trenuci kad sve ide kako bi trebalo rijetki, ima ih, i sama ta spoznaja da će se prije ili poslje konaćno dogoditi ono što čekam mi je dovoljna.
Sa jednadžbama postoji jedan problem zapravo. One uopće nisu to što mislim da jesu. Ne mogu naći bolji naziv.
I ima smisla u neku ruku. Svako tjelo u prostoru je opisivo određenim jednadžbama i funkcijama, zar ne?
Zašto onda ne bi mogla biti i te sferolike tvorevine koje mi od milja nazivamo ljudima?
Kad bolje razmsilim, nerviraju me jednostavni ljudi. Kolko god bili možda iznutra komplicirani, svesrdno se ponašaju i deklariraju kao posve obićni ljudi. A znaš da to nisu. Dosadno je čekati ih.
Iako, nekako se stalno bojim da ću upasti u tu masu "obićnih", dosadnih ljudi. Da svako odmah skuži kako moj mozak funkcionira. To je odvratno. A opet, ako malo bolje pogledam SVE što radim je toliko nevjerojatno predvidljivo da boli.
Stvari koje volim, tempo kojim dolazim do nekih spoznaja, same stvari koje shvaćam, nekako imam osjećaj da što bolje poznam sebe i svijet oko sebe, da sam to dalje od stvardnog stanja stvari.
Nekada zavidim ljudima koji imaju sigurnu budućnost. Koji imaju skoro siguran posao, planove za budućnost i sve ...
moj život je nakon iduće godine ... velika nepoznanica. Nekada me strah da sve vještine koje imam ne će biti dovoljne da se sama snađem. Da su moji roditelji trebali biti drugačiji i naučiti me kako preživjeti. A možda su upravo to i ućinili.
Ne ću znati dok ili ne potonem ili ne opstanem. Ali nesigurnost nije dobra za želudac, znate.
Zapravo, prilićno sam zabrinuta za tu zmotanu jedinku zvanu ja. Nadam se da su mjere koje poduzimam dovoljne.
A ćesto osim nade, nemamo apsolutno ništa.
utorak, 21.11.2006.
Na na na na na na na na na na
Odlučila sam pisati svaki dan, kud puko da puklo. Vjerojatno većinu vremena ne ću imati pojma kaj pisati. Iako nekako sumnjam u to ^^
U svakom slućaju, ako se ne javim, nešto je pošlo jako krivo. A pod tim nešto mislim na svoju malu rutinicu koju sam si složila. Vjerojatne ćete više o tome čuti idućih dana.
A sada bih samo htjela naglasiti koliko je uznemirujuće kada u tušu pronađeš nepoznati gel za tuširanje. I to onaj mirisni. Ili kad shvatiš da ti dnevna soba miriši po ženskom parfemu ... ukratko opsadno stanje.
Mjesec dana sam bila na rubu živaca zbog kaosa koji su te promjene uzrokovale na mom teritoriju, u mojoj vlastitoj kuči, ali mislim da sam sad ok. Zapanjujuće je kako je moguće u tako kratkom roku zavoljet nekoga, kad ručaš s tom osobom svaki vikend.
Zapravo je prilićno slatko kako joj pušta Oldfielda i pokazuje najbolje pjesme ... pofrikčit ćemo još jednu osobu u našu familiju. :)
Danas sam četri sata u komadu radila matematiku. Što je za mene puno. Jako puno. Nakon toga, već sam poćela razmišlajti u parabolama. Onda mi je bilo dosta svega. Ali uglavnom, zapravo je prilićno cool to kad imate neki višesatni posao za stolom, onako, ne ućenje koje iziskuje potpuno koncentraciju nego nešto kao lektira ili prepisivanje nećega.
Moram priznati da za to vrijeme zapravo i najjasnije razmišljam. Zbilja. Inaće mi sto stvari odvlaći pozornost, ali kad se koncentriram na tu jednu stvar puno je lakše sa strane samo složiti prozorčić koji priča nešto pametno. :)
Eto, tako sam ja danas zakljućila da većinu mojih nevolja u životu prouzroćuju preizrasli egoizam i mašta, kojih zbilja imam napretek. Da nema tog dvojeg, mislim da bih mogla čisto ok proć. Jer oni kompliciraju i inaće komplicirane stvari i zapravo sve ono pozitivno biva zasjenjeno od njih. Zašto mašta? Jer se nikada ne će moći ostvariti ni pol onoga što ja sebi u glavi isplaniram i izsnujem, a kad mi se planovi izjalove, prirodno, ego biva povrijeđen. A što je ego veći, imaš više problema. Jednostavna logika. Od kud sve to?
Jednostavno je.
Vjerojatno bih ga trebala mrziti, ili bi mi se u najmanju ruku trebao gaditi. Ali to nije slučaj.
Kao kad naiđete na jednađbu, ali ne bilo kakvu. Ne jednađbu koju zeznete u predznaku, niti onu u kojoj se izgubite u pola postupka. Niti slučajno onakvu kakvu znate riješiti u teoriji, ali u praksi ne znate kud bi s čim. A ne.
On je bio ona posebna vrsta jednađbe koju ne kužiš nimalo. Vidiš početak, posmisliš, aha! Sad ju imam.
I onda skužiš da ti sva matematika koju znaš ne može pomoći da ju rješiš kolko je zmrdana, spetljana, puna sinuseva i tangensa, razlomaka i logaritama i svega pod ko zna kakvim potencijama u neslućeno ogromnim razlomcima.
I unatoć svemu, zapravo me najviše zapanjuje koliko je zapravo ljepa jednađba bio.
Onako, graf mora da bi bio ... wau. Hmmm ... Eto, do takvih se ljepih i nadasve ugodnih misli se dolazi kad znaš koliko ju voli. Ko koga? Nije ni bitno. Ja znam. Mislim da bih joj mogla i oprostiti pokoji ženskasti detalj koji mi unosi u kupaonicu, i sav čaj koj mi popije.
A takve se ideje mogu dogoditi i ako slušaš Lorenu McKennitt što bi bio moj slučaj :) Bez brige, o njoj, tj Loreni ću vam opširno neki drugi put. Doviđenja. :)
ponedjeljak, 20.11.2006.
I najdulje putovanje započinje prvim korakom
Moguće da je prošli post bio preopširan, lako moguće da je bio posve bespotreban.
Lako moguće da sam pisala o neatraktivnoj temi, moguće da se vama nije dalo čitati.
U konačnici, prošao je samo jedan dan.
Zašto onda ponovno pišem?
Jer je današnji post neophodan u istoj mjeri kao i jučerašnji.
Jer imam potrebu nešto reći i želim to reći bez premišljanja, jer želim odvojiti svoj um od vaših ...
o da, to je puno teže nego što se možda ćini.
Na neki ćudan naćin, prvih 5 minuta nakon što se probudim mi je najdraži dio dana. Ne kada se probudim onako, pola jedanaest, nego kad imam ujutro školu, u pola sedam. Možda ne toliko onih bolinih prvih pet minuta kad mi je glava još uvijek u stanju ... pa čudnom, ali sam budna, to nije toliko lijepo ko kad se taman onako razbudim, taman dovoljno da budem svijesna sebe i svijeta oko sebe, ali i da budem dovoljno uspavana da mi bude ravno sve do Save ...
You're high.
Volim pjevat tu pjesmu, nije mi nešto posebno poslje, ali taj stih obožavam pjevušiti. Otprilike dobro opisuje stvar :)
Idemo u Česku na maturalac, u Prag. Meni je iskreno žao zbog toga, jer eto, htijela sam vidjeti Pariz i Azurnu obalu, a dobili smo ponudu u kojoj je Pariz po istoj cijeni kao i Prag ... ali ništ od toga, zna se da se heliocentrični sustav vrti oko sunca. :)
Daklem, ja znam da vi nemate drugog posla u životu i zato ću staviti svoj govor na temu ovamo. O da, napraviti cu to, ne brinite se vi. Samo prije zelim reci kako nemam ni najmanju namjeru nervirati se jer na idem u Pariz vec u Prag i da ne cu dopustiti da mi misljenje vecine pokvari maturalac. A to sto ce se oni zabaviti, zapravo i nije problem, barem ne moj, već razredničin. :)
A i skužila sam par trikova za što efikasnije funkcioniranje u društvu. Jedan od njih je da te jednostavno prestane biti briga. Tako jednostavno, a toliko teško za savladati ... ahhh ... sva sreća da napredujem :) Teško i pomalo, ali ide.
Da na samom početku razjasnim sve dileme, mi nismo samo za Azurnu obalu, daleko od toga.
Mi se zalažemo za to da prilagodimo naše maturalno putovanje, onome opće gimnazije.
Čujem li to neko mrmljanje tamo u zadnjim redovima? Pričekajte s time, do kraja izlaganja.
Ja ovdije govorim o jedinstvenoj prilici za upoznavanje zapadne Europe, konkratnije Francuske, njenog glavnog grada bogate prošlosti i mnogih znamenitosti, svjetski poznate
Azurne obale s najljepšim plažama na svijetu, izuzev jadranskih naravno ;)
O prilici za jedno ambiciozno, sveobuhvatno i cjelovito putovanje za tako malo novaca u tako dobrom društvu.
Azurna obala, što reći o Azurnoj a da to svaki osnovnoškolac ne zna?
Najveći grad, Nica, poznat je po svom starom gradu, prekresnom glavnom trgu s fontanama,
brojnim muzejima, dvorcima, parkovima, te ludom noćnom provodu.
Cennes, san svakog filmofila, ćak i ako nije vrijeme slavnog festivala.
Obavezno razgledavanje Palais des Festivales, palača filmskog festivala, umjetničko središte grada.
Monaco, prva asocijacija, Grand Prix Formule1 naravno.
Jako mnogo egzotićnih vrtova, prekrsano uređen grad, za one sklonije kocki, mnoštvo kasina.
Također na putu za Monaco susrećemo mnoge zanimljivosti- tvornica skupocjenog parfema Fragonard, katedrala obitelji Grimaldi, Oceanografski muzej i mnogo, mnogo vrtova.
Ti Francuzi očito jako vole vrteve.
Nadalje, o točan program nam nije poznat, ali hey, mislim da se možemo pouzdati da nam bekavci imaju samo najbolje stvari u planu.
I nezaobilazan je naravno Pariz. Taj jedinstveni svjetski grad, poznat po više znanemitosti nego cijela Hrvatska. Naravno, nezaobilazni su Eiffelov toranj, Luvre, za koji bi nam trebalo više tjedana da ga cijeloga obiđemo, kojeg smo imali prilike nedavno gledati u DaVincievom kodu. Zatim tu si Bastilla, Crkva Notre Dam, San Želize, Pigal ... zaista, grad nevjerojatne veličine i dojmljivosti.
A prema nekim izvorima, za one malo manje ozbiljne, posjetili bismo i Disneyland.
Možda ste čuli kako oni zapravo ne žele da idemo s njima te da je informacija koju imaju razrednici obaju razreda,da smo dobrodošli rezultat nekakve velike svijetske zavjere, ali
činjenica jeste da smo dobili službeni poziv, koji bi bilo pametno prihvatiti, ako ništa drugo, onda zbog novaca.
Jer rezumijemo da su financije velik problem i da bi većina vas rado išla u Pariz da si mogu priljuštiti takav luksuz. Da, teška su vremena, i nema novaca i za puno važnije stvari od skupih maturalnih putovanja, i to posebice mi, teenageri osječamo na vlastitoj koži, jer se moramo snalaziti bez prebijene pare u đepovima ...
Ali omjer onoga što se iz ovoga putovanja dobije i cijene je više nego zadovoljavajući sa ovim putovanjem, jer njime stićemo jedinstvena iskustva, koja su neprodjenjiva.
Recime mi, koja je cijena pogleda s Eiffelove tornja?
Koliko vrijedi doživljaj plaže koja se proteže u nedogled s toplim pjeskom pod nogama?
A za sve ostalo? Tu je Mastercard. :)
Mnogi od vas će pitati što je s visokim cijenama u dučanima, kafićima, restoranima?
Mislim da nam zdrav razum zbilja govori da nije i prevelika cijena odreći se neke posebne hrane, dok ste na takvom putovanju. A i u hotelima će nas valjda za te novce dobro nahraniti.
Sladoleda imamo i doma ^^ A i druga grupa je sama izjavila da oni nemaju nikakvih inetresa za opijanjem i konzumiranjem svega i svaćega, tako da ih visoke cijene i ne bi trebale previše smetati :)
Onda nadalje, neki su možda čuli glasine da francuski hoteli imaju jako stroga pravila, ali to su samo glasine bez da su potvrđene te stoga možemo samo zakljućiti da su lažne, te da se u njihovim hotelima nudi jednako slobode kao i bilogdje drugdje.
Pitanje je također i dugotrajna vožnja busem. Ali pitam ja vas, što više zbližava ljude od spavanja u neudobnim sjedalima dok ti susjed zabada lakat u rebra?
Koje su vrijednije forografije od onih ljudi snimljenih u busu kako spavaju otvorenih usta slineći po sebi. Također, to putovanje busem omogućuje posjet mnogobrojnim usputnim mjestima, koja su svakako vrijedna pažnje. Putovanje busem je zapravo najidealnije za takvu vest putovanja.
Dakle, ovaj razred stalno ponosno istiće svoju posebnost, zašto bismo onda uzeli maturalno putovanje na koje idu gereracije i generacije, bezbroj razreda, zašto ne bismo bili orginalni i posebni i pridružili se općoj gimnaziji na posebnom putovanju, putovanju na kojem bi nam mnogi zavidjeli ?
Zašto da se zanosimo vlastitim interesima, sukobima, umišljenošću, predrasudama ? Ako želimo, možemo se ponašati kao da ne poznajemo b razred, iako mislim da ima nas koji imaju dobre prijatelje među njima, i kojima njihovo društvo ne bi nimalo smetalo. Uostalom, idemo s njima samo da vi nam bilo jeftinije, zar ne ?
I na kraju samo da naglasim da se ja ovdije ne borim za vlastite interese, već da mislim na interese cjelog razreda, da svatko dobije priliku upoznati obije alternative, te glasati po svojim željama i nahođenju, ali i shvatiti da je kamo odemo svejedno dok god među nama nema gorčine i neprijateljstva, dok god shvaćamo da je konačna destinacija izglasana demokrastki i pravedno te dok budemo tolerantni prema svim mišljenjima i željama, te svakog pojedinca, najglasnijeg i najtišeg uzmemo jednako ozbiljno.
Ako postignemo takve izbore, zaista, nije bitno koja će destinacija pobjediti, jer imat ćemo maturalno putovanje kakvo se može samo poželjeti može- biti ćemo pravi razred.
Pouka? Ako ikako možete odite u Francusku na maturalac, ili na neki još više cool mjesto i pošaljite mi razglednicu :)
Ovo se zove otvorena provokacija. Mislim da je vrijeme da tom liku netko objasni koliko je zapravo život beznaćajan truo i bolan i koliko sam ja nesretna u svojoj patnji. Rezanje žila obavezno. ^^
Sitni užitci sačinjavaju život, zar ne?
nedjelja, 19.11.2006.
Ne strahujte, jer preizlasli post slijedi
Pojma nemam zašto, ali smijala sam se ko blesava kad sam ovo pročitala. Gušila se od smijeha. "Žufki humor" šta bi moja profesorica iz hrvatskog rekla. Ali morate priznati da je smiješno.
Zaostajem s izvještavanjem što sam zanimljivoga i lijepoga čitala.
Recimo, mislim da sam spominjala bila nešto Clochemerle od Chavaliera, ako se ne varam.
Lik je Francuz, kaj da vam više velim. :)
Ko god ima vremena, mislim da bi trebao pročitati tu knjigu, makar prvi dio. Ja ću i ostale kad skupim vremena.
Nekako baca posve drugo svjetlo na neka društvena zbivanja, i naravno, svi na kraju ispadnu magarci.
Ali zbilja SVI, od najučenijih ljudi, preko popova do seljaka. Najbolji je lik, apotekar, kojem umre žena i od onda svako malo unajmljuje kurve da se skinu i gole leže pred njim i prave se da su mrtve, da bi ih on mogao oplakivati.
Dodajte uz sve to minimum cenzure i hrpu urnebesnih situacija, i zabavljeni ste dan dva. A i znate kako nadmudriti ljude kojima smrdi iz usta, ćime se detaljno bavi prvo poglavlje. :)
Još nešto od neobavznog štiva, za mozgoopuštajuću zabavu?
Luc Besson- Arthur i Minimejci. Zbilja, krepala sam kad su rekli da su Maltazardovi (onaj čije se ime ne smije izgovoriti ^^) fanatici velika prijetnja i opasnost na putovanju. Mislim, kud baš "fanatici"? Sad stalo očekujem da se ispostavi da je Maltazard zapravo Michael Jackson, pa da ima tolke krvožedne fanatike.
Uglavnom, istina, lik radi dobr filmove. Ali knjiga ... izgleda kao scenarij za film, koji naravno i dolazi uskoro. I on će može biti dobar. Ali knjiga jednostavno nije knjigasta, nije knjiški jezik, knjiška struktura rečenice, knjiški stil.
To je knjiga pisana da zaradi novce, ne da bude dobra knjiga. Zli likovi su jednostavno zli po defaultu i žele sve uništiti jer žele sve uništiti, a to je jer su sebični, uskogrudni i vrlo vjerojatno ružni, bakica je dobra stara bakica, Arthur je nadprosječan klinac, a princeza Selenija napuhana bahata pubertetlija koja ne poznaje ni jedan drugi naćin izražavanja osim sarkazma. Ak se mene pita, čekajte film.
Guy Gavriel Kay, što o njemu reći onima koji nisu nikada čitali ništa njegovo? Svakako dajte :)
Lik je prilično fascinantan, samim time što je sudjelovao u dovršavanju Silmarilliona (koji je, za one koji ne znaju, Tolkienovo djelo).O tome zašto je Tolkien zakon, ovaj put ne bih, ali moram reći da ga Kay zbilja u ničemu ne kopira, kao što mnogi drugi čine. Zamjeram mu doduše, izrazito nisku količinu fantastičnih elemenata u knjigama, nema "vilenjaka i magije i ostale izmišljene bagre" koji jedni tolko obožavaju dok ju drugi zdušno preziru.
Ne, sve su to više manje obični ljudi, u običnom svijetu tamo negdje daleko u prošlosti, iako možda puno brliže nego što mi to možda mislimo. Ja sam do sada čitala Posljednju svijetlost sunca, Pjesmu za Arbonnu i sad čitam Lavove Al-Rassana. Sve tri su toliko različite, posve neovisne knjige, a opet u mnogome su slične.
Mjesto radnje je uvijek jedna potpuno stvarna povijesna lokacija, Engleska, Francuska, Španjolska, a vrijeme radnje doba opasnosti od vanjskih osvajaća.
Tako U Posljednjoj svijetlosti sunca predivan otok ljudi i neljudi biva ugrožen od bolesnih ambicija jednog od prirode poprilično zakinutog Vikinga ( nadam se da su oni, u svakom slučaju, babrari su).
U njoj ima ćak i nešto veća količina neralnih zbivanja, koja se vežu uz stare neprokrčene šume, u doba dok ih je još bilo ( danas svega 5% engleske leži pod šumskim pokrivačem )
Spektar likova je bogat, sudbine su im zakućaste a motivi šaroliki. Zbilja, nema ćega nema. A i upoznajemo jednu veoma zanimljivo barbarsku tehniku masakriranja neprijatelja zvanu krvavi orao ako se dobro sjećam. Čitadoh davno, pa vam na mogu dati više informacija, ali u svakom slućaju, nakon nje sam bila zbiljski zaintrigirana Kayevim radom.
iduća je Pjesma za Arbonnu, koju pročitadoh na Quantakinu preporuku.
Ovdije je riječ o Francuskoj, dvorevima, trubadurima i plačenicima. Najdraži mi je zapravo centralni lik, Blaise.
Bezbrojne kritike knjige možete pročitati posvuda po internetu, o radnji, likovima, stilu i svemu pa ću ja samo reći da jel tolko zakon da mu ćak i bradu možemo oprostiti :) A i da, ako krenete čitati, budite sigurni da ne će završiti onako kako mislite da bude ^^ A možda ... ste tolko pametni pa da znate, al onda niste fora, budući da je knjiga zabavna :)
Treća? Lavovi Al-Rassana? Iskreno, uzela sam ju s okljevanjem, nije mi bila simpa. Naslovnica je ... blijeda, na koricama piše da se radi o nekom kalifatu, nekim likovima koji se bora za nešto ... Španjolska. Što se zanimljivo može događati u španolskoj?
E pa, ljudi moji, moguće je. Što me natjeralo da se predomislim? Amputacija noge na srednjovjekovni naćin ^^ Uzmi pilu i vužgi :P Zapravo, nekako su mi u njoj likovi bolji nego u Pjesmi, nekako su ... realniji :)
Lol, i zar je to prednost? Ne znam, ali znam da u Pjesmi nema likova koji ti se usred noći pojave na prozoru, popričaju ti s ocem, razriješe par svijetko političkih pitanja, zažvale te, pobiju nekoliko ljudi i još stignu biti jedan od najbezveznijih likova u knjizi. Sto je strašno, zapravo se ćini da su svi na isti kalup, ali kad nisu, jer su poprilično raličiti. Valjda svi imaju onaj faktor x poželjnosti ugrađen, kad uspiju ćak i ženu kojoj je životni san bio postati redovnica nahuškat protiv crkve. :)
No da, onda se postavlja, pitanje, zašto bi itko ćitao ovu knjigu ako nije žensko koje voli amputacije stvari u krajnje nehigijenskim uvijetima? Dobro pitanje. Well, ima i cool ženskih likova. Ali je problem kod svih Kayevih likova, ili bar većine što su tolko ... homogeni. Svi su isti. Tolko nije izraženo u posljednoj svijetlosti Sunca, ali u ovim starijima, svi koji nešto znaće za priču su snažni karakteri, individualci, tvrdoglavi, nadprosjećano inteligentni, savršeni borci, fizički izuzetno privlačni , sve sami neki nadljudi. Ok, dakle tko nije takav, nema što tražiti na ovome svijetj, teško da će biti uspješan?
Eto, to je moja primjedba, svaki lik ima svoj indentitet, prošlost, motive, snove i sve, ali imaju slične osnovne karakteristike što defintiivno vodi prema zasićenju. Ok, dobro, ne još, ali jednoga dana vjerojatno da.
Inaće, među tim knjigama ima i razlika u vremenoskom okviru radnje, obićno je proslov neki događaj koji se zbio u malo daljoj prošlosti koji je na izravan ili neizravan naćin oblikovao sadašnji svijet i zbivanja u njemu. Sama radnja je obićno u rekativno kratkom vremenu, godina ili dvije, a ono što mi se posebno sviđa je da nema nastavaka. A-a.
Dobro, ima on jednu trilogiju, ali to još nisam čitala.
Ti nastavci su ko pošast poharali suvremenu Fantastiku, U redu je kad jedna Dina ima ... preko deset nastavaka ako se ne varam ili ako imate jednu veliku cjelinu kao Zaboravljena kraljesvtva ( Forgotten realms za one koji ne znaju) ali kad je baš svaka bogovetna prića rastagnuta na 15 nastavaka, onda imaš da pošiziš. Moguće je da je i svih 15 nastavaka dobro, tko zna. Ali obićno se prića istopi na pola puta , nakon kojih 5000 stranica ...
Sad će se naći neki wiseass i reći mi da i Gospodar prstenova ima tri dijela, ali ja mogu reći da je Tolkien ta tri dijela pisao cijeli život i da je to neusporedivo s time kad netko svake godine objavi novu knjigu.
Nadalje, bile su tu lektire. Njih ćete tako i tako morati proćitati htijeli, ne htjela, tako da vam ih nemam što preporućivati, ali mogu vam pokazati da one i nisu toliko užasne i ogavne koliko se nekima možda ćini.
Ćića Goriot, tko ne bi htio pročitati pripovijest o jednom ekscentirčnom čovijeku, pomalo priglupom ali viještom u svom poslu, kojeg je upopastila mazohistička ljubav prema svojim dvijema kćerima koja je vjerojatno posljedica kompleksa zrtve i manje vrijednosti, koji su proizašti iz toga što ga je majka u djetinjstu zlostavljala, jer je bio gluplji od ostale djece? I jadnik konaćno nađe ženu koja ga poštuje i voli, ono ranjivo biće koji svaki muškarac treba da bi ga mogao štititi i da bi ju mogao voljeti kao prirodan iskaz zahvalnosti za svakodnevne užitke koje mu pruža, kad ona umre i ostavi ga bez ičega osim ta dva mala anđela, koji zaslužuju sva bogatstva ovoga svijeta ...
Tu ćete naći da stvari stoje onako kako bi i trebale stajati, likovi su puni mana ko što je lonac koji je godinama u upotrebi pun rupa. O da, svijet i otimijeno društvo onakvi kakvi oni doista i jesu, bez uljepšavanja.
I na kraju Madame Bovary, žena koja je cijeloga žiota bila nesretna jer je vjerovala ljubavnim pjesmama i nije mogla biti sretna s čovijekom, koji je voli na jedan uporan ali dosadan naćin. Dokaz da od života ne smijemo očekivati da bude kao u romanima, zapravo da od života ne msijemo ništa očekivati, već da sami moramo pronaći svoje vrijednosti i sreću.
Interliber. Gužva i gužva i gužva. Ove godine sam prvi put bila. Ulov poprilično dobar, Osnove crtanja od nekih likova s smiješnim prezimenima i Salvatoreove Srebrne rijeke. Mislila sam čopiti i knjigu o Sotonizmu u Rock glazbi, ali bila je toliko kratka da sam ju na mjestu pročitala ^^
Zašto smu mi prijašnji postevi bili toliko kratki? Iz istog razloga zbog kojeg je ovaj toliko dugačak.
Imam problema s razlučivanjem nekih unutarnjih poriva u zadnje vrijeme i tako, pa mislim da nema smisla pisati previšem osim ako to nije nekim posebnim povodom kao danas.
Stvari koje radim su zapravo savršeno predvidljive, samo što ja ne prepoznajem uzorak dok ga ne vdiim iza sebe.
Kad bih barem mogla nadrasti ove sitničave gluposti koje mi oblikuju percepciju svijeta ... kad bih barem mogla ...
petak, 10.11.2006.
Čovijek i prelako zaboravi dobre trenutke poput ovih, trenutke bez kojih ja ne bih bila ja.
Trenutke na ledu, kada nestaje osjećaj boli u nogama i sve što postoji je odzvanjanje dječijeg smijeha, i moj širok osmjeh. Ne postoji nitko osim nas dvije, svi ostali su tek mrlje u pozadini, dok krstarimo ledom i vrludamo kroz zavoje.
Dugo se nisam ovako dobro zabavila ...
ponedjeljak, 06.11.2006.
petak, 03.11.2006.
srijeda, 01.11.2006.
Pogled iz kuhinje u ovo doba godine, oduvijek je bio jednak, dok nije nekoliko čempresa odlučilo umrijeti. Ne znam što ih je to otjeralo iz moje živice koju inaće smatram prilično veselim društvancem, ali dogodilo se.
Na njihovim su mjestima zjapile praznine i rupe zemlji, koje su sada popunjene sviježim malim čempresićima.
Nadam se da će se uklopitit u društvo.
Ali živica će uvijek biti krnja, na tom mjestu, odmah ispod kuhinjskog prozora,
vidik će biti proširen još dug niz godina, vidik koji podsječa na djelo nekog našeg naivnog umjetnika s golim drvečem koje svojim granama para jednolično sivilo neba i malim seoskim kučicama zaklonjenim tim omtrvjelim orasima.
Između mene i ostatka sela prostire se polje koje se na stranama prostire u daljinu, prošarano malobrojnim, zaostalim neobranim zasadima kukuruza. Cijela ta slika je tako skladna, da ne mogu zamisliti orahe bez pustih polja, ili kučice bez oraha, oni su tu takvi kakvi su bili mnogo godina prije mene, i čine posebnu cjelinu prema kojoj ne mogu ne osjećati strahopoštovanje dok ispijam svoju šalicu bijele kave poslje ručka sjedeći za stolom zajedno s roditeljima.
Ali onda primječujem još nešto, cestu. Cestu koja prolazi sredinom tog umjetničkog djela, koja ga siječe na pola, dijeli polje od ljudi, mene od oraha. Cestu koja nam je donjela napredak, koja nam je omogučila da napustimo težak život na polju, da se obrazujemo, napustimo selo, napustimo prošlost.
Svejedno, jedva čekam završetak obilaznice koja će sav promet odvesti pred neka druga vrata, a nama ostaviti tek pokojeg lokalnog prolaznika. Kad ćemo ponovno biti malo zaostalo selce bez ikakve prometne važnosti u kojem svaki drugi stanovnik ne zna upaliti teletekst na TV-u.
U zadnje vrijeme primjetila sam da susrećem puno ljudi koji sanjaju o odlasku. Shvaćam ih, obečanje boljeg života, sigurnosti, pravednosti, obečanje budućnosti. Tko bi to mogao odbiti? A opet, pitam se, je li vani toliko bolje, ili je samo susjedova trava uvijek zelenija.
Nekako me uvijek zaboli srce kad pomislim da bih jednoga dana morala ostaviti sve ovo, moju zemlju, moj dom i jednostavno otići. Vezana sam uz nju na neki za mene jedinstven način. Živim na zemlji iz koje je moja prapraprabaka hranila svoje dvanaestero dijece, jedem mrkve iz tog istog komada zemlje iz kojeg je izrasla cijela moja pošlost ...
moj Hobbiton koji je bio poprište mnogih bitaka, koje bi istim onim jogurtima koji tvrde da ne postojim bile beznačajne, ali meni su ... bile sve. Nitko nikada nije bio ozljeđen, čak se nismo ni tukli, bile su to bitke dosjetljivosti, gerilskog ratovanja, lukavština i podmetanja. Redovito su se svi drugi udruživali protiv mene i spletkarili, u tim su se stvarima otkrivale sve one male inaće neizrečene primjedbe i mišljenja, sklonosti ... ali ovaj je archmage ostao neporažen ^^
Iskreno, ako bih morala birati mjesto gdje bih željela da moji evenualni potomci odrastu, Krtičland je bez premca moj favorit. Da budu svoji na svome, nasljede sve zamke koji im oduvijek i pripadaju, s nadom da će se stanje jednom i popraviti, i da će političari prestati pričati bajke za malu djecu.
Možda čak i da vide gole orahe i male kučice opred njih te se zamisle kao i ja, na neki dalek dan Svih svetih.