Pogled iz kuhinje u ovo doba godine, oduvijek je bio jednak, dok nije nekoliko čempresa odlučilo umrijeti. Ne znam što ih je to otjeralo iz moje živice koju inaće smatram prilično veselim društvancem, ali dogodilo se.
Na njihovim su mjestima zjapile praznine i rupe zemlji, koje su sada popunjene sviježim malim čempresićima.
Nadam se da će se uklopitit u društvo.
Ali živica će uvijek biti krnja, na tom mjestu, odmah ispod kuhinjskog prozora,
vidik će biti proširen još dug niz godina, vidik koji podsječa na djelo nekog našeg naivnog umjetnika s golim drvečem koje svojim granama para jednolično sivilo neba i malim seoskim kučicama zaklonjenim tim omtrvjelim orasima.
Između mene i ostatka sela prostire se polje koje se na stranama prostire u daljinu, prošarano malobrojnim, zaostalim neobranim zasadima kukuruza. Cijela ta slika je tako skladna, da ne mogu zamisliti orahe bez pustih polja, ili kučice bez oraha, oni su tu takvi kakvi su bili mnogo godina prije mene, i čine posebnu cjelinu prema kojoj ne mogu ne osjećati strahopoštovanje dok ispijam svoju šalicu bijele kave poslje ručka sjedeći za stolom zajedno s roditeljima.
Ali onda primječujem još nešto, cestu. Cestu koja prolazi sredinom tog umjetničkog djela, koja ga siječe na pola, dijeli polje od ljudi, mene od oraha. Cestu koja nam je donjela napredak, koja nam je omogučila da napustimo težak život na polju, da se obrazujemo, napustimo selo, napustimo prošlost.
Svejedno, jedva čekam završetak obilaznice koja će sav promet odvesti pred neka druga vrata, a nama ostaviti tek pokojeg lokalnog prolaznika. Kad ćemo ponovno biti malo zaostalo selce bez ikakve prometne važnosti u kojem svaki drugi stanovnik ne zna upaliti teletekst na TV-u.
U zadnje vrijeme primjetila sam da susrećem puno ljudi koji sanjaju o odlasku. Shvaćam ih, obečanje boljeg života, sigurnosti, pravednosti, obečanje budućnosti. Tko bi to mogao odbiti? A opet, pitam se, je li vani toliko bolje, ili je samo susjedova trava uvijek zelenija.
Nekako me uvijek zaboli srce kad pomislim da bih jednoga dana morala ostaviti sve ovo, moju zemlju, moj dom i jednostavno otići. Vezana sam uz nju na neki za mene jedinstven način. Živim na zemlji iz koje je moja prapraprabaka hranila svoje dvanaestero dijece, jedem mrkve iz tog istog komada zemlje iz kojeg je izrasla cijela moja pošlost ...
moj Hobbiton koji je bio poprište mnogih bitaka, koje bi istim onim jogurtima koji tvrde da ne postojim bile beznačajne, ali meni su ... bile sve. Nitko nikada nije bio ozljeđen, čak se nismo ni tukli, bile su to bitke dosjetljivosti, gerilskog ratovanja, lukavština i podmetanja. Redovito su se svi drugi udruživali protiv mene i spletkarili, u tim su se stvarima otkrivale sve one male inaće neizrečene primjedbe i mišljenja, sklonosti ... ali ovaj je archmage ostao neporažen ^^
Iskreno, ako bih morala birati mjesto gdje bih željela da moji evenualni potomci odrastu, Krtičland je bez premca moj favorit. Da budu svoji na svome, nasljede sve zamke koji im oduvijek i pripadaju, s nadom da će se stanje jednom i popraviti, i da će političari prestati pričati bajke za malu djecu.
Možda čak i da vide gole orahe i male kučice opred njih te se zamisle kao i ja, na neki dalek dan Svih svetih.
Post je objavljen 01.11.2006. u 14:56 sati.