Na neka svoja djela čovijek ne može biti ponosan. Ne da su loša ili išta, samo su previše ... osobna.
Gledala sam Housea jučer. Nije da to ne radim svaki tjedan. Volim glazbu iz špice.
A i inaće imam sklonost prema takvim serijama u kojima se zapravo o ničem ne radi.
Samo jedan ludi doktor. I pacijenti. I život. Ništa više.
Kad odrastem, želim biti kolekcionar jednadžbi. Zapravo nemam pojma piše li se jednađbi ili jednadžbi. Mislim da je ovo drugo. Ali moja nepismenost trenutno nije bitna.
Činjenica je da vjerojatno nikada ne ću shvatiti ni jednu od njih. Nekada zavidim ljudima koji mogu rješavati takve stvari.
Ja sam odavno prihvatila činjenicu da je sve što na tom polju mogu je naučiti tehnike i tu i tamo primjeniti malo zdrave pameti. Kao i s glazbom.
Ćinjenica da ju ne razumijem ne znaći da ju ne mogu voljeti.
Iako, zapravo, pitam se koliko ja doista volim glazbu. Primjetili ste da skoro nikada ne pričam o nekim posebnim bandovima ili bilokakvim izvođačima, dobro, prošli put spomenudoh McKennitticu, ali to je samo zato jer je ona kriva za sve.
Inaće, ne znam. Ne volim stalno biti u tišini. Većinu vremena niti ne slušam ono što "slušam".
Pričala mi je nedavno jedna prijateljica o svom najdražem bandu. I pričala i pričala, pričala s takvim oduševljenjem i strašću, da sam pomislila da su ti ljudi definitivno nešto posebno. Ali istovremeno, znam da ja ne bih to tako doživjela.
Osjetila sam se kao sljepac pred Mona Lisom. Znam da je tu, ali je izvan mog dohvata, zauvijek.
Kao svojevrstan dio prihvaćanja sebe, morala sam prihvatiti tu ćinjenicu. I naći naćin da ju zaobiđem.
I vidite, tu zapravo dolazi klizanje. Ono pravo, umjetničko. Ono je sinteza između umjetnosti i sporta.
Mojeg hendikepa i vještine. S jedne strane postoji glazba, a s druge ja koja ju jedino na taj naćin mogu osjetiti.
To je zapravo ples, kao što je i sam život neka vrsta plesa.
I ako se dovoljno koncentriram, mogu ćuti glazbu između dvaju promjena stanja.
Zato toliko mrzim kad je DJ neki idiot i pušta samo retardirane stvari, koje se doduše većini sviđaju.
To me taotalno izdeprimira. I onda sam bolno svijesna svih ljudi oko sebe. Oni se zabavljaju.
Izlazim s leda, i ljudi postaju tek treptava masa boja koja se stalo miješa ... za njih nema razlike.
Voljela bih kad bih mogla biti sama na ledu, iako znam da se to nikada ne će ostvariti.
Ali nema veze. Ako se dovoljno koncentiram na ućenje pokreta i na vježbe ravnoteže, uredu je.
Iasko su trenuci kad sve ide kako bi trebalo rijetki, ima ih, i sama ta spoznaja da će se prije ili poslje konaćno dogoditi ono što čekam mi je dovoljna.
Sa jednadžbama postoji jedan problem zapravo. One uopće nisu to što mislim da jesu. Ne mogu naći bolji naziv.
I ima smisla u neku ruku. Svako tjelo u prostoru je opisivo određenim jednadžbama i funkcijama, zar ne?
Zašto onda ne bi mogla biti i te sferolike tvorevine koje mi od milja nazivamo ljudima?
Kad bolje razmsilim, nerviraju me jednostavni ljudi. Kolko god bili možda iznutra komplicirani, svesrdno se ponašaju i deklariraju kao posve obićni ljudi. A znaš da to nisu. Dosadno je čekati ih.
Iako, nekako se stalno bojim da ću upasti u tu masu "obićnih", dosadnih ljudi. Da svako odmah skuži kako moj mozak funkcionira. To je odvratno. A opet, ako malo bolje pogledam SVE što radim je toliko nevjerojatno predvidljivo da boli.
Stvari koje volim, tempo kojim dolazim do nekih spoznaja, same stvari koje shvaćam, nekako imam osjećaj da što bolje poznam sebe i svijet oko sebe, da sam to dalje od stvardnog stanja stvari.
Nekada zavidim ljudima koji imaju sigurnu budućnost. Koji imaju skoro siguran posao, planove za budućnost i sve ...
moj život je nakon iduće godine ... velika nepoznanica. Nekada me strah da sve vještine koje imam ne će biti dovoljne da se sama snađem. Da su moji roditelji trebali biti drugačiji i naučiti me kako preživjeti. A možda su upravo to i ućinili.
Ne ću znati dok ili ne potonem ili ne opstanem. Ali nesigurnost nije dobra za želudac, znate.
Zapravo, prilićno sam zabrinuta za tu zmotanu jedinku zvanu ja. Nadam se da su mjere koje poduzimam dovoljne.
A ćesto osim nade, nemamo apsolutno ništa.