Vratila sam se kući umorna i prazna, tijelo više nije molilo pokret, već vrištalo za odmorom. Snovolovka. Tijelo je bilo umorno, ali um, pred njime se tek nalazio pravi maraton. Nisam bila sigurna niušto, i tada je najbolje ne misliti niočemu. Riplyevke koje obrastaju lice čovijeka koji se vrišteći u bolovima valja po tlu prekrivenom snijegom šume negdije bogu iza nogu. To mi je trebalo. Čisto i jednostavno. Bol, po mogučnosti tuđa.
Konačno zabole me oči i samo što ne zaspijem na knjizi. Moram ju skloniti, jer će me prijateljica ubiti ako ju zaslinim. U najboljem slučaju, njen bijes je nešto s čime se ne treba igrati. Gasi se svijetlo. Yannieva "Love for life" tiho pluta u zraku, odbijajući se staložiti, srce ne želi usporiti ritam, misli nadolaze sve brže i brže, usprkom svom trudu da ih prigušim, da im zabranim dolazak. Nemoguće je. Svijesna sam da ću satima ležati u mraku vrteći se u krevetu.
Cure iz mog uma, natapajući plahte i jastuk svojom toplinom, ne želim ih, kao što djevojčica ne želi svoje prvo krvarenje, ali tome nema pomoci, tako mora biti.
Spoznaja koja mi je cijeli dan pružila nevjerojatnu količinu zadovoljstva, sada je postala nekako teška, mutna i uznemirujuća. Izgledao je totalno sjebano.
Prošla sam tek prvi kilometar, već sam se sva uspuhala. Loš znak. Svijež zrak mi uvijek godi, volim kad mogu udahnuti duboko i slobodno. Volim kad stvari imaju pravilan ritam poput trčanja. Jedan dva, jedan dva.
... Reci kako je kad gubiš se, kad krivo radiš, lutaš i nestaješ ...
Tog jutra, donjela sam odluku, ispravnu odluku, onu koja je bila sasvim naravna. Ne ću ga vise voljeti. Ne znam zasto mi je to bilo potrebno, ali bilo je. Ionako sam prije nekog vremena, sliom prilika naucila kako da bol pretvorim u nesto dobro, ljubav prema jednom covijeku u ljubav prema zivotu. Što je tu je, zivot donosi svakakva sranja i nemamo izbora nego ih progutati. S tekom po mogućnosti. Jedan dva, jedan dva. Staza se proteze u beskraj, do maglom okupanog horizonta.
...Pogledaj me u oči, znaš da mislimo isto ,vjerujem ti jer te volim al spao si fakat nisko ...
Neoprez bih mogla skupo platiti, u ovim krajevima. Nikada ne možete biti posve sigurni što je to što vas gleda iz grmlja. Svejedno idem dalje, moram dalje. Treba mi taj osječaj slobode kada tlo gotovo da i ne postoji, nema ništa što me veže za zemlju, samo zelenilo svud oko mene i rijeka u sredini svega. Labudovi, na stotine njih, vjerojatno nesvijesni moje sprisutnosti odmaraju krila na mirnoj površini gotovo nepomične vode. I sječanje na onaj trenutak, davno u prošlosti kada su leptiri izljetali iz trave, leteći u savršeno nepravilnoj formaciji, šaptajući mi o ljubavi koja je iznad svega, iznimke iz svih pravila koja se ne uklapa u nijedno pravilo, o ljubavi Boga prema čovijeku. Jedan dva, jedan dva. Ništa, tišina.
...Kad su stvari stisle sa svih strana zajedno smo stajali, Ja držo sam se uz tebe, nismo se odvajali ...
Prolazim pored grmlja, fazani izljeću, ne trzam se, kao što prije jesam. Prije sam skakla na svaki šum, kojih ovdije gdije nema ljudi ima napretek. Naučila sam. Rijetko koji čovijek će ostati uz vas nakon što shvati tko ste zapravo. Zato se dobro družiti s glupim ljudima, oni nikad ne shvate. Ljudi uvijek govore kako su se drugi promijenili više nisu ono što su nekad bili. To nije istina. Osoba je ono što ona može ili ne može postati. Oblik se uvijek mijenja, mogučnost nikada. Jedan dva, jedan dva.
... ne razumijem šta ti je, al nije me ni briga, to je tvoja odluka, i šta ću ja, jebiga ...
Ležim u mraku, tišini. Tresem se, osjećam zube kako udaraju i grebu glatku površinu aparatića za korekciju zubiju. Cijela unutrašnjost me boli i poželim vrištati, no jedini zvukovi koji izlaze iz usta su tihi jecaji. Zašto? Zašto se ljudi vraćaju samo kako bi vam rasparali stare rane, zašto to uopće boli? Poželim da mogu plakati, ali ne mogu. Mrak. Ako se zbilja ne potrudim, ispovračat ću cijelu utrobu. Nema nikakvo pravo pod kapom nebeskom da me sad pita kako sam. Ponovo počinju grčevi. Ne sad, više ne. Sad jedino želim zaspati, zaboraviti.
Nebo je crno i prazno, osim tankog mjesečevog srpa koji stoji na svom mjestu, bijel i sjajan, želeći svima da imaju sretan i blagoslovljen Božić ispunjen mirom i radošću. Zastori na prozoru su pregusti da bih da vidjela, a opekotine na srcu presviježe da bih ga čula. Nadam se da je duša još uvijek dovoljno čista da ga može osjetiti.
Sretan vam Božić.
Znate zašto volim plovidbu? Jer mogu maštati, onako ... posve slobodno i nesputano, zamišljati sebe kako stojim na pramcu, pramcu koji lomi valove i najavljujem svoj dolazak.
Nepoznata zemlja, neistraženi krajevi, tajne ... dolazim.
Stojim uspravno i ponosno, izravnatih leđa, ramena zabačenih unazad u rukama držeći svoje oruđe, dok se kosa vijori zamnom nošena istim onim vjetrom koji pokreće valove koje razbija moja galija.
Stvari su sada drugačije. Ne obično drugačije, već nekako ... nedefinirano drugačije.
Valjda druga perspektiva ima takav učinak. A možda je samo stvar u dolasku hladnoće ...
Volim hladnoću. Osjetiti ju na koži, kako prodire sve do kostiju, kako briše sve na što naiđe. Ulice su puste, ulice su uvijek puste kada magla i hladnoća vladaju. Tišina.
U pravilnom ritmu razbija ju zvuk mojih koraka, lagan, gotovo neprimjetan, ali toliko nezgrapan i grub pored beskrajne mekoće tišine.
Smijeh je konačno utihnuo. Onaj ushićen, nekontroliran, hedonistički smijeh ljudi koji uživaju u životu.
Mirna sam, jer više ne postoje, jer ne postoji onaj dio mene koji je bio rastrgavan njime, onaj dio koji ga je toliko želio samo za sebe.
Maglom zamagljen svijet samo je pozornica za slike koje isprva skoro neprimjetno, cure iz mog uma da bi naposljetku posve preplavile ono što zovemo stvarnošću.
A onda, kada stvarnost više ne postoji, ostajem samo ja, sama sa svojim snovima ... i sretna sam, jer je u njima jedina razlika između smijeha i osmjeha.
Već vidim kako se sve raspada, pred mojim očima, srca su ponovno slomljena ...
Ne bi trebalo biti tako. Trebalo bi biti dovoljno, ljudi se ne bi trebali gubiti, ne bi trebali zaboravljati ...
Dugo nismo bili sami zajedno, predugo. Blještavo sunce nisko na nebu, veličanstveno u igri svog sjaja s oblacima, s kojeg sam odvratila već isntinktivan pogled kojim sam pokušala zauvijek uhvatiti tu koncentriranu ljepotu u svoje srce, činilo se dosadno u usporedbi s njime koji je bio puno bliži, zemaljskiji. Kosti, mišići, koža, dlaka, upravo savršena konstrukcija, remek djelo Stvoriteljevo.
Svaki pokret upravo jednako odmjeren , spretan i graciozan koliko i divlji i instinktivan.
Divila sam se onom životinjskom u njemu, onoj želji i strasti za ispunjenjem svojih želja, koja mu je sjala u potpuno crnim očima, kao i toliko puta prije.
Počeo je glasnije i sve pliće disati,gotovo dahtati.Znala sam da je umoran. Pružalo mi je to neku neobičnu vrst zadovoljstva, ta spoznaja da sam ga uspjela izmoriti.
Sad se više ne će opisati, više ga ne moram toliko sputavati, podložan je mojoj volji.
Dominacija mi uvijek nakon nekog vremena dosadi, tada znam da je vrijeme za završnicu, vrijeme je da se zapne iz petnih žila, bez obzira na umor duboko u plučima i kostima.
Sunce je još uvijek ovdje, i dalje nam pruža svoju toplinu i zaštitu, iako je ono sada tako u nekom sporednom dijelu moje svijesti.
Zadnjih nekoliko trenutaka sve čega sam svjesna je bol, možda čak i olakšanje. Vjerojatno oboje. Konačno mogu doći do daha, zrak nikada nije bio toliko ugodan dok mi je ispunjavao pluća. On diše još pohlepnije od mene, znam da mu je potreban dobar odmor.
"Vrijeme je da se vratimo doma", rekla sam mu polako krećući prema kući.
Gledajući me ostao je sjediti na mjestu.
"Danas si bio posebno dobar i poslušan, srčeko moje", nastavila sam vrativši se do njega, počeškavši ga iza uha, pružajući mu šaku njegovih najdražih psećih kolačića koje sam izvadila iz džepa.
"Hajdemo sada doma, prije nego padne mraki iz sjena izađu čudovišta koja vole jesti takve male psiće kao što si ti."
Na to me pogledao svojim malim okicama, provjeravajući mislim li ja to ozbiljno. Osmijeh.
Ponekad mogu vidjet osmijeh na njegovom licu. Onu vrstu osmijeha koji nikad ne laže. Ustao je, i ja s njim, te se uputimo kroz visoku travu i krivudave staze, u mislima već negdje daleko iza zalaska sunca.