Znate zašto volim plovidbu? Jer mogu maštati, onako ... posve slobodno i nesputano, zamišljati sebe kako stojim na pramcu, pramcu koji lomi valove i najavljujem svoj dolazak.
Nepoznata zemlja, neistraženi krajevi, tajne ... dolazim.
Stojim uspravno i ponosno, izravnatih leđa, ramena zabačenih unazad u rukama držeći svoje oruđe, dok se kosa vijori zamnom nošena istim onim vjetrom koji pokreće valove koje razbija moja galija.
Stvari su sada drugačije. Ne obično drugačije, već nekako ... nedefinirano drugačije.
Valjda druga perspektiva ima takav učinak. A možda je samo stvar u dolasku hladnoće ...
Volim hladnoću. Osjetiti ju na koži, kako prodire sve do kostiju, kako briše sve na što naiđe. Ulice su puste, ulice su uvijek puste kada magla i hladnoća vladaju. Tišina.
U pravilnom ritmu razbija ju zvuk mojih koraka, lagan, gotovo neprimjetan, ali toliko nezgrapan i grub pored beskrajne mekoće tišine.
Smijeh je konačno utihnuo. Onaj ushićen, nekontroliran, hedonistički smijeh ljudi koji uživaju u životu.
Mirna sam, jer više ne postoje, jer ne postoji onaj dio mene koji je bio rastrgavan njime, onaj dio koji ga je toliko želio samo za sebe.
Maglom zamagljen svijet samo je pozornica za slike koje isprva skoro neprimjetno, cure iz mog uma da bi naposljetku posve preplavile ono što zovemo stvarnošću.
A onda, kada stvarnost više ne postoji, ostajem samo ja, sama sa svojim snovima ... i sretna sam, jer je u njima jedina razlika između smijeha i osmjeha.