Raspjevani dikobraz
srijeda, 31.01.2007.
Dobar dan, uši, krpelji i razno razni nametnici te poštena inteligencija koji me čitate.
Dugujem vam post, a još ga više dugujem samoj sebi. Ne zato jer ću reći nešto pametno, nego jer mi treba loš post. O da, treba mi loš post. Zapravo je zapanjujuće koliko stimulativno loš post djeluje na čovjeka, da smisli bolji, jer ... ljudi ne smiju predugo gledati ovu sramotu.
ponedjeljak, 15.01.2007.
Zrcala, zrcala su kriva što sve je lažno
Ljuta sam, iako ne bih smjela biti. Ljuta sam na sebe jer me strah, ljuta sam na sebe jer znam da mogu bolje. Ljuta sam na sebe jer svako malo poželim učiniti nešto, bilo što, samo da se uvjerim da je sve u redu, da se mogu prestati brinuti. Ne bih smjela uostalom, što me se tiče?
Došla sam daleko, puno dalje nego što sam mislila, a opet ... možda se nisam makla s mjesta.
Ta sve su to ionako prazne tlapnje, priče i raspredanja, zapravo, ostala sam nijema, kao i uvijek.
Samo je neka ludost, neka bijedna i umiruća ideja ustrajala, da ovaj put, samo ovaj put kažem sve, do kraja. I ostala je tišina. Zagrljaj, zagrljaj bi sigurno pomogao.
Da barem mogu, samo da mogu pružiti nekome tu utjehu zagrljaja ...
Da ne moram gledati život sam kako se koprca i vrišti, vrišti jer želi disati, svaki udah moli onaj idući,
dok čovjek samo želi da muke prestanu, da ne moram gledati sve što je moglo biti.
Možda i ustrajem jer ne želim biti kriva, jer sam sebična i ne želim imati nikoga na savjesti, jer volim hraniti svoj jadan i bijedan ego takozvanim dobročinstvima. Ne želim u to vjerovati, ali moguće je, zar ne ?
Ni luđak nije svjestan svoje bolesti.
Ali uostalom, zašto sada stati? Ako je ovo ludost, onda sav moj život je i bio je ludorija, pa što ga onda tako čuvam? Zašto me panika hvata čim priđem i blizu ponoru u koji mi se valja baciti, čim nije sve u savršenom redu, čim i najmanja sitnica izmakne nadzoru, kad znam da sve mora poći krivo da bi pošlo pravo, da se i željezo mora prvo rastaliti, pa tek onda kovati.
Može li vjetar izokrenuti stvarnost?
subota, 13.01.2007.
To all my friends
Zašto upiremo prstom u ljude i govorimo da su nas ostavili, da su nam okrenuli leđa,da nisu bili tu za nas kad smo ih najviše trebali? Ta ionako na kraju ostajemo sami, kad dođemo do litice, ruba, trebali bismo biti zahvali što nam je netko barem dio puta pravio društvo.
Uostalom, nije li ono što svi mi tražimo tek puki pojam u našim glavama ...
Svima je tako lako praviti se da su bogovi kada treba upravljati drugima, navoditi ih na pravi put kako bi bolje odgovarali našoj maloj slici savršenog svijeta, kad treba pokazati da si jači i da se ne ćeš dati zafrkavati od nikoga čak ni od onih koji prema tebi upućuju očajničke krikove pred propast, tako ih je lako ne vidjeti, ne čuti, tada kada u glavi imamo samo jednu misao "Ja sam bolji od njih, ta sami su si krivi", iste one krikove koji nas progone noćima kada je već prekasno, a životi nepovratno nestali u beskraju.
U koncu, što je ispravno? Oni koji ne znaju sami stajati, ponovno će pasti iako im pružite ruku i podignete ih. Uostalom, da bi se moglo pomoći ikome, potrebna je nevjerojatna količina snage i strpljenja, često puno više nego što imamo, ili barem vjerujemo. Nedostatak vjere u sebe.
Zašto bismo išta pokušavali, kad je to ionako neizvedivo. Ajmo bolje svako gledati svog posla i radi ono kaj znamo da nam ide i kukati nad okrutnim svijetom i mlitavim ljudima. To će sigurno popravit stvar.
Uostalom ne možeš ideje ljudima na silu nagurati u glave, ti možeš samo ispružiti ruku, i pokloniti osmjeh, hoće li ga bližnji prihvatiti je pitanje izbora i rizik, uvijek rizik kao i sve ostalo bitno u životu.
četvrtak, 11.01.2007.
~Reklamacija~
Ovom posebnom prigodom, preporučam vam da pročitate "Šumu i stepu", pripovijetku Ivana Sergejevića Turgenjeva iz njegove zbirke pripovjedaka "Lovčevi zapisi". Zašto?
Jer će njena poetičnost zavesti i najhladnije među vama, polako i sigurno vas začarati bogatstvom mirisa, oblika i boja, ako se usudite makar i na trenutak prepustiti sanjarijama odvesti vas dalje nego što ste ikada mislili da komadić teksta na išaranom papiru može.
Na ovaj prekrasan dan, ja sam konačno i potpuno pukla, dosta mi je. Dosta mi je ovog šugavog IE koji me svakih pet minuta izbacuje. Baš me briga, ne ću to više trpjeti. Nekad je najbolje sve riješiti kratko i jednostavno. Doduše, blog mi izgleda zbilja loše, što se tiče dizajna, sad kad za otvaram s Firefox-om, taman kad sam ga sklepala da konačno liči na nešto. Al ajde, nema veze, imam vremena ^^
Ispričavam se onima koji su možda razočarani nedostatkom inteligentnih sadržaja ovdje, u zadnje vrijeme. Hvala na pozornosti, do idućeg javljanja.
utorak, 09.01.2007.
Post ljudi, čudo!
Budimo realni. Iduca godina biti ce ista kao i prošla.
Ne ce se dogoditi ništa carobno ni cudesno što ce nam živote uciniti predivnima.
Ne ce dojahati princ Chad Michael Murry i odnjeti nas u fairyland (osim ako ste Hillary Duff,
ali onda se ne družim s vama, iz principa).
Pitanje je onda, što ce se dogoditi, ako ju mislimo uciniti sjajnom kao što smo
planirali u onih 5 sekundi odbrojavanja. Štoviše moramo se zapitati što uopce želimo?
Stvari će vrlo vjerojatno izmaći kontroli. Stvari su već izmakle kontroli.
I što da se radi? Paničari. Zašto ne? Jer je to nevjerojatno glupo.
Nemam pojma što radim. Nemam pojma što radim već dulje vrijeme.
S jedne je strane moje pisanje totalan gubitak vremena jer vjerojatno ne će nikada od njega biti nikakve koristi. S time mogu živjeti.
S druge strane, ne želim da bude ovo što u ovom trenu je. Besciljno.
Kako je meni glava u kaši, tako je i ovaj post u kaši. Rado bih vam ispričala što sam danas vidjela.
Više nego rado, ali bojim se da je to preužasno da bih mogla opisati. Ili sam ja samo bila toliko užasnuta nad nečim što zapravo i nije užasno. Užasnuta nad busenom trave među stotinama istih takvih busenova. To je loš znak. Kad se počnem osjećati luđački, počnem se tako i ponašati. A onda tako i razmišljam, a kad tako razmišljam, obično zaribam stvari i ljudi misle da sam luda i ne će više imat posla samnom.
Depresija je u modi.