Budimo realni. Iduca godina biti ce ista kao i prošla.
Ne ce se dogoditi ništa carobno ni cudesno što ce nam živote uciniti predivnima.
Ne ce dojahati princ Chad Michael Murry i odnjeti nas u fairyland (osim ako ste Hillary Duff,
ali onda se ne družim s vama, iz principa).
Pitanje je onda, što ce se dogoditi, ako ju mislimo uciniti sjajnom kao što smo
planirali u onih 5 sekundi odbrojavanja. Štoviše moramo se zapitati što uopce želimo?
Stvari će vrlo vjerojatno izmaći kontroli. Stvari su već izmakle kontroli.
I što da se radi? Paničari. Zašto ne? Jer je to nevjerojatno glupo.
Nemam pojma što radim. Nemam pojma što radim već dulje vrijeme.
S jedne je strane moje pisanje totalan gubitak vremena jer vjerojatno ne će nikada od njega biti nikakve koristi. S time mogu živjeti.
S druge strane, ne želim da bude ovo što u ovom trenu je. Besciljno.
Kako je meni glava u kaši, tako je i ovaj post u kaši. Rado bih vam ispričala što sam danas vidjela.
Više nego rado, ali bojim se da je to preužasno da bih mogla opisati. Ili sam ja samo bila toliko užasnuta nad nečim što zapravo i nije užasno. Užasnuta nad busenom trave među stotinama istih takvih busenova. To je loš znak. Kad se počnem osjećati luđački, počnem se tako i ponašati. A onda tako i razmišljam, a kad tako razmišljam, obično zaribam stvari i ljudi misle da sam luda i ne će više imat posla samnom.
Depresija je u modi.
Post je objavljen 09.01.2007. u 02:30 sati.