Zašto upiremo prstom u ljude i govorimo da su nas ostavili, da su nam okrenuli leđa,da nisu bili tu za nas kad smo ih najviše trebali? Ta ionako na kraju ostajemo sami, kad dođemo do litice, ruba, trebali bismo biti zahvali što nam je netko barem dio puta pravio društvo.
Uostalom, nije li ono što svi mi tražimo tek puki pojam u našim glavama ...
Svima je tako lako praviti se da su bogovi kada treba upravljati drugima, navoditi ih na pravi put kako bi bolje odgovarali našoj maloj slici savršenog svijeta, kad treba pokazati da si jači i da se ne ćeš dati zafrkavati od nikoga čak ni od onih koji prema tebi upućuju očajničke krikove pred propast, tako ih je lako ne vidjeti, ne čuti, tada kada u glavi imamo samo jednu misao "Ja sam bolji od njih, ta sami su si krivi", iste one krikove koji nas progone noćima kada je već prekasno, a životi nepovratno nestali u beskraju.
U koncu, što je ispravno? Oni koji ne znaju sami stajati, ponovno će pasti iako im pružite ruku i podignete ih. Uostalom, da bi se moglo pomoći ikome, potrebna je nevjerojatna količina snage i strpljenja, često puno više nego što imamo, ili barem vjerujemo. Nedostatak vjere u sebe.
Zašto bismo išta pokušavali, kad je to ionako neizvedivo. Ajmo bolje svako gledati svog posla i radi ono kaj znamo da nam ide i kukati nad okrutnim svijetom i mlitavim ljudima. To će sigurno popravit stvar.
Uostalom ne možeš ideje ljudima na silu nagurati u glave, ti možeš samo ispružiti ruku, i pokloniti osmjeh, hoće li ga bližnji prihvatiti je pitanje izbora i rizik, uvijek rizik kao i sve ostalo bitno u životu.
Post je objavljen 13.01.2007. u 03:12 sati.