Marketing
Zrcala, zrcala su kriva što sve je lažno
Ljuta sam, iako ne bih smjela biti. Ljuta sam na sebe jer me strah, ljuta sam na sebe jer znam da mogu bolje. Ljuta sam na sebe jer svako malo poželim učiniti nešto, bilo što, samo da se uvjerim da je sve u redu, da se mogu prestati brinuti. Ne bih smjela uostalom, što me se tiče?
Došla sam daleko, puno dalje nego što sam mislila, a opet ... možda se nisam makla s mjesta.
Ta sve su to ionako prazne tlapnje, priče i raspredanja, zapravo, ostala sam nijema, kao i uvijek.
Samo je neka ludost, neka bijedna i umiruća ideja ustrajala, da ovaj put, samo ovaj put kažem sve, do kraja. I ostala je tišina. Zagrljaj, zagrljaj bi sigurno pomogao.
Da barem mogu, samo da mogu pružiti nekome tu utjehu zagrljaja ...
Da ne moram gledati život sam kako se koprca i vrišti, vrišti jer želi disati, svaki udah moli onaj idući,
dok čovjek samo želi da muke prestanu, da ne moram gledati sve što je moglo biti.
Možda i ustrajem jer ne želim biti kriva, jer sam sebična i ne želim imati nikoga na savjesti, jer volim hraniti svoj jadan i bijedan ego takozvanim dobročinstvima. Ne želim u to vjerovati, ali moguće je, zar ne ?
Ni luđak nije svjestan svoje bolesti.
Ali uostalom, zašto sada stati? Ako je ovo ludost, onda sav moj život je i bio je ludorija, pa što ga onda tako čuvam? Zašto me panika hvata čim priđem i blizu ponoru u koji mi se valja baciti, čim nije sve u savršenom redu, čim i najmanja sitnica izmakne nadzoru, kad znam da sve mora poći krivo da bi pošlo pravo, da se i željezo mora prvo rastaliti, pa tek onda kovati.
Može li vjetar izokrenuti stvarnost?
Post je objavljen 15.01.2007. u 19:04 sati.