Dugo nismo bili sami zajedno, predugo. Blještavo sunce nisko na nebu, veličanstveno u igri svog sjaja s oblacima, s kojeg sam odvratila već isntinktivan pogled kojim sam pokušala zauvijek uhvatiti tu koncentriranu ljepotu u svoje srce, činilo se dosadno u usporedbi s njime koji je bio puno bliži, zemaljskiji. Kosti, mišići, koža, dlaka, upravo savršena konstrukcija, remek djelo Stvoriteljevo.
Svaki pokret upravo jednako odmjeren , spretan i graciozan koliko i divlji i instinktivan.
Divila sam se onom životinjskom u njemu, onoj želji i strasti za ispunjenjem svojih želja, koja mu je sjala u potpuno crnim očima, kao i toliko puta prije.
Počeo je glasnije i sve pliće disati,gotovo dahtati.Znala sam da je umoran. Pružalo mi je to neku neobičnu vrst zadovoljstva, ta spoznaja da sam ga uspjela izmoriti.
Sad se više ne će opisati, više ga ne moram toliko sputavati, podložan je mojoj volji.
Dominacija mi uvijek nakon nekog vremena dosadi, tada znam da je vrijeme za završnicu, vrijeme je da se zapne iz petnih žila, bez obzira na umor duboko u plučima i kostima.
Sunce je još uvijek ovdje, i dalje nam pruža svoju toplinu i zaštitu, iako je ono sada tako u nekom sporednom dijelu moje svijesti.
Zadnjih nekoliko trenutaka sve čega sam svjesna je bol, možda čak i olakšanje. Vjerojatno oboje. Konačno mogu doći do daha, zrak nikada nije bio toliko ugodan dok mi je ispunjavao pluća. On diše još pohlepnije od mene, znam da mu je potreban dobar odmor.
"Vrijeme je da se vratimo doma", rekla sam mu polako krećući prema kući.
Gledajući me ostao je sjediti na mjestu.
"Danas si bio posebno dobar i poslušan, srčeko moje", nastavila sam vrativši se do njega, počeškavši ga iza uha, pružajući mu šaku njegovih najdražih psećih kolačića koje sam izvadila iz džepa.
"Hajdemo sada doma, prije nego padne mraki iz sjena izađu čudovišta koja vole jesti takve male psiće kao što si ti."
Na to me pogledao svojim malim okicama, provjeravajući mislim li ja to ozbiljno. Osmijeh.
Ponekad mogu vidjet osmijeh na njegovom licu. Onu vrstu osmijeha koji nikad ne laže. Ustao je, i ja s njim, te se uputimo kroz visoku travu i krivudave staze, u mislima već negdje daleko iza zalaska sunca.
Post je objavljen 01.12.2006. u 10:20 sati.