Vratila sam se kući umorna i prazna, tijelo više nije molilo pokret, već vrištalo za odmorom. Snovolovka. Tijelo je bilo umorno, ali um, pred njime se tek nalazio pravi maraton. Nisam bila sigurna niušto, i tada je najbolje ne misliti niočemu. Riplyevke koje obrastaju lice čovijeka koji se vrišteći u bolovima valja po tlu prekrivenom snijegom šume negdije bogu iza nogu. To mi je trebalo. Čisto i jednostavno. Bol, po mogučnosti tuđa.
Konačno zabole me oči i samo što ne zaspijem na knjizi. Moram ju skloniti, jer će me prijateljica ubiti ako ju zaslinim. U najboljem slučaju, njen bijes je nešto s čime se ne treba igrati. Gasi se svijetlo. Yannieva "Love for life" tiho pluta u zraku, odbijajući se staložiti, srce ne želi usporiti ritam, misli nadolaze sve brže i brže, usprkom svom trudu da ih prigušim, da im zabranim dolazak. Nemoguće je. Svijesna sam da ću satima ležati u mraku vrteći se u krevetu.
Cure iz mog uma, natapajući plahte i jastuk svojom toplinom, ne želim ih, kao što djevojčica ne želi svoje prvo krvarenje, ali tome nema pomoci, tako mora biti.
Spoznaja koja mi je cijeli dan pružila nevjerojatnu količinu zadovoljstva, sada je postala nekako teška, mutna i uznemirujuća. Izgledao je totalno sjebano.
Prošla sam tek prvi kilometar, već sam se sva uspuhala. Loš znak. Svijež zrak mi uvijek godi, volim kad mogu udahnuti duboko i slobodno. Volim kad stvari imaju pravilan ritam poput trčanja. Jedan dva, jedan dva.
... Reci kako je kad gubiš se, kad krivo radiš, lutaš i nestaješ ...
Tog jutra, donjela sam odluku, ispravnu odluku, onu koja je bila sasvim naravna. Ne ću ga vise voljeti. Ne znam zasto mi je to bilo potrebno, ali bilo je. Ionako sam prije nekog vremena, sliom prilika naucila kako da bol pretvorim u nesto dobro, ljubav prema jednom covijeku u ljubav prema zivotu. Što je tu je, zivot donosi svakakva sranja i nemamo izbora nego ih progutati. S tekom po mogućnosti. Jedan dva, jedan dva. Staza se proteze u beskraj, do maglom okupanog horizonta.
...Pogledaj me u oči, znaš da mislimo isto ,vjerujem ti jer te volim al spao si fakat nisko ...
Neoprez bih mogla skupo platiti, u ovim krajevima. Nikada ne možete biti posve sigurni što je to što vas gleda iz grmlja. Svejedno idem dalje, moram dalje. Treba mi taj osječaj slobode kada tlo gotovo da i ne postoji, nema ništa što me veže za zemlju, samo zelenilo svud oko mene i rijeka u sredini svega. Labudovi, na stotine njih, vjerojatno nesvijesni moje sprisutnosti odmaraju krila na mirnoj površini gotovo nepomične vode. I sječanje na onaj trenutak, davno u prošlosti kada su leptiri izljetali iz trave, leteći u savršeno nepravilnoj formaciji, šaptajući mi o ljubavi koja je iznad svega, iznimke iz svih pravila koja se ne uklapa u nijedno pravilo, o ljubavi Boga prema čovijeku. Jedan dva, jedan dva. Ništa, tišina.
...Kad su stvari stisle sa svih strana zajedno smo stajali, Ja držo sam se uz tebe, nismo se odvajali ...
Prolazim pored grmlja, fazani izljeću, ne trzam se, kao što prije jesam. Prije sam skakla na svaki šum, kojih ovdije gdije nema ljudi ima napretek. Naučila sam. Rijetko koji čovijek će ostati uz vas nakon što shvati tko ste zapravo. Zato se dobro družiti s glupim ljudima, oni nikad ne shvate. Ljudi uvijek govore kako su se drugi promijenili više nisu ono što su nekad bili. To nije istina. Osoba je ono što ona može ili ne može postati. Oblik se uvijek mijenja, mogučnost nikada. Jedan dva, jedan dva.
... ne razumijem šta ti je, al nije me ni briga, to je tvoja odluka, i šta ću ja, jebiga ...
Ležim u mraku, tišini. Tresem se, osjećam zube kako udaraju i grebu glatku površinu aparatića za korekciju zubiju. Cijela unutrašnjost me boli i poželim vrištati, no jedini zvukovi koji izlaze iz usta su tihi jecaji. Zašto? Zašto se ljudi vraćaju samo kako bi vam rasparali stare rane, zašto to uopće boli? Poželim da mogu plakati, ali ne mogu. Mrak. Ako se zbilja ne potrudim, ispovračat ću cijelu utrobu. Nema nikakvo pravo pod kapom nebeskom da me sad pita kako sam. Ponovo počinju grčevi. Ne sad, više ne. Sad jedino želim zaspati, zaboraviti.
Nebo je crno i prazno, osim tankog mjesečevog srpa koji stoji na svom mjestu, bijel i sjajan, želeći svima da imaju sretan i blagoslovljen Božić ispunjen mirom i radošću. Zastori na prozoru su pregusti da bih da vidjela, a opekotine na srcu presviježe da bih ga čula. Nadam se da je duša još uvijek dovoljno čista da ga može osjetiti.
Sretan vam Božić.
Post je objavljen 24.12.2006. u 19:50 sati.