U jednom malom gradiću, živio je stari bogataš. Posjedovao je mnogo zemlje. Tijekom života, mnogo je radio. Bio je prezaposlen da bi osnovao obitelj. Tako je ostario sâm. Unatoč svom bogatstvu, živio je u trošnoj, ostarjeloj kući. Krov je pomalo prokišnjavao, zidovi su bili oštećeni vlagom, a dvorište je obraslo korovom. Samo je jedan ponekad očišćeni puteljak do kućnog praga pokazivao da tu netko živi.

Susjedi nisu bili sretni jer je ta kuća kvarila izgled susjedstva. Ali je bogataš imao pravo na svoj izbor, pravo da živi u uvjetima koje je sam želio. Imao je dovoljno novaca da sagradi puno ljepšu i veću kuću. Bilo bi mu ugodnije, a i susjedi bi bili mnogo zadovoljniji. Ali on je bio previše vezan za svoju kuću da bi ju srušio. Godinama je živio u njoj i već se bio navikao na oronule zidove. S vremena na vrijeme, pokušao bi ju uljepšati nekim potezom na kući, dva ili tri puta je zamijenio prozore i jednom popravio razrušeni dimnjak.

Bio je previše vezan da bi kuću srušio i sagradio novu.

Bogataš je umro, a kuću je naslijedio njegov brat. Kad je došao na posjed, bilo mu je jasno što treba učiniti.

Srušio je kuću do temelja i sagradio prekrasnu vikendicu sa bogato ukrašenim vrtom.

Ponekad je potrebno uništiti sve i početi ispočetka.

Ponekad je potrebno umrijeti samome sebi da bi mogli ispunjeno živjeti.

Ponekad stvari izmaknu našoj kontroli, ili da preciznije kažem, shvatimo da nikada nismo ni imali kontrolu. Kontrola je iluzija, obrambeni mehanizam kojim se uvjeravamo da će sve biti onako kako mislimo da treba. A kao što svi znamo - stvari nisu uvijek u onom stanju koje bismo mi željeli.

I ja sam mislio da imam kontrolu. Nad svime u svom životu.

Dok nisam upoznao M.

M je super cura. Lijepa je. Pametna je. Mlada je. Rekli bi ljudi - sve što bi jedan mladić mogao poželjeti. Međutim, stvarnost je mnogo dalje od ovoga. U mojoj stvarnosti M stoji pred vratima moga srca i ne može ući. Ona bi željela da može. Ali ne može. Ne može zbog svoje iskrivljene slike o samoj sebi. Toliko iskrivljene da će si dozvoliti da cijeli dan ne jede da bi izgubila onaj jedan "suvišan" kilogram na svom tijelu. Ona toliko voli svoje tijelo da će radije odvratnom umjetnom metodom iz svoga tijela izbaciti ono što je pojela, nego da ju netko odmjeri krivim pogledom.

Prolazeći gradom - uviđam: ima mnogo M u ovom gradu. Lijepih, pametnih, darovitih djevojaka koje se ubijaju žlicom - na jedan ili drugi način. Srce me boli svaki put kad pogledam sliku svoje prijateljice. I znam da nešto nije u redu. I znam da to nije samo stvar odluke već i možda neke nepreboljene situacije iz djetinjstva, trenutka prošlosti koji ju je i doveo u ovo stanje. Volio bih pomoći, ali ona moju pomoć ne treba. Njena slika o sebi je njena slika o sebi. To je nešto u što se ja ne bih trebao mješati. Tako kaže M.

A ja kažem da je to samo gubitak kontrole, strah da će se sve raspasti, da će se način života koji ju prati već pet godina morati promijeniti.

M umire.

I nije jedina.

Sjedila je sama na stepenicama. Sjedila je sama i nitko nije mario. Sjedila je i gledala pred sebe kao da pokušava u svojim mislima doprijeti do prošlosti, kao da se želi prisjetiti nekih davnih zbivanja. Možda je analizirala svoje postupke, možda je tražila trunku hrabrosti da ustane i ode. Ali ostala je sjediti. Vani nije bilo toplo, a ona je sjedila na hladnom betonu. U zamišljenom pogledu, mogla se vidjeti prkosna melankolija. Svim srcem je htjela da ju napusti taj osjećaj, a kao da nije imala snage pobuniti se protiv letargije koja ju je obuzimala. Radije je krenula linijom manjeg otpora, stavila slušalice na uši i započela bijeg od stvarnosti.

Prošao sam kraj nje kao da me se njen život nije ticao. U tih nekoliko sekundi, koliko mi je trebalo da prođem kraj nje, kroz glavu su mi prošle mnoge scene iz moje prošlosti. Sjetio sam se kako sam i ja znao tako bespomoćno sjediti naslonjen na zid, uz glazbu pažljivo izabranu kako bi poticala dramatičnost trenutka. Sjetio sam se koliko sam puta u takvom stanju neodređenog pogleda, sjedio i plakao. Razmišljao. Borio se sâm sa sobom. Ali u svim normalnim okolnostima - njen me se život nije ticao.

Ali nešto mi nije dalo mira.

Poželio sam ju upoznati, poželio sam sjesti kraj nje, u tišini... da zna da nije sama. Poželio sam joj uputiti osmijeh, potapšati po ramenu, sa nadom na usnama reći da će biti bolje. Reći joj da u svemu postoji smisao i razlog, da ga je najčešće samo potrebno pronaći. Poželio sam se zauzeti za njenu stvar. Želio sam znati uzroke i razloge njene tuge, koja me neobično podsjećala na moju vlastitu.

Ali nisam. Prošao sam kao da me se ne tiče.

Nakon više od trideset minuta, prošao sam ponovno kraj istog mjesta... Djevojka je još uvijek sa sjetnim pogledom neodređeno promatrala prostor oko sebe. Možda je željela da joj samo netko pruži ruku, da ju netko zagrli... možda je bila željna samo jedne jedine tople riječi. Željna trenutka čiste, božanske ljubavi.

U svojoj duhovnoj slijepoći, opet sam zanijekao potrebu koja je vrištala unutar mene. Vrisak srca.

Opet sam samo prošao...

Možda je ona danas mrtva...

Nazvala me prijateljica jučer. Njene riječi pogodile su me do dubine mojeg uplašenog srca. Svaka kapilara je zadrhtala kad sam čuo njen uzdah. Znao sam da plače. Pokušaj samoubojstva joj nije strana stvar, pa me je njen glas prilično zabrinuo. Ponekad ne znam kako da se postavim. Ponekad riječi prestanu biti bitne. Samo je potrebna ljubav.

Slušao sam njeno jecanje i patio zajedno sa njom.

Prije dvanaest godina mi je umro otac. Bio sam tada još dijete i odonda se uvjeravam da to na mene nije ostavilo nikakav utjecaj. Ali, ako si posvjestim svoje kasno djetinjstvo i pubertet, sve što mogu primijetiti jest da sam cijelim svojim bićem čeznuo za roditeljskim zagrljajem. Majka mi je radila danju i noću da bi prehranila mene, brata i sestru. Živio sam sâm. Gotovo bez roditelja. Ne sjećam se i ne razumijem što znači očeva ljubav.

Još kad sam imao djevojku, sa nekim čudnim osjećajem sam promatrao kako se ona odnosi prema svom ocu i kako se otac odnosi prema njoj. Meni je to bilo uskraćeno. Ja se ne sjećam kako je to zagrliti oca. Ne sjećam se kako je to razgovarati s njim.

Ali ona je imala oca.

Oca koji nije htio čuti za nju. A to je boljelo i mene. Oca koji je ostavio majku i djecu i otišao s drugom. Koliko bih žarko želio da je to samo jedan izolirani slučaj. Samo jedan incident. A nažalost, cijeli svijet živi tako. Neodgovorno.

Sebično.

Svijet se raspada... to je bilo jedino što je moja duša uspjela izreći dok sam slušao njene isprekidane uzdisaje, dok su me probadale njene suze... Svijet se raspada i mi to blagosiljamo... Slijedimo i dalje suvremene trendove - iste one trendove koji nas uče da je sasvim ok danas ljubiti jednu, a sutra ljubiti drugu, iste trendove koji nam govore da je razvod nešto sasvim moralno korektno, makar i dalje apsurdno izgovaramo "dok nas smrt ne rastavi"...

Potpuno nesvjesni da ne izaziva smrt rastavu, nego rastava izaziva smrt. Smrt djece. Psihičku i duhovnu propast djece...

Nema pravednoga... niti jednoga...

Svijet se raspada...

Dugo sam se jadao nepoznatim ljudima. Skoro dvije godine. Govorio sam iz dubine svoje duše. Pisao sam tekstove koje su otkrivale moje biće. I stekao mnogo pseudoprijatelja. Ljude koji su bili uz mene iako me nisu poznavali. Iako mi nikada nisu pružili ruku. Ne znam.

Možda sam kraj nekoga od njih slučajno u neznanju prošao... radeći svoj posao, baveći se svojim životom. Možda sam nekome uputio koju riječ... Ali nikad ih nisam poznavao.

A sada, mogao bih se nastaviti jadati. Ali neću. Ne još. Još uvijek sam prejak u svojim vlastitim očima. Još uvijek umišljeno hodam cestama grada kao da me se ništa ne tiče. Kao da njena blizina ništa ne znači. Hodam glave podignute u zrak, praveći se kao da me nimalo ne boli što me ne voli jedina djevojka za koju bih dao sve. A opet - sve su to neke moje puste iluzije. Trčanje za vjetrom. Previše sam ponosan da bih pognuo glavu, previše hrabar da bih plakao...

Ali onda jednom... zatvoren između četiri zida... hrabrost se raspada, ljuske se otvaraju... podižem desnicu prema nebu i dopuštam da mi suze teku niz lice... jednako onako mirno kao što mirno podnosim patnju srca onda kada pred drugima podižem lažne fasade i obrambene zidove... Život u iluzijama. I nikako da prestanem.

Volio bih kad bih mogao na trenutak izbaciti svu patnju iz svoga tijela...

Kad bih ju mogao zagrliti, bez trunke perverzije... sa osmijehom na licu, sa svjetlošću u očima...

Ali ne. Ona me nikada neće voljeti.

Cijeli tjedan nekako razmišljam o tome koliko riječi utječu na nas. Koliko se u biti mi riječima hranimo. Komplimenti, uvrijede, pohvale, zahvale... ispraznost. Previše smo ovisni o riječima, o izrazima.

Kaže jedna priča...

Neki je guru pokušavao objasniti masi kako ljudi reagiraju na riječi, hrane se riječma i žive od riječi, radije nego da žive u stvarnosti. Jedan čovjek je ustao protestirajući: “Ne slažem se s time da riječi toliko utječu na nas.” Guru mu reče: “Sjedni dolje, kurvin sine.” čovjek, izvan sebe od bijesa, odvrati: “Nazivaš se prosvijetljenom osobom, guruom, učiteljem, ali trebao bi se sramiti.” Guru tada reče: “Oprostite mi, gospodine, zanio sam se. Molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Zaista mi je žao.” čovjek se napokon smirio. I tada guru ree: “Trebalo je samo nekoliko riječi da se razbjesnite, i trebalo je samo nekoliko riječi da se smirite, zar ne?”
Mnogo sam razmišljao o tome ovog tjedna.

Učinio mnogo pogrešnih koraka, izrekao mnogo suvišnih riječi... Možda time upropastio dio prijateljstva... Tko će proniknuti u ljudsku prirodu?

Razgovarao sam s M. Bilo je dovoljno nekoliko riječi da ju uznemirim i nekoliko riječi da ju smirim. U cijelom tom razgovoru, nije bilo pitanje motiva, ljubavi - iskrenosti... Ne, sve se baziralo na riječima. Riječi su otrov ako nisu upotrijebljene ispravno.

Ponekad poželim da možemo jedan dan u godini svi šutjeti. Gledati se i komunicirati pogledom. Jednog dana prestati izgovarati suvišne i isprazne riječi. Da se barem jedan dan možemo zatvoriti u tišinu. Da barem jedan dan budu bitni motivi i ljubav, a ne samo izgovorene riječi.

Da jednom osjetimo kako je biti slijep i onda kad možemo jasno vidjeti.

"Tvoje riječi će te osuditi, tvoje riječi će te opravdati..."

Bila je sretna. Tako se barem uvjeravala, kako bi izbjegla ona podsvjesna pitanja savjesti koja su ju prekoravala. Željela je vjerovati u svoju sreću. Ali znala je. Znala je da bježi. Bilo bi dovoljno da je barem za trenutak bila potpuno iskrena prema samoj sebi. Barem za onaj mali trenutak, jer upravo on bi bio dovoljan da zaustavi lavinu emocija koje su ju tog studenog popodneva obuzele.

Nije.

Bježala je jer nije imala dovoljno hrabrosti priznati da duboko u svom srcu tuguje. Samoj sebi je zataškala da u njenom tijelu na koje je bila toliko ponosna nije bilo ni trunke mira. U tijelu, koje nije pripadalo mnogima već samo onom jednom za kojeg se čuvala, stanovala je tužna, usamljena duša. Ona ista duša koja se tog popodneva pokorila samoj sebi. Duša koja se jednog dana radovala, kako bi se idućeg obrušila u ponor usamljenosti. Mislila je da će ju taj čin ispuniti.

Nije.

Mjesto toga, zatvorila se u samu sebe, odbačena od mnogih. Ostavljena da sama proživljava sve krvave posljedice grešaka svoje prošlosti. Odgurnuta u neki samotni kutak ovog svijeta, koji je ionako bio prepun patnji kao što je bila ova njena. Nije bila jedina, a bila je sama. Bilo je potrebno da laže samoj sebi, kako bi izdržala do onog dana kada će se pod teretom smrtnosti tiho ugasiti, ostavljena da trune ispod nekog nepoznatog komadića zemlje. Koliko se plašila budućnosti, toliko ju je i priželjkivala. Sjećanja na to jesensko popodne, kada mu se potpuno predala, samo su ju sve više razarala. Mogla je odustati. On ju nije natjerao. Samo joj je, pod izlikom ljubavi, prešutio da će i on uskoro umrijeti, shrvan tom najprezrenijom od svih bolesti. Mogla je reći ne. Mogla je još čekati.

Nije.

Imala je šesnaest godina i hodala je dolinom smrti. On je imao devetnaest i kleo se da ju voli. Kleo se jer je i sam znao da je život podložan posljedicama. Ali kako je ona to mogla znati? Ona ga je smatrala muškarcem svog života, princem na bijelom konju. Onoga koji će se pobjedonosno vraćati kući, kao da se vraća s plijenom iz lova. On je bio njen alfa muškarac. Upravo onaj koji ju je svojim obećanjima koštao života. Upravo onaj koji joj je u uši šaptao najviše lijepih riječi. Htjela je zaštiti se, ali on je rekao da nije potrebno. Rekao je da će paziti.

Nije.

Stisnula je u rukama bočicu i ispustila ju na pod. Ležala je na toplom krevetu i još uvijek samu sebe uvjeravala da je sretna. Uzalud se kajala što je popustila strastima da ju osvoje. Čekala je... I promišljala. Mogla je odustati. Mogla se pokušati boriti. Mogla je vjerovati kako smrt neće doći tako brzo. Bilo je dovoljno samo nazvati hitnu pomoć.

Nije.

Možeš li me barem danas nakratko zatvoriti u svoje srce? Možeš li mi barem danas pružiti priliku da poletim prostranim livadama tvojeg bića? Ili je sve ovo samo san, samo trčanje za vjetrom? Reci mi... priznaj mi... koliko daleko želiš otići? Zašto je život s tobom uvijek kompliciran? Zašto nema mira u našim srcima?

Volio bih kada bih mogao zaboraviti sve one riječi koje smo si rekli... kada bih mogao ignorirati tvoju prošlost. Volio bih kada bih mogao zatvoriti oči nad vremenima neznanja...

A ovako... svakim danom ista priča. Ista slika u koju neprestano gledam... Slika koja se ne pomiče, slika koja blijedi...

svakom minutom...

Postoji tajna vještina... srcu se pokoriti...