Cijeli tjedan nekako razmišljam o tome koliko riječi utječu na nas. Koliko se u biti mi riječima hranimo. Komplimenti, uvrijede, pohvale, zahvale... ispraznost. Previše smo ovisni o riječima, o izrazima.

Kaže jedna priča...

Neki je guru pokušavao objasniti masi kako ljudi reagiraju na riječi, hrane se riječma i žive od riječi, radije nego da žive u stvarnosti. Jedan čovjek je ustao protestirajući: “Ne slažem se s time da riječi toliko utječu na nas.” Guru mu reče: “Sjedni dolje, kurvin sine.” čovjek, izvan sebe od bijesa, odvrati: “Nazivaš se prosvijetljenom osobom, guruom, učiteljem, ali trebao bi se sramiti.” Guru tada reče: “Oprostite mi, gospodine, zanio sam se. Molim vas da mi oprostite. Pogriješio sam. Zaista mi je žao.” čovjek se napokon smirio. I tada guru ree: “Trebalo je samo nekoliko riječi da se razbjesnite, i trebalo je samo nekoliko riječi da se smirite, zar ne?”
Mnogo sam razmišljao o tome ovog tjedna.

Učinio mnogo pogrešnih koraka, izrekao mnogo suvišnih riječi... Možda time upropastio dio prijateljstva... Tko će proniknuti u ljudsku prirodu?

Razgovarao sam s M. Bilo je dovoljno nekoliko riječi da ju uznemirim i nekoliko riječi da ju smirim. U cijelom tom razgovoru, nije bilo pitanje motiva, ljubavi - iskrenosti... Ne, sve se baziralo na riječima. Riječi su otrov ako nisu upotrijebljene ispravno.

Ponekad poželim da možemo jedan dan u godini svi šutjeti. Gledati se i komunicirati pogledom. Jednog dana prestati izgovarati suvišne i isprazne riječi. Da se barem jedan dan možemo zatvoriti u tišinu. Da barem jedan dan budu bitni motivi i ljubav, a ne samo izgovorene riječi.

Da jednom osjetimo kako je biti slijep i onda kad možemo jasno vidjeti.

"Tvoje riječi će te osuditi, tvoje riječi će te opravdati..."