Sjedila je sama na stepenicama. Sjedila je sama i nitko nije mario. Sjedila je i gledala pred sebe kao da pokušava u svojim mislima doprijeti do prošlosti, kao da se želi prisjetiti nekih davnih zbivanja. Možda je analizirala svoje postupke, možda je tražila trunku hrabrosti da ustane i ode. Ali ostala je sjediti. Vani nije bilo toplo, a ona je sjedila na hladnom betonu. U zamišljenom pogledu, mogla se vidjeti prkosna melankolija. Svim srcem je htjela da ju napusti taj osjećaj, a kao da nije imala snage pobuniti se protiv letargije koja ju je obuzimala. Radije je krenula linijom manjeg otpora, stavila slušalice na uši i započela bijeg od stvarnosti.

Prošao sam kraj nje kao da me se njen život nije ticao. U tih nekoliko sekundi, koliko mi je trebalo da prođem kraj nje, kroz glavu su mi prošle mnoge scene iz moje prošlosti. Sjetio sam se kako sam i ja znao tako bespomoćno sjediti naslonjen na zid, uz glazbu pažljivo izabranu kako bi poticala dramatičnost trenutka. Sjetio sam se koliko sam puta u takvom stanju neodređenog pogleda, sjedio i plakao. Razmišljao. Borio se sâm sa sobom. Ali u svim normalnim okolnostima - njen me se život nije ticao.

Ali nešto mi nije dalo mira.

Poželio sam ju upoznati, poželio sam sjesti kraj nje, u tišini... da zna da nije sama. Poželio sam joj uputiti osmijeh, potapšati po ramenu, sa nadom na usnama reći da će biti bolje. Reći joj da u svemu postoji smisao i razlog, da ga je najčešće samo potrebno pronaći. Poželio sam se zauzeti za njenu stvar. Želio sam znati uzroke i razloge njene tuge, koja me neobično podsjećala na moju vlastitu.

Ali nisam. Prošao sam kao da me se ne tiče.

Nakon više od trideset minuta, prošao sam ponovno kraj istog mjesta... Djevojka je još uvijek sa sjetnim pogledom neodređeno promatrala prostor oko sebe. Možda je željela da joj samo netko pruži ruku, da ju netko zagrli... možda je bila željna samo jedne jedine tople riječi. Željna trenutka čiste, božanske ljubavi.

U svojoj duhovnoj slijepoći, opet sam zanijekao potrebu koja je vrištala unutar mene. Vrisak srca.

Opet sam samo prošao...

Možda je ona danas mrtva...