Ponekad stvari izmaknu našoj kontroli, ili da preciznije kažem, shvatimo da nikada nismo ni imali kontrolu. Kontrola je iluzija, obrambeni mehanizam kojim se uvjeravamo da će sve biti onako kako mislimo da treba. A kao što svi znamo - stvari nisu uvijek u onom stanju koje bismo mi željeli.

I ja sam mislio da imam kontrolu. Nad svime u svom životu.

Dok nisam upoznao M.

M je super cura. Lijepa je. Pametna je. Mlada je. Rekli bi ljudi - sve što bi jedan mladić mogao poželjeti. Međutim, stvarnost je mnogo dalje od ovoga. U mojoj stvarnosti M stoji pred vratima moga srca i ne može ući. Ona bi željela da može. Ali ne može. Ne može zbog svoje iskrivljene slike o samoj sebi. Toliko iskrivljene da će si dozvoliti da cijeli dan ne jede da bi izgubila onaj jedan "suvišan" kilogram na svom tijelu. Ona toliko voli svoje tijelo da će radije odvratnom umjetnom metodom iz svoga tijela izbaciti ono što je pojela, nego da ju netko odmjeri krivim pogledom.

Prolazeći gradom - uviđam: ima mnogo M u ovom gradu. Lijepih, pametnih, darovitih djevojaka koje se ubijaju žlicom - na jedan ili drugi način. Srce me boli svaki put kad pogledam sliku svoje prijateljice. I znam da nešto nije u redu. I znam da to nije samo stvar odluke već i možda neke nepreboljene situacije iz djetinjstva, trenutka prošlosti koji ju je i doveo u ovo stanje. Volio bih pomoći, ali ona moju pomoć ne treba. Njena slika o sebi je njena slika o sebi. To je nešto u što se ja ne bih trebao mješati. Tako kaže M.

A ja kažem da je to samo gubitak kontrole, strah da će se sve raspasti, da će se način života koji ju prati već pet godina morati promijeniti.

M umire.

I nije jedina.