Nazvala me prijateljica jučer. Njene riječi pogodile su me do dubine mojeg uplašenog srca. Svaka kapilara je zadrhtala kad sam čuo njen uzdah. Znao sam da plače. Pokušaj samoubojstva joj nije strana stvar, pa me je njen glas prilično zabrinuo. Ponekad ne znam kako da se postavim. Ponekad riječi prestanu biti bitne. Samo je potrebna ljubav.

Slušao sam njeno jecanje i patio zajedno sa njom.

Prije dvanaest godina mi je umro otac. Bio sam tada još dijete i odonda se uvjeravam da to na mene nije ostavilo nikakav utjecaj. Ali, ako si posvjestim svoje kasno djetinjstvo i pubertet, sve što mogu primijetiti jest da sam cijelim svojim bićem čeznuo za roditeljskim zagrljajem. Majka mi je radila danju i noću da bi prehranila mene, brata i sestru. Živio sam sâm. Gotovo bez roditelja. Ne sjećam se i ne razumijem što znači očeva ljubav.

Još kad sam imao djevojku, sa nekim čudnim osjećajem sam promatrao kako se ona odnosi prema svom ocu i kako se otac odnosi prema njoj. Meni je to bilo uskraćeno. Ja se ne sjećam kako je to zagrliti oca. Ne sjećam se kako je to razgovarati s njim.

Ali ona je imala oca.

Oca koji nije htio čuti za nju. A to je boljelo i mene. Oca koji je ostavio majku i djecu i otišao s drugom. Koliko bih žarko želio da je to samo jedan izolirani slučaj. Samo jedan incident. A nažalost, cijeli svijet živi tako. Neodgovorno.

Sebično.

Svijet se raspada... to je bilo jedino što je moja duša uspjela izreći dok sam slušao njene isprekidane uzdisaje, dok su me probadale njene suze... Svijet se raspada i mi to blagosiljamo... Slijedimo i dalje suvremene trendove - iste one trendove koji nas uče da je sasvim ok danas ljubiti jednu, a sutra ljubiti drugu, iste trendove koji nam govore da je razvod nešto sasvim moralno korektno, makar i dalje apsurdno izgovaramo "dok nas smrt ne rastavi"...

Potpuno nesvjesni da ne izaziva smrt rastavu, nego rastava izaziva smrt. Smrt djece. Psihičku i duhovnu propast djece...

Nema pravednoga... niti jednoga...

Svijet se raspada...