Bila je sretna. Tako se barem uvjeravala, kako bi izbjegla ona podsvjesna pitanja savjesti koja su ju prekoravala. Željela je vjerovati u svoju sreću. Ali znala je. Znala je da bježi. Bilo bi dovoljno da je barem za trenutak bila potpuno iskrena prema samoj sebi. Barem za onaj mali trenutak, jer upravo on bi bio dovoljan da zaustavi lavinu emocija koje su ju tog studenog popodneva obuzele.

Nije.

Bježala je jer nije imala dovoljno hrabrosti priznati da duboko u svom srcu tuguje. Samoj sebi je zataškala da u njenom tijelu na koje je bila toliko ponosna nije bilo ni trunke mira. U tijelu, koje nije pripadalo mnogima već samo onom jednom za kojeg se čuvala, stanovala je tužna, usamljena duša. Ona ista duša koja se tog popodneva pokorila samoj sebi. Duša koja se jednog dana radovala, kako bi se idućeg obrušila u ponor usamljenosti. Mislila je da će ju taj čin ispuniti.

Nije.

Mjesto toga, zatvorila se u samu sebe, odbačena od mnogih. Ostavljena da sama proživljava sve krvave posljedice grešaka svoje prošlosti. Odgurnuta u neki samotni kutak ovog svijeta, koji je ionako bio prepun patnji kao što je bila ova njena. Nije bila jedina, a bila je sama. Bilo je potrebno da laže samoj sebi, kako bi izdržala do onog dana kada će se pod teretom smrtnosti tiho ugasiti, ostavljena da trune ispod nekog nepoznatog komadića zemlje. Koliko se plašila budućnosti, toliko ju je i priželjkivala. Sjećanja na to jesensko popodne, kada mu se potpuno predala, samo su ju sve više razarala. Mogla je odustati. On ju nije natjerao. Samo joj je, pod izlikom ljubavi, prešutio da će i on uskoro umrijeti, shrvan tom najprezrenijom od svih bolesti. Mogla je reći ne. Mogla je još čekati.

Nije.

Imala je šesnaest godina i hodala je dolinom smrti. On je imao devetnaest i kleo se da ju voli. Kleo se jer je i sam znao da je život podložan posljedicama. Ali kako je ona to mogla znati? Ona ga je smatrala muškarcem svog života, princem na bijelom konju. Onoga koji će se pobjedonosno vraćati kući, kao da se vraća s plijenom iz lova. On je bio njen alfa muškarac. Upravo onaj koji ju je svojim obećanjima koštao života. Upravo onaj koji joj je u uši šaptao najviše lijepih riječi. Htjela je zaštiti se, ali on je rekao da nije potrebno. Rekao je da će paziti.

Nije.

Stisnula je u rukama bočicu i ispustila ju na pod. Ležala je na toplom krevetu i još uvijek samu sebe uvjeravala da je sretna. Uzalud se kajala što je popustila strastima da ju osvoje. Čekala je... I promišljala. Mogla je odustati. Mogla se pokušati boriti. Mogla je vjerovati kako smrt neće doći tako brzo. Bilo je dovoljno samo nazvati hitnu pomoć.

Nije.