Dugo sam se jadao nepoznatim ljudima. Skoro dvije godine. Govorio sam iz dubine svoje duše. Pisao sam tekstove koje su otkrivale moje biće. I stekao mnogo pseudoprijatelja. Ljude koji su bili uz mene iako me nisu poznavali. Iako mi nikada nisu pružili ruku. Ne znam.

Možda sam kraj nekoga od njih slučajno u neznanju prošao... radeći svoj posao, baveći se svojim životom. Možda sam nekome uputio koju riječ... Ali nikad ih nisam poznavao.

A sada, mogao bih se nastaviti jadati. Ali neću. Ne još. Još uvijek sam prejak u svojim vlastitim očima. Još uvijek umišljeno hodam cestama grada kao da me se ništa ne tiče. Kao da njena blizina ništa ne znači. Hodam glave podignute u zrak, praveći se kao da me nimalo ne boli što me ne voli jedina djevojka za koju bih dao sve. A opet - sve su to neke moje puste iluzije. Trčanje za vjetrom. Previše sam ponosan da bih pognuo glavu, previše hrabar da bih plakao...

Ali onda jednom... zatvoren između četiri zida... hrabrost se raspada, ljuske se otvaraju... podižem desnicu prema nebu i dopuštam da mi suze teku niz lice... jednako onako mirno kao što mirno podnosim patnju srca onda kada pred drugima podižem lažne fasade i obrambene zidove... Život u iluzijama. I nikako da prestanem.

Volio bih kad bih mogao na trenutak izbaciti svu patnju iz svoga tijela...

Kad bih ju mogao zagrliti, bez trunke perverzije... sa osmijehom na licu, sa svjetlošću u očima...

Ali ne. Ona me nikada neće voljeti.