voltaren https://blog.dnevnik.hr/voltaren-salt

nedjelja, 24.09.2023.

Sni

Prošli ponedjeljak. Sanjala sam da si mi dao na čitanje sedam svojih scenarija za kratki film.
Trebao si predati konačnu vezriju producentu, pa neka prije pogledam i vidim bih li nešto mijenjala.

Zanimljivo da ne pamtim baš ništa od tolikog teksta, ali se živo sjećam osjećaja ponosa što baš meni
vjeruješ dovoljno da tražiš moje mišljenje. Bila sam si tako važna! Neizmjerno.
Pa sam se ozbiljno primila posla. Zapisala sam na margine listova komentar o svakom detalju
koji vidim iz nekog drugog ili petog kuta. Sjećam se da sam pisala penkalom plave tinte.
Pokušavam razbistriti barem taj dio, vidim neke od tih bilješki kroz mutnu sjenu, ali ne mogu
razaznati što sam napisala, samo vidim da je nešto plavo.Da mogu pročitati lakše bi bilo sjetiti se
i komentiranog teksta. Ali ne ide. Jedino još znam da mi se svidjelo što si napisao.

Nakon čitanja sam krenula odnijeti ti sve, ali sam usput svratila u fotokopirnicu (ne znam postoji li još uvijek
tako nešto?) koja je bila u uličici lijevo. Da ti skeniraju primjerak s mojim črčkarijama koje ćeš ti onda
moći lako izbrisati (ne znam kako kad sam bilježila penkalom?) prije nego original daš studiju.
Dok sam iz čekaonice promatrala kako svi ti papiri velikom brzinom jedan po jedan prolijeću kroz stroj,
odjednom sam se sjetila da sam u snu i da sad treba tu datoteku nekako presnimiti na medij s kojega
će se moć' učitati van sna. Što mi je god palo na pamet, nije valjalo. Pomislila sam kako je šteta što
nisam informatički pismenija. Pitala bih tetu u kopiraoni, ali nje nikad nije ni bilo tamo. Trebala sam brzo
pronaći rješenje jer je ta radnja naplaćivala po minuti posla a ne po broju primjeraka. Povećala sam
misaoni napor na najjače i učinilo mi se da sam vrlo blizu ... U redu, eliminirala sam usb, ne mogu
iznositi takve predmete, treba samo opet proći cijeli proces, znači - direktno s kopirke na mail koji se opet
pohranjuje na nekom materijalnom serveru, ništa od toga. Možda zalijepiti u komentare online igrice,
valjda ima ljudi koji sanjaju takve, ali svakako mora biti igrica za djecu. Djeca-mašta-snovito.
Tu bi mogao biti trag. Još svega par koraka probijanja do ispravnog odgovora. Znači, podijeliti te priče s djecom,
pa kad se više nas umreži i budemo dovoljno snažni da možemo prenositi između stvarnosti i ... tu mi je točno
pukla neka žica u glavi.

Isti sam se tren probudila. Valjda od straha da mi je pregorjelo nešto važno. Do te točke buđenja znam
da sam pamtila cijeli tvoj tekst, ali ovo je izgleda bio nagli šok koji je onda dilitao taj dio sjećanja.
Inače često znam što sam sanjala. Ponekad mi bljesne poneki zaboravljeni segment i dan, dva kasnije.
I ovog se sna sjećam djelomično, zapravo svega osim najbitnijeg. Zato se sve od tada pokušavam
prisjetiti tih scenarija. Ako te priče još uvijek nisi zapisao pa čak ni smislio, bilo bi baš zgodno da sam
ti ih mogla prenijeti odande, iz sna gde ih već jesi zapisao. Ali nisam uspjela tuzan Ništa. Žao mi je.

Više se i ne nadam prisjećanju jer je prošlo gotovo dva tjedna od tog ponedjeljka. Dakle ništa od toga.
Zato ću ti ispričati što sam sanjala jutros. Nije za film, ali možda je interesantno.

...

Upravljam podmornicom. Jednom od dvije zadužene izvršiti uron do samog morskog dna, tamo nešto
otkvačiti suradnjom alata s obje te podmornice i tako u brusvilisovskom stilu spasiti svijet. Neodgodivo
i važno, ali još uvijek ne posebno zanimljivo. Dok svojom u snu mi dodjeljenom naglašenom oštroumnošću
ne shvatim da je samo jedna od podmornica u stanju vratiti se na površinu, druga je u kvaru i nema
vremena za popravak. Razmislim, odvagnem za i protiv i odlučim dobrovoljno ući u tu neispravnu.
Jer kolega ima ženu i djecu a osim toga je još i neki odlikovani junak kojeg svijet treba (malo mi stajlingom
vuče na kapetana Ameriku, a čini mi se da sam i ja Amerikanka iako sam sigurna da to ni svjesno ni
podsvjesno ne priželjkujem biti). Ali ovim mojim potezom postaje jasno da sam pravi junak sada ja.

I tako, zaronimo mi svaki u svojoj podvodnici, nimalo se ne skanjujem i hrabrost crpim iz samouvjerenosti
da sam odlučila ispravno. Pa obavimo to nešto važno na dnu. Svijet je spašen. Drugi podmorničar krene
u izron, ali ubrzo shvati da je moja limenka nepomična pa odmah javlja na površinu da imam problem
i zahtijeva pomoć za mene. Uprava mu priznaje - od početka akcije su svjesni da znam sve o kvaru.
Jedno od nas je moralo poginut i oni su mi dopustili žtrvu. Kapetan Amerika procesuira informaciju i
prva reakcija u trenutku kad shvati da je izmakao kraju - radosno se nasmije, presretan! To je ujedno trenutak
kada ja, koja sve to odozdo izravno gledam prekog ogromnog video zida (inače puno većeg od plovila
u koji je ugrađen, stvarno ne razumijem) osjetim neku nedefiniranu a opet snažno oštru bol cijelim bićem.
Pa zar nimalo žaljenja za mojim životom? Sućuti, zahvalnosti mojoj žrtvi? Za koga to umirem, za kakvu osobu
i kakve ljude? Zaslužuju li svi oni uopće spas? Muči me sumnja u ispravnost odluke. Zauvijek sama na dnu,
ispod sve one silne vode oceana. Više nema ni ekrana ni konferencijske veze. A onda sve postane još puno gore.
Iako zraka na dnu oceana nekim čudom ima na pretek, nije to problem. Nego se zapitam - kakva sam
to osoba ja, ako sam sve napravila samo da bi mi zahvaljivali i divili se mojoj hrabrosti. Zamjeram
čovjeku što se raduje životu a baš za takav život sam se navodno žrtvovala?? Nema tu junaštva ni veličine,
samo laž i bijeda moje sitne ljudske duše željne slave i počasti. Evo, svijet je zaista spašen, spašen od mene
takve. I još patetičniji zaključak za kraj - Konačno znam da je moja odluka bila ispravna. I ona bol prestaje.


...

Nekad zbilja budem sretna što sam se probudila, kao jutros. Što ću u glupom snu.
Drugi put mi nije drago, rado bih saznala što će se još dogoditi, kako će završiti san, a budilica uporno zvoni.
Ili bih voljela upamtiti nešto iz sna, kao što je bilo s ovim tvojim pričama. A možda se to ne smije, tako prenositi
iz jednog svijeta u drugi. Ako je zabranjeno onda razumijem zašto mi se izbrisalo.



24.09.2023. u 14:54 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

nedjelja, 24.12.2017.

Stanja

Nekako u ovo vrijeme, lani, simptome obične iscrpljenosti i umora sam si protumačila kao neizlječive i smrtonosne. Umislila sam da mi nije ostalo puno vremena, pa sam dovršila sve važnije poslove koje sam mogla, javila se prijateljima i svima iz familije (kojih sam se mogla sjetiti), pospremila kuću i ormare, na posebnu policu odvojila odjeću za smrt (nikako nisam mogla odlučiti o odgovarajućim cipelama). Čak sam si izabrala i grobno mjesto. Nisam išla dotle da sama sebi za života podignem spomenik kao što je bio učinio jedan moj djed :), ipak sam skromnija i zamislila sam jednostavnu malu nadgrobnu ploču s imenom. Tako pomirena sa svijetom i sobom diskretno sam se oprostila s većinom dobroga i lošeg u životu.

Onda sam se dobro, dobro naspavala i baš se dobro odmorila. I zamisli čuda, vratilo mi se odmah zdravlje i mladost i životna energija, sve!

Nije da sam ikada prije primijetila kod sebe hipohondriju i u najblažem obliku, pa ne znam odakle ova krajnost. Nebitno, normalne osobe kad posumnjaju u bolest odu doktoru, umišljeni bolesnici čak i češće od potrebnog. Oni normalni ne postavljaju si dijagnoze sami, ne krenu pisati oporuku. Nitko nije toliko glup :(

Oprosti što ovo nisam mogla prije podijeliti. Možda me samo bilo sram. Sramim se i sada, ali mrvicu je lakše ispričati s vremenskim odmakom. A i našla sam nešto dobro u posljedicama svega, npr. osjećaj kao da sam se ponovo rodila ili vratila u život je bio upravo toliko stvaran koliko i ona loša fantazija prije da sam na korak do smrti. Ah, olakšanja, ne umirem nego sam samo luđakinja s umišljajima :)
Dobro, nije ludost počela s početkom ove priče, već i to što sam uopće otklizala u 14-15satno radno vrijeme je dovoljno pomaknuto za upitati se, a to mi se i nije dogodilo prvi put. Samo, prije me to radoholičarstvo nikada ne bi fizički umorilo, samo bi pomoglo da ne razmišljam previše. Onda me jednom slomilo i ostala sam "iznenađena". Čini mi se da je ipak zdravije voziti bicikl.

Možda ti sada i nećeš prepoznati koji to točno dio ja zapravo vidim lijepim u svemu ovome i zašto mislim da je dovoljno dobro kao dar pod božićno drvce, znam da ti se može učiniti malo zbrčkanim, ali možda pomogne sve razjasniti podatak da sam ja danas i opet imala volje ispeći si trokutiće s lješnjacima (u koje sam doduše i ovaj put stavila orahe jer nisam imala lješnjaka, a i narezani su na prutiće, ne trokutiće...znaš već kako to ide i netko bi pomislio da to onda više i nisu trokutići s lješnjacima, ali u nekim stvarima ne griješim).

Sretan ti Božić!

24.12.2017. u 16:49 • 6 Dijagnoza • ? • # • ^

<< Arhiva >>