voltaren-salt

petak, 12.07.2013.

Ići da se vrati, bicikl i puna vreća vremena

Bilo bi super, biciklom na more. Već si dokazao da se može daleko, a do mora čak i ne moraš okomito :) Vidjela sam jednom davno, stvarno davno, lijepu ilustraciju u nekoj slikovnici sa dječakom koji je putovao među zvijezdama na običnim drvenim sanjkama. A tvoj je bicikl još brži i spretniji od sanjki, pa uopće ne sumnjam da ti je s njim moguće svašta. Trebaš barem pokušati do mora. Meni se čini da to nikako ne može biti gubljenje vremena. Dan bi ionako otišao, što god ti radio i gdje god bio. Jer danima je dano da idu. Mislim, vrijeme ionako ne možeš zadržati, pa onda nije moguće ni izgubiti ga? A kad bi trčeći tako za njim kao što čini većina ljudi baš i uspio uhvatiti i skupiti punu vreću vremena, što bi s njom? Da bicikl i ima prtljažnik, samo bi ti smetala.

Definitivno se slažem s tobom da je negdje zablokirao dovod kisika, čim sam se ja raspričala o zagrljajima. Mislim nije neobično da sam se raspričala :), samo je tema promašena, jer o zagrljajima nema smisla govoriti. Zagrljaje treba primjenjivati, ako imaš koga dragog grliti. Inače, s prvim nagovještajima naviranja priča o zagrljajima tj. nedostatku kisika, odmah treba poduzeti mjere izuzetnog opreza! Za početak, prisjetit se na primjer anakondinog čvrstog zagrljaja. Pa onda onih mafijaških oproštajnih. Ili su ono poljupci? A eto, zgodni su i oni smrtni zagrljaji studeni gore u himalajskom ledu... Zbilja, o čemu čovjek razmišlja zarobljen tako u nekoj smrznutoj pustinji, odsječen daleko od ljudi, znajući da mu je ostalo tek još nekoliko trenutaka svijesti?

No da, kad sam tako poslala onu moju ja, što me svu raspekmezila svojim njonjavim pričama o grljenju, natrag u vječna skladišta/lovišta (previše smo virili u one ormariće, bio si u pravu da je to bolje ne dirati), još sam za svaki slučaj opet prihvatila i usputni posao. Samo jedan za početak. Pa tako za sad imam dva, ali ako opet skužim da mi ponestaje zraka, mogu ja i više. I uopće se ne brinem zbog takvog gubitka vremena. Barem u početku, dok još pamtim zašto sam se uvalila u takvu hrpu gluposti. Kasnije mi opet ne bude jasno što mi je to trebalo i kako sam se ono točno našla negdje gdje nikako ne spadam. I tako stalno plivam u krug. Tek se povremeno sjetim da mogu i zaronit :)

Je. Pravo je čudo. Sve to, svi ti detalji koji su upravo tako posloženi da uspijevamo živjeti. I tijela živih bića i naše malo nebesko tijelo i njegova krhka atmosfera koja ga/nas štiti i cijeli naš maleni svemir koji se ipak ne urušava iako bi tako lako mogao u trenu. I sve. I kako se onda ne diviti svemu tome i kako može biti gubljenje bilo čega samo se vozit na biciklu kroz taj lijepi čudni svijet i divit mu se tako. A makar si mi već spominjao neke prijašnje podvige pa već znam da se ne bih trebala uspoređivati s tobom, svejedno sam i ja opet zadivljena ovom tvojom zadnjom rutom, meni ne da bi prošao dan, nego i preko nekoliko dana, ako bih uopće stigla natrag živa... A da sam imalo izdržljivija s vožnjom, sigurno bih se otputila prema moru. I to za početak barem do Atlantika :)

12.07.2013. u 09:12 • 3 Dijagnoza • ? • # • ^

četvrtak, 11.07.2013.

bicikl ili ne

vozio sam zadnjih dana bicikl okolo naokolo, traje to satima, i zgodno je, ali nekako mi se čini gubljenje vremena. išao sam preko Samobora i Samoborskog gorja, uz granicu sa Slovenijom, preko Žumberka do Ozlja i Karlovca, i onda natrag u Zagreb uz Kupu i kroz Pisarovinu. toliko da stekneš dojam. hoću reći, nisam išao s nekim ciljem, negdje doći, nego se vratiti. pa razmišljam da ne bi trebao tako. ode cijeli dan. s druge strane razmišljam kako bi bilo uputiti se na more biciklom. ne znam.

ne znam niti što dodati na temu zagrljaja. sasvim me ostavila inspiracija. mora da tako utječe manjak kisika kojem smo, mora biti, izloženi u našem svemiru. moramo provjeriti da li svi sustavi rade optimalno.

čitam knjigu Krv, znoj i suze - Bear Grylls - autobiografija. kako opisuje prilikom uspona na Himalaje, očito nije potrebno otići u svemir da bi se našao izložen manjku kisika što onda povlači bezbrojne probleme. možeš i zaroniti, jasno :) htio sam reći da svega par kilometara iznad razine mora Zemljina atmosfera nije nimalo gostoljubiva, i pravo je čudo kako je dio pogodan za život tanak. jer par kilometara je skoro pa ništa. daleko manje nego od jednog do drugog kraja Zagreba. zamisli - tako sam prošao na biciklu 180 km što bi bio već pravi svemir, samo da nisam vozio horizontalno. znači da je i biciklom moguće lako doći daleko, samo ako ideš okomito.

11.07.2013. u 09:56 • 0 Dijagnoza • ? • # • ^

srijeda, 03.07.2013.

Izbirljivost

Dobro kažeš, zvuči nemoguće, ali zbilja postoje i hladni zagrljaji. Imam u familiji ženu koja nas uvijek sve ljubi i grli kod pozdravljanja, ali onako nekako - s odstojanja, kao da to mora. Valjda misli da je to red i drži ga se uporno, a zagrljaji su joj hladni da se streseš. Brr! Jednostavno se osjeća da su preko nosa i bez srca. Poljupci joj odlaze negdje u zrak, mimo obraza. I nikad mi i ne dotakne lice usnama, a ipak mi svaki put s točno dva odmjerena pokreta palcem obriše neki nepostojeći ruž. Čak i kad sam još bila mala i slatka, nikad se od njenog poljupca nije moglo čuti glasno "cmok" kakvo djeca vole. A prema svojoj užoj obitelji je pak iznimno topla i brižna. Vidiš, nije mi nikad prije palo na pamet odbiti njen zagrljaj iako mi je oduvijek neudoban. Valjda i mene zarobljuje taj red. Ali prvi sljedeći put ću bit iskrena prema njoj i reći joj da se ne volim s njom grlit i ljubit. Zanimljivo kako mi je to pozdravljanje s njom neugodno, a ona mi je inače, kao osoba, onako... ok.

Mora da su one cure ostale zatečene kad si odbio zagrljaje :) Možda su nakon prvog šoka čak pomislile da si zasigurno neka hladna osoba kad odbijaš bliskiji kontakt. I još ponuđeni, besplatan :) I nije im palo na pamet da ima i takvih čudaka koji drže, da zagrljaji dijeljeni šakom i kapom uokolo za njih nemaju dovoljno topline :) I sad ti veliš da ne bi djeci dozvolio izbirljivost u hrani, a pogledaj sebe kako si samo izbirljiv s ponuđenim :)) Možda si taj tren čak i bio gladan kojeg zagrljaja, ali to nije bilo dovoljno da prihvatiš bilo kakav. Ne želiš i ne želiš baš sve ono što ti se servira! Razmaženko!

Moja sestra se drži te prakse - hoćeš ili nećeš, ne moraš. I jedno dijete onda hoće, da ne ostane gladno kako ti kažeš. Ali drugo neće ni onda, pametno moje zna da će kad tad pristići i nešto drugo što voli, pa strpljivo čeka. Ma ista tetka! Tako prema pričama starijih ni ja još kao mala beba, kad su me tek počeli hraniti žlicom, jednostavno nisam željela progutati grah. Ni zrno, ma koliko gladna bila. Probali su od njega načinit i pire, maskirati ga drugom hranom, ali opet ništa. Ako bi mi koju žlicu i uspjeli na prijevaru ugurati u usta, čekala sam povoljnu priliku i opet sve ispljunula van. Nisu pomagale nikakve strategije, jednostavno sam znala što mi se ne sviđa. Vidiš, nisu ni sva djeca ista i ne uklapaju se svi u statistiku.

Razmislila sam o onim zagrljajima preko zimskih jakni i uopće se ne slažem da ne mogu biti pravi i topli. Uopće. Meni se čini da je tu bitnije čiji je zagrljaj, pa onda između može bit i lavor s krumpirima, sedam planina ili nekoliko života, a zagrljaj se može osjetit. A zagrljena se mogu osjetit i pogledom, rječju ili samo nečijom prisutnošću. I takvi zagrljaji mogu biti jednako zeleni, žuti, crveni ili plavi. Jednako topli i utješni. Naravno, govorim samo o zagrljajima kakve poznajem. Ili sam čitala o njima :) No, da, definitivno se ne slažem da pufasta jakna može biti problem zagrljajima, osim ako je baš temperatura 40 stupnjeva kao sad, ali onda se opet ne može reći da takvi nisu topli :)

03.07.2013. u 09:33 • 3 Dijagnoza • ? • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>