Obje su biljke bile pokošene. Jasno je vidljivo da su odsječene, bez vrhova. Ukoso polegnute, gotovo do zemlje pogažene kotačem kosilice. Ali su nastavile rasti. Razvile su nove grančice koje zbog blizine djeluju isprepleteno. Kao međusobna potpora jedna drugoj. I cvatu. Ljubičasti sljez i plava cikorija. Tako lijepe nježne boje na tim grubim osnovama. Jednostavno moraš zastati i vidjeti.
Večer je ljetna, topla i beskrajna. Već su mi 4 godine i sad znam da je svijet puno veće mjesto od našeg dvorišta, ali ovdje je još uvijek centar tog još neistraženog svijeta. Sjedimo vani u dvorištu, u onom dijelu gdje još nema nove garaže, samo trava i mamino uže za sušenje rublja razapeto među čempresima. Mama vadi klipove kukuruza iz košare pored nogu i guli s njih zelene ljuske koje odbacuje na travu pored košare, a čiste mliječnožute zrnaste štapiće slaže na bijelu krpu na krilu.. Šuškanje ljuski koje padaju na zemlju jako je zanimljivo našem malom bijelo-crnom mačetu koje skakuće po njima i razbacuje ih tražeći neko svoje skriveno blago. Moju pažnju više privlači ono što radi tata. Slaže nekoliko cigli u krug po zemlji i u sredini gradi hrpu od komadića cjepanica. Ispod svega toga stavlja zgužvane novine i pali ih šibicama. Onda još jako puše u sve to dok se ne rasplamsa veliki sjajni plamen. Moj tata je stvarno zakon! Posežem za kutijom šibica koju je ostavio kraj cigle, da i sama probam nešto zapaliti, ne čini se teško, ali mi je mama uzme iz ruke i opet kaže da to nije za djecu. Ona nije tako zanimljiva, stalno mi nešto brani. Tješi me promatranje vatre, zbilja lijepo izgledaju te pucketave iskre koje se dižu prema nebu i kao da se spajaju s onim iskrama od zvijezda koje već jesu visoko gore.
Kako je plamen manji, pri dnu ostaje sve više vrućeg žara. Tata nožićem struže koru s nekakvih grančica. Mama mu dodaje kukuruz i on jednog po jednog stavlja na te šibe, pa spušta na žar. Onda to svako malo okreće, razgrće žar, sve opet popravlja. I kukuruz i žar lagano pucketaju, ali nikako da se pojave kokice kao kad smo prije pekli zrna kukuruza u kući. A i miris je drugačiji. Zrnje nije bijelo već zlaćano, a ponegdje i crno. Tata neke komade vadi iz žara i daje mami. Ona sad puše u njih kao što je tata puhao u vatru. Jedan komad lomi na dvije polovice i manje izgorjelu pruža meni. Kaže - Pazi, vruće je! Vidim kako ona puše u svoju, pa to i ja radim. Jako dobro miriše. I okus je dobar. Tata se glasno smije i pokazuje rukom prema meni. Govori mami kroz smijeh - Gle kak se zamusala! Pogledaj kak je garava po licu! Mama se prvo malo mršti, ona voli da sam uredna, toliko da je jednom kad smo išle baki a ona nije imala maramicu, polizala svoj palac i s tim slinavim prstom mi obrisala nešto na čelu iznad desne obrve, uh, fuuuj fuj. Ali se brzo i ona počne smijati. Sad me gledaju i smiju se zajedno.
I ja se smijem s njima.
Vratila sam se nekidan do kukuruzišta, onog u koje nam je pobjegla lisica. Vidjela sam tada da ima već zrelog kukuruza, srne su s vanjske strane polja oglodale cijeli red, pa se lijepo vidi žuto zrnje prosuto po zemlji. Već je i prezrelo za pečenje, ali ipak sam uspjela napunit košaru s nekih zelenijih stabljika na sjevernoj strani. Bez brige, to polje je sestrino, pa nije krađa. Ali kako sam onda lisicu zadnje vidjela tamo, nije mi bilo baš svejedno otići ponovo sama, pa sam povela i pse, za svaki slučaj. Nekako se istopila ona prijašnja hrabrost. Jer, što ako je bila bijesna? Vjerojatno samo ima mlade pa im traži hranu i po danu, ali ipak... što bi bilo da je stala, okrenula se prema meni? Cijeli taj prizor bi bio trčanje u drugom smjeru. Uglavnom, ispekla sam si kukuruz. Nije bio loš, ali i ništa posebno. Namjerno nisam pazila da se ne zaprljam, pa sam nakon jela otišla do ogledala. Vidjet se musavu, hoće li me to nasmijat ili mi biti simpatično. Nije. Nije uopće. Možda je to dokaz da sam ipak odrasla?
Nije ta vika i uzbuna bila baš toliko neuobičajena. Da mi susjeda tjedan prije nije ispričala kako im je lisica usred bijeloga dana odnijela 8 kokoši, možda ne bih pridavala puno pažnje lavežu, gakanju, kvakanju i kokodakanju. Hoće oni to i bez meni očitog razloga. Posvađaju se na primjer kokice oko pronađene gliste, pa se i psići žele uključiti u igru a guske onda kao i obično uvode red i disciplinu i sve ih rastjeraju. Nema svrhe miješati se puno u njihovu svakodnevicu, ionako su većinu vremena sami. Kokice su poludivlje, male patuljaste koje jastreb ne może uhvatit. Ako koju i odnese - to i ne skużim jer svako malo neka od njih izvede nove piliće. Ne traže previše brige. Ujutro im treba otvoriti vrata nastambi da izađu, uliti svježu vodu u posudu za piće i u bazenčić za kupanje. Navečer svi osim peseka sami uđu natrag na spavanje, samo im treba prije noći zatvoriti vrata. Zbog njihove sigurnosti, grabežljivci navodno uglavnom love noću. Barem se tako govorilo. Ali ta nedavna priča o kradljivici danjoj razbojnici i prilično živahna graja me valjda požurila provjeriti. Već izdaleka sam vidjela bijelosiva guščja krila u divljem letanju. Hoće oni oboje tako kad se prave važni i opasni, pogotovo kad čuju Nepalce, ne znam zašto njih jadne stalno napadaju kad prolaze dolje putem, izlete iz dvorišta i jure za njima i gaču i ljutito sikću napadački isprużenih vratova sve dok se ovi prestrašeni trčeći ne izgube u daljini. Uzalud im govoriti mir, mir. Lude guske. Ona pogotovo. Ni on nije normalan kad je s njom. I zato sam prvo pomislila da su możda Nepalci ovaj put iz nekog razloga došli čak u dvorište i kako im to uopće ne bi bilo mudro.
Kako sam prišla bliże, shvatila sam da je meteż veći nego inače jer je čak i stari pas lajao, a on je već dugo previše umoran da bi pokazivao veće zanimanje za išta već proživljeno. Pa sam se još pribliżila i slijedila svojim pogledom onaj żute mačke koja se s višnjine grane zapiljila dolje u tu bučnu košnicu od perja i lajanja.
Kao da smo obje bile jako iznenađene kad smo se konačno ugledale. Ona je meni djelovala zatečeno, a ja sam se tako osjećala. Samo smo se gledale. Nije da nisam nikad vidjela lisicu. Svašta mi zna pretrčati cestu, pa i one. Vidiš je tako na trenutak da šmugne. Vidiš je u zoološkom. U filmu Ili nacrtanu. Ali ne baš u dvorištu. Ova je bila lijepa. Zdravo blistavog crvenožutog krzna i dugog kitnjastog repa. Nisam imala pojma što bih trebala napravit. Prvo genijalno što mi je palo na pamet bilo je reći joj odlučno - Iš! Nije uopće djelovalo, jednako me i dalje samo gledala pogledom - A što si mi ti sad došla smetati u poslu!? Onda sam se sjetila scene iz filma Bogovi su pali na tjeme, kad je dječačić u opasnom susretu s hijenom iskoristio očev savjet da je pred hijenom vażno izgledati višim, tako nekako, pa je pronašao neku koru od drveta ili što već i podigao visoko iznad glave. I njegova se hijena uplašila i pobjegla. Zato sam valjda i ja podigla obje ruke visoko gore, spojenih dlanova zakrenutih prstima dolje točno u smjeru lisice. Uvjerena san da je nju ova moja novoosmišljena borilačka poza - Napad neobičnim prikazom produżenog guščjeg vrata rukama, skroz unezvijerila jer zašto bi inače odjednom prepadnuto odskočila i zajurila prema voćnjaku ako joj nisam izgledala strašno opako ili barem previše čudno.
Kako je potrčala ona tako sam i ja za njom. Peseki za mnom, guske za njima, a patke se i inače uglavnom gegaju za guskama jer ove uvijek prve pronađu najslasnije zalogaje u travi, pa su i oni dvoje polako zagegali za nama. Kokoši su ostale kokokokodakati.
Nisam imala ni jasan ni ikakav drugi plan. Samo sam trčala za tim poskakujućim lisičjim repom i żeljela da pobjegne što dalje od kokica. Preko voćnjaka, na livadu. Zaboravila sam skroz da trčim u japankama, inače u njima i nogostupom šećem oprezno, ne trči se u tome pokošenom travom. Mudrica je utrčala u zob, mislila se sakriti. Ali suho klasje šuška i povija se za njom, pa ju lako slijedimo kroz żito. Kad je istjeramo na čistinu, skačemo preko nepokošene međe između livada, kako ona - tako i mi, samo to ona izvede gracioznom lakoćom, peseki i ja se više nespretno veremo. Guske i patke su odustale od potjere još tamo na početku zobi. Trčimo tako još neko vrijeme, slijedimo lisicu njenom cik-cak linijom izbjegavanja. Ali ja ne mogu trčati brzo kao lisica. Peseki mogu, ali samo hrabrih pola metra iza mene. Premladi su još i samo izgledaju veći zbog dugih nogu. Ne znam koliko su bili kad su ostavljeni, ali ne vjerujem da im je sada više od 6 mjeseci, još su bebe i ne mogu se sami suočiti s gusaricom. Ona je brza i izdrżljiva. Čini se i pametna jer nam zamiče u kukuruzište. Zelene stabljike su više od mene i nakon nekog vremena uzaludnog tumaranja kroz guste redove čije mi lišće grebe lice, više ne vidim za čim više trčim. Psići mogu nanjušiti trag, ali se ne usuđuju krenuti prvi. Upitno gledaju zašto sam stala i kako ja ne znam njuškati za lisicom.
Moramo odustati. Nadati se da je lisica dovoljno uplašena da se više ne vraća, barem ne danju. Vratiti se i svakako ispričati o ovoj pustolovini - lisicolovini..