Večer je ljetna, topla i beskrajna. Već su mi 4 godine i sad znam da je svijet puno veće mjesto od našeg dvorišta, ali ovdje je još uvijek centar tog još neistraženog svijeta. Sjedimo vani u dvorištu, u onom dijelu gdje još nema nove garaže, samo trava i mamino uže za sušenje rublja razapeto među čempresima. Mama vadi klipove kukuruza iz košare pored nogu i guli s njih zelene ljuske koje odbacuje na travu pored košare, a čiste mliječnožute zrnaste štapiće slaže na bijelu krpu na krilu.. Šuškanje ljuski koje padaju na zemlju jako je zanimljivo našem malom bijelo-crnom mačetu koje skakuće po njima i razbacuje ih tražeći neko svoje skriveno blago. Moju pažnju više privlači ono što radi tata. Slaže nekoliko cigli u krug po zemlji i u sredini gradi hrpu od komadića cjepanica. Ispod svega toga stavlja zgužvane novine i pali ih šibicama. Onda još jako puše u sve to dok se ne rasplamsa veliki sjajni plamen. Moj tata je stvarno zakon! Posežem za kutijom šibica koju je ostavio kraj cigle, da i sama probam nešto zapaliti, ne čini se teško, ali mi je mama uzme iz ruke i opet kaže da to nije za djecu. Ona nije tako zanimljiva, stalno mi nešto brani. Tješi me promatranje vatre, zbilja lijepo izgledaju te pucketave iskre koje se dižu prema nebu i kao da se spajaju s onim iskrama od zvijezda koje već jesu visoko gore.
Kako je plamen manji, pri dnu ostaje sve više vrućeg žara. Tata nožićem struže koru s nekakvih grančica. Mama mu dodaje kukuruz i on jednog po jednog stavlja na te šibe, pa spušta na žar. Onda to svako malo okreće, razgrće žar, sve opet popravlja. I kukuruz i žar lagano pucketaju, ali nikako da se pojave kokice kao kad smo prije pekli zrna kukuruza u kući. A i miris je drugačiji. Zrnje nije bijelo već zlaćano, a ponegdje i crno. Tata neke komade vadi iz žara i daje mami. Ona sad puše u njih kao što je tata puhao u vatru. Jedan komad lomi na dvije polovice i manje izgorjelu pruža meni. Kaže - Pazi, vruće je! Vidim kako ona puše u svoju, pa to i ja radim. Jako dobro miriše. I okus je dobar. Tata se glasno smije i pokazuje rukom prema meni. Govori mami kroz smijeh - Gle kak se zamusala! Pogledaj kak je garava po licu! Mama se prvo malo mršti, ona voli da sam uredna, toliko da je jednom kad smo išle baki a ona nije imala maramicu, polizala svoj palac i s tim slinavim prstom mi obrisala nešto na čelu iznad desne obrve, uh, fuuuj fuj. Ali se brzo i ona počne smijati. Sad me gledaju i smiju se zajedno.
I ja se smijem s njima.
Vratila sam se nekidan do kukuruzišta, onog u koje nam je pobjegla lisica. Vidjela sam tada da ima već zrelog kukuruza, srne su s vanjske strane polja oglodale cijeli red, pa se lijepo vidi žuto zrnje prosuto po zemlji. Već je i prezrelo za pečenje, ali ipak sam uspjela napunit košaru s nekih zelenijih stabljika na sjevernoj strani. Bez brige, to polje je sestrino, pa nije krađa. Ali kako sam onda lisicu zadnje vidjela tamo, nije mi bilo baš svejedno otići ponovo sama, pa sam povela i pse, za svaki slučaj. Nekako se istopila ona prijašnja hrabrost. Jer, što ako je bila bijesna? Vjerojatno samo ima mlade pa im traži hranu i po danu, ali ipak... što bi bilo da je stala, okrenula se prema meni? Cijeli taj prizor bi bio trčanje u drugom smjeru. Uglavnom, ispekla sam si kukuruz. Nije bio loš, ali i ništa posebno. Namjerno nisam pazila da se ne zaprljam, pa sam nakon jela otišla do ogledala. Vidjet se musavu, hoće li me to nasmijat ili mi biti simpatično. Nije. Nije uopće. Možda je to dokaz da sam ipak odrasla?
Post je objavljen 24.08.2025. u 23:39 sati.