Nije ta vika i uzbuna bila baš toliko neuobičajena. Da mi susjeda tjedan prije nije ispričala kako im je lisica usred bijeloga dana odnijela 8 kokoši, možda ne bih pridavala puno pažnje lavežu, gakanju, kvakanju i kokodakanju. Hoće oni to i bez meni očitog razloga. Posvađaju se na primjer kokice oko pronađene gliste, pa se i psići žele uključiti u igru a guske onda kao i obično uvode red i disciplinu i sve ih rastjeraju. Nema svrhe miješati se puno u njihovu svakodnevicu, ionako su većinu vremena sami. Kokice su poludivlje, male patuljaste koje jastreb ne może uhvatit. Ako koju i odnese - to i ne skużim jer svako malo neka od njih izvede nove piliće. Ne traže previše brige. Ujutro im treba otvoriti vrata nastambi da izađu, uliti svježu vodu u posudu za piće i u bazenčić za kupanje. Navečer svi osim peseka sami uđu natrag na spavanje, samo im treba prije noći zatvoriti vrata. Zbog njihove sigurnosti, grabežljivci navodno uglavnom love noću. Barem se tako govorilo. Ali ta nedavna priča o kradljivici danjoj razbojnici i prilično živahna graja me valjda požurila provjeriti. Već izdaleka sam vidjela bijelosiva guščja krila u divljem letanju. Hoće oni oboje tako kad se prave važni i opasni, pogotovo kad čuju Nepalce, ne znam zašto njih jadne stalno napadaju kad prolaze dolje putem, izlete iz dvorišta i jure za njima i gaču i ljutito sikću napadački isprużenih vratova sve dok se ovi prestrašeni trčeći ne izgube u daljini. Uzalud im govoriti mir, mir. Lude guske. Ona pogotovo. Ni on nije normalan kad je s njom. I zato sam prvo pomislila da su możda Nepalci ovaj put iz nekog razloga došli čak u dvorište i kako im to uopće ne bi bilo mudro.
Kako sam prišla bliże, shvatila sam da je meteż veći nego inače jer je čak i stari pas lajao, a on je već dugo previše umoran da bi pokazivao veće zanimanje za išta već proživljeno. Pa sam se još pribliżila i slijedila svojim pogledom onaj żute mačke koja se s višnjine grane zapiljila dolje u tu bučnu košnicu od perja i lajanja.
Kao da smo obje bile jako iznenađene kad smo se konačno ugledale. Ona je meni djelovala zatečeno, a ja sam se tako osjećala. Samo smo se gledale. Nije da nisam nikad vidjela lisicu. Svašta mi zna pretrčati cestu, pa i one. Vidiš je tako na trenutak da šmugne. Vidiš je u zoološkom. U filmu Ili nacrtanu. Ali ne baš u dvorištu. Ova je bila lijepa. Zdravo blistavog crvenožutog krzna i dugog kitnjastog repa. Nisam imala pojma što bih trebala napravit. Prvo genijalno što mi je palo na pamet bilo je reći joj odlučno - Iš! Nije uopće djelovalo, jednako me i dalje samo gledala pogledom - A što si mi ti sad došla smetati u poslu!? Onda sam se sjetila scene iz filma Bogovi su pali na tjeme, kad je dječačić u opasnom susretu s hijenom iskoristio očev savjet da je pred hijenom vażno izgledati višim, tako nekako, pa je pronašao neku koru od drveta ili što već i podigao visoko iznad glave. I njegova se hijena uplašila i pobjegla. Zato sam valjda i ja podigla obje ruke visoko gore, spojenih dlanova zakrenutih prstima dolje točno u smjeru lisice. Uvjerena san da je nju ova moja novoosmišljena borilačka poza - Napad neobičnim prikazom produżenog guščjeg vrata rukama, skroz unezvijerila jer zašto bi inače odjednom prepadnuto odskočila i zajurila prema voćnjaku ako joj nisam izgledala strašno opako ili barem previše čudno.
Kako je potrčala ona tako sam i ja za njom. Peseki za mnom, guske za njima, a patke se i inače uglavnom gegaju za guskama jer ove uvijek prve pronađu najslasnije zalogaje u travi, pa su i oni dvoje polako zagegali za nama. Kokoši su ostale kokokokodakati.
Nisam imala ni jasan ni ikakav drugi plan. Samo sam trčala za tim poskakujućim lisičjim repom i żeljela da pobjegne što dalje od kokica. Preko voćnjaka, na livadu. Zaboravila sam skroz da trčim u japankama, inače u njima i nogostupom šećem oprezno, ne trči se u tome pokošenom travom. Mudrica je utrčala u zob, mislila se sakriti. Ali suho klasje šuška i povija se za njom, pa ju lako slijedimo kroz żito. Kad je istjeramo na čistinu, skačemo preko nepokošene međe između livada, kako ona - tako i mi, samo to ona izvede gracioznom lakoćom, peseki i ja se više nespretno veremo. Guske i patke su odustale od potjere još tamo na početku zobi. Trčimo tako još neko vrijeme, slijedimo lisicu njenom cik-cak linijom izbjegavanja. Ali ja ne mogu trčati brzo kao lisica. Peseki mogu, ali samo hrabrih pola metra iza mene. Premladi su još i samo izgledaju veći zbog dugih nogu. Ne znam koliko su bili kad su ostavljeni, ali ne vjerujem da im je sada više od 6 mjeseci, još su bebe i ne mogu se sami suočiti s gusaricom. Ona je brza i izdrżljiva. Čini se i pametna jer nam zamiče u kukuruzište. Zelene stabljike su više od mene i nakon nekog vremena uzaludnog tumaranja kroz guste redove čije mi lišće grebe lice, više ne vidim za čim više trčim. Psići mogu nanjušiti trag, ali se ne usuđuju krenuti prvi. Upitno gledaju zašto sam stala i kako ja ne znam njuškati za lisicom.
Moramo odustati. Nadati se da je lisica dovoljno uplašena da se više ne vraća, barem ne danju. Vratiti se i svakako ispričati o ovoj pustolovini - lisicolovini..
Post je objavljen 10.08.2025. u 22:56 sati.