Bilo bi super, biciklom na more. Već si dokazao da se može daleko, a do mora čak i ne moraš okomito :) Vidjela sam jednom davno, stvarno davno, lijepu ilustraciju u nekoj slikovnici sa dječakom koji je putovao među zvijezdama na običnim drvenim sanjkama. A tvoj je bicikl još brži i spretniji od sanjki, pa uopće ne sumnjam da ti je s njim moguće svašta. Trebaš barem pokušati do mora. Meni se čini da to nikako ne može biti gubljenje vremena. Dan bi ionako otišao, što god ti radio i gdje god bio. Jer danima je dano da idu. Mislim, vrijeme ionako ne možeš zadržati, pa onda nije moguće ni izgubiti ga? A kad bi trčeći tako za njim kao što čini većina ljudi baš i uspio uhvatiti i skupiti punu vreću vremena, što bi s njom? Da bicikl i ima prtljažnik, samo bi ti smetala.
Definitivno se slažem s tobom da je negdje zablokirao dovod kisika, čim sam se ja raspričala o zagrljajima. Mislim nije neobično da sam se raspričala :), samo je tema promašena, jer o zagrljajima nema smisla govoriti. Zagrljaje treba primjenjivati, ako imaš koga dragog grliti. Inače, s prvim nagovještajima naviranja priča o zagrljajima tj. nedostatku kisika, odmah treba poduzeti mjere izuzetnog opreza! Za početak, prisjetit se na primjer anakondinog čvrstog zagrljaja. Pa onda onih mafijaških oproštajnih. Ili su ono poljupci? A eto, zgodni su i oni smrtni zagrljaji studeni gore u himalajskom ledu... Zbilja, o čemu čovjek razmišlja zarobljen tako u nekoj smrznutoj pustinji, odsječen daleko od ljudi, znajući da mu je ostalo tek još nekoliko trenutaka svijesti?
No da, kad sam tako poslala onu moju ja, što me svu raspekmezila svojim njonjavim pričama o grljenju, natrag u vječna skladišta/lovišta (previše smo virili u one ormariće, bio si u pravu da je to bolje ne dirati), još sam za svaki slučaj opet prihvatila i usputni posao. Samo jedan za početak. Pa tako za sad imam dva, ali ako opet skužim da mi ponestaje zraka, mogu ja i više. I uopće se ne brinem zbog takvog gubitka vremena. Barem u početku, dok još pamtim zašto sam se uvalila u takvu hrpu gluposti. Kasnije mi opet ne bude jasno što mi je to trebalo i kako sam se ono točno našla negdje gdje nikako ne spadam. I tako stalno plivam u krug. Tek se povremeno sjetim da mogu i zaronit :)
Je. Pravo je čudo. Sve to, svi ti detalji koji su upravo tako posloženi da uspijevamo živjeti. I tijela živih bića i naše malo nebesko tijelo i njegova krhka atmosfera koja ga/nas štiti i cijeli naš maleni svemir koji se ipak ne urušava iako bi tako lako mogao u trenu. I sve. I kako se onda ne diviti svemu tome i kako može biti gubljenje bilo čega samo se vozit na biciklu kroz taj lijepi čudni svijet i divit mu se tako. A makar si mi već spominjao neke prijašnje podvige pa već znam da se ne bih trebala uspoređivati s tobom, svejedno sam i ja opet zadivljena ovom tvojom zadnjom rutom, meni ne da bi prošao dan, nego i preko nekoliko dana, ako bih uopće stigla natrag živa... A da sam imalo izdržljivija s vožnjom, sigurno bih se otputila prema moru. I to za početak barem do Atlantika :)
Post je objavljen 12.07.2013. u 09:12 sati.