Nedjelja poslijepodne, desetak dana pred kraj studenog. Snijeg se još nije otopio, ali nisam zato vozila sporije. Već, krenula sam u posjet koji mi uvijek bude stresan, pa obično ne žurim. Cesta je bila čista, suha i nedjeljno prazna, nisam trebala osobito pazit na vožnju, mogla sam malo i uživati u krajoliku. Kad se put počeo spuštati u omanju kotlinu, pogled mi je ostao ležati na svjetlosti što je Sunce zimski škrto raspršilo zapadnim obzorjem nad neravnom magličastom linijom što razdvaja brda od neba. Već sam se posve spustila na zaravan kad sam primjetila da posve jednakom jačinom svjetlost pada na sve strane svijeta. Kako lijevu stranu kojoj je Sunce bilo primaknuto, isto tako i desnu od koje se odmicalo, pa onda i jug i sjever i sve ono između, što mi se učinilo baš neobičnim. K tome, sva su brda uokolo bila upravo podjednake visine i tako se činilo da se svjetlosni obruč kao pozlaćeni prsten spustio ponad zabijeljene doline. Željela sam što bolje upiti taj prizor koji me se eto dojmio, za mene jedan od onih koje ponesem pohranjen sa sobom iako nije zabilježen nikakvim uređajem.
Kako sam više pažnje usmjeravala na svjetlosni spektakl, tako sam usporavala s vožnjom dok se auto nije skroz zaustavio. Na cesti i dalje nije bilo nikoga osim mene, pa sam izašla van da i udahnem malo te posebne scenografije postavljene ekskluzivno za mene. Da ipak ne stojim posred ceste, otišla sam iza auta do ruba da u miru uživam još koju minutu. I kako sam spustila pogled da provjerim gdje stajem, da se ne okliznem tako zureći put neba, ipak je samo asfalt bio bez snijega, spazila sam te stope. Kretale su točno s mjesta gdje sam stajala, preko grabe ravno u livadu i tako otprilike deset mojih koraka daleko, što bi bilo oko 5 metara, a onda su napravile ne baš savršen, ali ipak polukrug i vratile se na cestu na mjestu ulaska.
Tko je osoba koja se zaustavila na istom mjestu gdje i ja? Zašto se zaustavio taj netko? Ona igra rasplesanih sunčanih zraka upletenih u grane stabala na obroncima je bila iznimna, ali dogodila se tek nakon što sam naišla i nije potrajala, mislim da nije nešto što se ponavljalo kroz dan. Da jest, zar bi to itko drugi doživio poput mene, pa zastao? Da je bio mnogo prizemniji razlog, npr. da se tko hitno pomokri prije nastavka puta - bi li ušao tako duboko u snijegom zatrpanu livadu i onda još malo šetao ondje? Prema otisku, bio je to netko puuuno većih stopala od mojih, dakle sigurna sam da nisam bila ja, ali ni neka druga djeca. Tko je onda bio? Da sam nakon izlaska otišla prema rubu ceste s prednje a ne stražnje strane auta, ne bi mi te stope nikako bile vidljive. Jesam li mogla nesvjesnim perifernim vidom kad sam se spuštala prema ravnici uočiti te tragove, pa sam zato zastala upravo tamo? Sumnjam, sjećam se da sam udivljeno okrenula glavu ulijevo sve do zaustavljanja, uopće nisam pozorno pratila cestu i sad se nadam da prometna policija nema interesa čitati fotografije po blogovima (možda da ipak još jednom napomenem da je cesta bila pusta). Prošetala sam još po sto koraka putem unatrag, pa opet unaprijed. Da provjerim nisu li neki pješaci prolazili cestom pa u potrazi za zimskim radostima eto hodali i zasniježenim livadama i poljima, ali drugih tragova nisam uočila. Pa sam zaključila da to nije slučaj nego samo slučajno i nastavila svoj put.
Ne znam može li se ova sličica ikako usporediti s onom žutih banana koje se s krova crvenog auta slučajno prosipaju cestom prema izlazu iz grada.
Post je objavljen 31.12.2025. u 21:17 sati.