|
07.06.2010. ponedjeljak
4:57
Budim se i bacam pogled prema mobitelu. Pokrivač lagano sklizne s moga tijela i ja ustajem.
5:34
Nekoliko riječi u šaptu izgovorenih u slušalicu mobilna aparata, nerazumljivih, ili polurazumljivih, nevažno. Ipak su izgovorene.
5:42
Polako skinuta piđama i ostavljena na podu kupaonice, kapi tuša koje nježno prskaju tijelo. Bademasto-mliječni gel za tuširanje nježno miluje kožu. Oslobođena i probuđena.
6:13
Zamišljeni hod prema autobusnoj stanici. U zraku je miris soli, miris nade, nadolazećeg straha od budućnosti, miris uspjeha i neuspjeha, miris prašnjavog ineksa u torbi nekih budućih dana, čak i miris kruške pomješane s cimetom. Volim jutro u tako nepoznatom, a tako poznatom gradu.
6:47
Dolazi Njegov vlak. Kratki pozdrav i nestrpljivo cupkanje ispred semafora.
Kafić, i potres koji zahvaća stol, nas. Pogled na nečitko napisanu riječ i mjesec kroz krošnje.
Danas nam je obećana droga, naš opojni sedativ da se osjetimo živima. Komad torte, pa Rajska bajadera.. Nije bitno što se jede već kako se jede. On uvijek prinese nosnicama komad prije nego ga kuša. Promrmlja par sastojaka i onda zagrize. Da, uživa u tome. Pogled mu se nekako zamagli. Taj čovjek je naučio uživati u svim lijepim detaljima koje život pruža.
More nas doziva i želimo na kupanje, no nedostatak nekoliko priklanih krpica nam ne ostvaruje želju. Sanjamo zato, pričamo o tome, o vodi, o kupanju, o kapljicama koje prskaju oko nas, o bačenoj fontani čokolade kroz prozor. I o malko čokolade u kutku usana. "hajdemo odavdje, ne budimo ograničeni mjestom i prostorom, idimo do Opatije malo"
Čekajući autobus...
11:14
Ulazimo u autobus koji strastveno proživljava svaku udubinu na cesti. I on se predozirao šećerom, zato se trese.
Opatija:
Plaža, more.. Kamen s kojeg je skočio prije nekoliko mjeseci. Imam želju skočiti. No nije primjereno. Sunce mi zamračuje um, smješkam se ali ne razumijem, govorim ali ne shvaćam. Nitko ne shvaća. Ulazimo u zamračeni restoran.
I naša torta od limuna dolazi. Ukusna je, nježno miluje, dodiruje, osvaja. Komadić đumbira na njoj djeluje stvarno, gorčinom kvari trenutak i ja ga prepuštam njemu. Želim nastaviti u svjetlijim bojama. Sorbet od naranče i neki liker nezapamćenog imena. Kuglica sladoleda i ostatak na tanjuru meni neprepoznatljivog sadržaja. Polako mi objašnjava što jedem, vidno oduševljen što me uspio impresionirati. Pogled mi pada na stalak prepun kamenčića, sa svijećicom na vrhu.
Nastavlja priču o sladoledu, od ruže, od svih neobičnih sladoleda meni ruža zapinje za uho. Nažalost, u restoranu ga trenutno nema. "Bit će drugi puta", obavještava konobar. Drugi puta da, vratit ću se na to kasnije. Sada želim uživati.
Nekoliko kratkih sms-ova i poziva. Počela sam nedostajati svojima. Bilo je i vrijeme, pomislih.
Vlak odlazi i jedan je pozdrav nehajno bačen kroz vjetar.
Tko je On?
On nije danas, ni jučer, ni sutra. On je priviđenje koje mi nosi ovaj grad. Tek sada sam shvatila da mi bajke ne donosi osoba nego mjesto, okolnosti.
Nisam zaljubljena, da se ne bi krivo shvatilo.
I, da, radi se o prijatelju, a ne o dečku, simpatiji ili ljubavniku.
"Vidjet ćemo se opet, uskoro, dođi na kupanje drugi tjedan", rekao je.
"Bajke nemaju nastakve." Zar postoji bajka u kojoj Pepeljuga umorna od kućanskih poslova sjeda na kauč i proklinje mlađahnu Prinčevu ljubavnicu? Zar postoji bajka u kojoj Mala Sirena prestaje biti morskom pjenom i zavede ponovno princa? Nije li se Zvijer nakon svadbe trebao ponovno pretvoriti u Zvijer? A Bakicu iz Crvenkapice pojesti neki drugi Vuk?
"Bit će sladoleda drugi puta." Možda da, ali za neke druge ljude, za neke druge bajke. Za neke druge trenutke.
Ovo je bila bajka u kojoj stvarnost nije postojala. Crveno je bilo zeleno, a zeleno crveno. O, da, prelazili smo cestu preko crvenog da bi na zelenom čekali. U čudili se zašto se svijet urotio protiv nas, i zašto nas prtice slijede. I zašto i usred podneva vidimo mjesec.
Čokolada je učinila svoje i stvorila prozračnu iluziju idile, a sada će i sat učiniti svoje i prikazati događaj kao proizvod umornog uma kada se susretne s mekanim sadržajem jastuka.
Ima li pravo čovjek na dvije bajke?
Živi čovjeće u trenutku, u snovima. Ne očekuj previše i ne postaj ovisan o osobama. Bajke nemaju nastavke. Ali uvijek možemo napisati novu, s novim likovima i novim bojama.
Lijepi pozdrav, Tišina.
|
- 09:07 -
Komentari (40) -
Ispis -
#
|
| < |
lipanj, 2010 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
| 7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
| 14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
| 21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
| 28 |
29 |
30 |
|
|
|
|
Siječanj 2014 (1)
Svibanj 2011 (1)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Listopad 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (4)
Ožujak 2009 (3)
Veljača 2009 (2)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (1)
Svibanj 2008 (2)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (2)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (2)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (6)
Svibanj 2007 (1)
Rujan 2006 (1)
Srpanj 2006 (2)
Lipanj 2006 (4)
Svibanj 2006 (2)
Travanj 2006 (3)
Ožujak 2006 (2)
Veljača 2006 (6)
Siječanj 2006 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari On/Off
Ako mi tko želi pisati može na sadrzajromana@net.hr
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Counter
Sadržaj romana
Počinje, naravno,
kao i svaka druga
knjiga o ljubavi:
on dječak, ona djevojčica
i tako se vole, ponekad.
Na prvim stranicama
još se uspinju,
još rastu,
još izmišljaju jedno drugo
i srcem dodiruju
vlastite snove.
Na dvadesetoj drže se za ruke,
na četrdesetoj još mu dopušta
da crta njeno lice
na površini vode,
još ne vidi kamen koji će podići
mulj sa dna i ispuniti njena usta
suhim lišćem.
Ljubav samoći ne dopušta
da se u njoj nastanjuje.
Kasnije, na neparnim stranicama,
prve kapi kiše,
na kraju svakog poglavlja
raste korov.
Neke rečenice nedostaju,
neke se riječi ponavljaju
vlastitom voljom.
Ali da su cvijećem prostrli livadu
jedne nedjelje ujutro,
da su razumjeli što piše na dlanu
velikim slovima,
da su govorili zemlja zemlji na kojoj su stajali,
da su sklopili ruke zajedno, kao u molitvi,
osluškujući vlastita zvona, u daljini,
da su svoj ležaj ogradili zastavama
i usnuli ispod druge krošnje...
Kako su mogli znati da onaj koji se budi
ne pamti uvijek
snove koje sanja
i da se zlo izgovara samo,
iz svoga grla?
Dijalozi? Nema ih više, samo opis prirode
koja se opire, nebo je tamno,
ne više modro,
zlu je potrebna jeka da bi trajalo,
ljubav pruža loš primjer
životu.
Možda onaj koji o njima piše
ne želi, ne zna, ne pristaje
na radost koja je njemu uskraćena,
možda je bilo snijega za njegovim stolom,
svijetiljka ugašena i neka su slova dolutala
iz riječnika nekog nepoznatog jezika.
Možda je slagar pogriješio
prepisujući sa margina opake riječi,
uvjeren da jedino zle vijesti
neće izazvati
zavist čitalaca.
Jesu li kasnije čitali istu knjigu, njih dvoje?
Jesu li voljeli ljubav,
ne jedno drugo?
Ne, nisu dopustili ni sebi samima
onu boju rumenila prije nego svane,
pamtili su što se zaboravlja, ne svoje sjećanja,
gubili tuđe bitke i zbrajali,
ne svoje mrtve.
Ako nema planine, sagradit će je,
ako postoji most, srušit će ga,
ako svane, odmah je večer.
A mogli su doseći zvijezde njih dvoje, čelom,
stajati uspravni tamo gdje je tišina,
već gotovo da su bili s druge strane,
na drugoj obali mogli su rasti
iz istog korijena,
u istom grlu i već do koljena
jedno u drugome,
mogli su konačno, i to su mogli,
izaći iz te knjige i potražiti drugu.
Na polici stoji još uvijek prazna kočija
ispunjena ružama
i njena su vrata otvorena.
Nekoliko poglavlja prije kraja
sumnja je svakoga dana bila na trpezi,
nada pokrivena mrvicama kruha
i samo pored njegove čaše.
Prolaznici su bacali vlastite riječi
u njihova usta,
čuli su kako ih dozivaju
i to je odlučilo,
karte su bile obilježene i podijeljene
za drugim stolom, u mraku, u ponoć,
na raskrižju ispod vješala.
Mreža se uvijek sastoji
od užeta i praznine
uhvaćene u zamku.
Ovako, bio je mrtav mnogo ranije,
na prvoj trećini knjige,
to što je hodalo bio je netko drugi,
to što je disalo
jedva da bi moglo ugrijati
prozeble prste, uveče.
Knjiga o ljubavi-piše na koricama
u crnom okviru, između redaka.
O ljubavi?
Ipak, ne poznajem ljepše kakva je mogla biti,
ni tužnije kakva jeste.
Mnogi su njeni listovi
slijepljeni gustim
kapljama krvi.
Zvonimir Golob
|
|
|